GENERACIJA 1954 - LABINJONKA MARIJUČA TRDOSLAVIĆ IZ NAPULJA TRAŽI SVOJE VRŠNJAKE

O našoj Slavici Ružić, koja ni danas ne može bez fotoaparata, ne treba trošiti riječi. U njenoj bogatoj arhivi nisam našao jednu fotku staru više od četiri desetljeća, (što godine lete!), ali mi je ona zato "uvalila" dvije fotokopirane fotografije iz 1954. godine. Iako im kvaliteta nije bogzna kakva to ne oduzima njihovu dokumentarnu vrijednost. Poslala ih je njena nekadašnja susjeda Marijuča Trdoslavić, koja je odavno otišla u svijet, kao, uostalom, i mnogi njeni vršnjaci  Život je nastavila u Napulju, sinovi joj se bave glazbom, a ovog bi ljeta s njima htjela doći u svoj Labin. Bilo bi je drago da se tada sretne sa svojim nekadašnjim prijateljima, pa je zamolila Slavicu da se okušaju objaviti kako fotografije, kako bi se netko od njih prepoznao.

Na jednoj je snimak nastao nakon završetka školske godine u lipnju 1954., a na drugoj krizmanici slikani ispred župne crkve.  Ili točnije ispred zgrade današnje Gradske galerije. Dok njihova učitelja ne prepoznajem, svećenik je Ivan Žufić, koji je sve do svoje smrti živio na Labinšćini. Najprije na Marcilnici, a kasnije u Rapcu. Ako se radi o generaciji učenika rođenima 1945. godine, moguće je da su ti "klinci" upravo završili drugi ili treći razred osnovne škole u Podlabinu.

Vjerojatno će se uskoro netko brzo javiti, pa će sve biti jasnije, uz želju da se naša Marijuča ovog ljeta nađe u društvu svojih prijatelja.

Kada sam mojoj susjedi Jolandi Vargek, rođenoj Šverko, rekao za Marijuču Trdoslavić, pretpostavljajući da je to bila njena vršnjakinja, ona mi je odmah odgovorila potvrdo. Potvrdivši također da se 1954. godine bermala. Kada sam joj pokazao obje fotke iz nje je nagrnula bujica sjećanja na te godine i osnovno školovanje. I ne samo to, donijela je "mac" fotografija iz tog razdoblja, zaželivši da radost vraćanja u djetinjstvo podijeli sa svojim nekadašnjim školskim kolegama. I reče mi ona da su prva tri razreda išli u školu na Rialtu u starom gradu, a potom u Ivo Lola Ribar. Iako su bili tek godinu dana stariji od mene mnogih se tih imena ne sjećam, ali prepoznajem Eldu, Ljiljanu, Lucijaneta, Stanislava, Vilma i još neka imena. Mnogi od njih razišli su se svijetom ili su otišli u vječnost, kao i većina ondašnjih učitelja. Posljednja među njima Zlata Ukušić Vremenu ipak prkosi maještra Vera Novak, onda Cerovski, s kojom se često i rado susjrećeno u našem Labinu!
Mojoj susjedi Jolandi bi bilo drago da se ovog ljeta sretne s Marijučom, koja je i pokrenula ovu priču, i mene kao i nju zanima gdje danas živi Željko Šarić, koji je u tamburaškom zboru, kojega je vodio Stanislav Kiš, svirao bas. Očekuju se nove vijesti i reakcije likova s ovih požutjelih fotografija!

VELO FALA DIMINIĆ!

Jučer sam s fotoaparatom u ruci, ne znam po koji put hodao prekrasnim Parkom skulptura u Dubrovi. Svaki put se osjećajući kao da mi je to prva šetnja ovim muzejom skulptura na otvorenome naših i svjetskih majstora dlijeta i čekića, koji su u protekla pola stoljeća udahnjivali život tvrdom, ali stvarateljima podatan bijeli istarski kamen. Uvijek otkrivajući nove detalje, nove razloge za ushićeno osjećanje. I ponos da je to dio mog i našeg Labina, zlatna ogrlica na njegovom kulturnom biću. Sjetio sam se riječi dviju mladih turističkih radnica na koje sam desetak dana ranije, opet s fotoaparatom u ruci, naišao  dok su se divile Bijeloj cesti, dijelu neponovljivog Parka skulptura, koje su mi rekle da bi on bio svjetsko čudom da je slučajno lociran u nekoj drugoj sredini ili državi. Pridodan im tada i amfiteatar na rubu Parka, u kojem su se za zlatnih dana manifestacije poznate kao Mediteranski kiparski simpozij održavala njegova prigodna otvaranja i zatvaranja te druge priredbe. Tu smo se prije nekoliko godina divili i našoj pjevačkoj zvijezdi Elis Lovrić, kraljici labinske cakavice, govorim sebi prolazeći kraj tog neodoljivog ambijenta.

U povratku prolazim kraj skulpture našega Josipa Diminića, kipara i akademskog slikara, jednog od začetnika te odlične zamisli, koji je sve do prije nekoliko godina bio otac i majka, duša i tijelo Mediteranskog kiparskog simpozija. Nakon smrti njegov supruge i slikarice Jasne Maretić prije nekoliko godina vidno je počeo kopniti, pa je u zimskim mjesecima boravio kod svoje kćeri i slikarice Mirte u Veneciji. Prije nego je otišao opet k njoj rekao mi je da mu je želja da atelje njegove Jasne na Fortici pretvori u galeriju-muzej, a spomenuo mi je i želju da na Mostu Raši podigne skulpturu posvećenu toj kratkoj rijeci bogate prošlosti i važne povijesne uloge. Nije odustao ni od nove knjige, a prije desetak godina svoje je sugrađane i prijatelje iznenadio knjigom o susretu s velikom Kinom. Da je samo to učinio, a iza njega je ogroman stvaralački opus, uključujući i tri skulpture na javnim površinama Labina, više je nego dovoljno da mu se dodjeli gradska nagrada za životno djelo - rekoh sam sebi dok sam se vraćao automobilom iz Dubrove. Uskoro će Dan grada Labina pa sam zaključio da ću se s tim prijedlogom obratiti jednoj od gradskih vijećnica koju osobito poštujem. Dok je još živ.

Nekoliko sati kasnije javila mi sestra da je u labinskom stacionaru Doma zdravlja umro Diminić.

Njegovi najbliži, štovatelji, prijatelji i mještani oprostili su se od njega danas, u ponedjeljak, na groblju u njegovom rodnom Svetom Lovreču. Mjestu ponad Raškog zaljeva, u kojem više neće nikada odjekivati njegov zvuk dlijeta i čekića u ateljeu nastalom u njegovoj rodnoj kući.

ISTRATRANS - OD NASTANKA DO NESTANKA, GRADNJA RADIONICE I UPRAVNE ZGRADE U PODLABINU

Sređujući svoju preostalu foto-arhivu naišao sam na dvadesetak gotovo zaboravljenih crno-bijelih negativa, među kojima su me posebno obradovali motivi gradnje upravne zgrade nekadašnjeg transportnog poduzeća Istratransa. Od njih sam koristio samo fotografiju završne faze gradnje upravne zgrade u tekstu Činili smo čuda! objavljenog u knjizi Do socijalizma i natrag - Labinska povijesna kronika tiskanoj sada već daleke 1990. godine. Ostalih pet motiva imaju sada premijeru u ovom tekstu.

U tom sam članku spomenuo da je Istratrans nastao od Sekcije 40, koja je djelovala još u doba Italije u sklopu rudnika Arsa, kao pogon zadužen za prijevoz rudara na posao od njihovih domova na Labinšćii, ali i u većem dijelu Istre. Rad sekcije je obnovljen 18. srpnja 1945. godine, usporedo s pokretanjem rada svih ovdašnjih rudnika, kada se u njenom sastavu našao prvi kamion dobiven od Crvenog križa! Uskoro će se od Vojne uprave u Opatiji iz kontingenta UNRE i drugih izvora, prije svega vojnih kamiona, vozni park Sekcije 40 znatno povećati, pa će se "kovarice" pojaviti na našim cestama, mahom makadamskim.

U početku je sjedište Sekcije 40 bilo u Krapnu, a polazna točka kretanja svih "kovarica" tri puta dnevno, koliko je bilo i smjena, bit će dugo godina na velikoj placi u Raši tik do upravne zgrade Jame Raša. Uskoro će tu postati vrlo tijesno, dnevno se prevozi oko šest tisuća abonenata, pa je donijeta odluka o preseljenju radionica u Podlabin. Već 1. svibnja 1947. godine nedaleko od visokog betonskog dimnjaka gradske toplane počela je gradnja uprave zgrade i radionice transportnog pogona Istarskih ugljenokopa. Iako nije bilo nikakve mehanizacije, dizalica ili druge građevinske opreme radovi su okončani već do idućeg Prvog svibnja! U članku Činilo se čuda! od rukovoditelja radova poodavno preminulog Karla Marinča iz Raše doznaje se da su glavninu radnika činili njemački ratni zarobljenici (Kriegsgefangene), Njih je bilo četrdesetak, a uz njih radilo je još 20 zidara Istarskih ugljenokopa. Zatočeni Nijemci istakli su se ne samo stručnošću, već i zavidnom radnom disciplinom te brzinom rada. Kako je sva skela bila drvena (nakon obavljenog posla vraćena je u rudnik!), zbog straha od požara bilo je zabranjeno pušenje, što se dosljedno poštivalo, rekao je tada  Marinč. I ne samo to! Joseph Goering i Vilim Blu bili su glavni projektanti, čiji je projekt bez zamjerke prošao provjeru u Beogradu.

Autor fotografija bio je tada vrlo poznat fotograf Viktor Medančić iz Raše, rodom iz Sutivanca, svjedok mnogih važnih događanja na Labinšćini tih poratnih godina, čijih izuzetnih djela u Labinu je vrlo malo sačuvano. One vrlo vjerno oslikavaju težinu gradnje novih poslovnih zgrada ondašnje Sekcije 40, koja će ubrzo postati najprije poznata kao Autopromet, a kasnije kao Istratrans. Dugo je godina to bila jedna od najpoznatijih cestovnih radnih organizacija u Jugoslaviji, gdje je proširila svoje poslovanje nakon što su se bili registrirali i za javni prijevoz, a ne samo za obavljanje usluga rudnicima. U Labinu su prvi otvorili prodavaonicu automobila, a širom Istre imali su odlične servise. Kada sam početkom devedesetih 20. stoljeća pisao o povijesti Istratransa, nije bilo nikakvih naznaka da uskoro ta tvrtka dolazi u tešku krizu, nakon koje je uslijedio i njeno gašenje.

Pažljivo oko na ovim fotografijama zamijetit će ne samo Kazakape, već i zgradu današnje srednje škole, tada nedovršene bolnice, u kojoj su živjeli upravo njemački ratni uznici koji su na njoj obavili i sve završne radove, od krova, do uređenja unutrašnjosti!