LUKA ARSA NA ENGLESKOM JEZIKU

I ova knjižica pisana na engleskom jeziku, a objavljena početkom 30-ih proteklog stoljeća, zorno svjedoči koliko su talijanski vlasnici raških ugljenokopa polagali pažnje prodaji ugljena. Ili preciznije, u ovom slučaju, bunkeriranju ugljena kao pogonskog goriva ondašnjih parobroda.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

Uz Genovu ondašnja luka Raša, odnosno Valdivagna, po prometu je bila najvažnija u Kraljevini Italija, a prva na Jadranu. O tome svjedoče i upisane udaljenosti luka od raške luke, koje su gravitirale ovom prostoru, a o velikom prometu luke, u kojoj se i izvozio ugljen, govore i dugi spiskovi pomorskih društava čiji su brodovi uplovljavali u Raški zaljev.

U brošuri je dan prikaz vrijednosti i nedostataka ugljena, lokalacija i usluge luka, a tekstovi su ilustrirani kartama i vrijednim fotografijama.

AZIENDA CARBONI ITALIANI - RAŠA I BACU ABIS

Azienda Carboni Italiani, skraćeno A.Ca.I.), državno je poduzeće za proizvodnju ugljena u fašističkoj Italiji, osnovano 1935. godine, u kojem su te godina dioničarska društva Arsa i Sarda, s rudnikom Bacu Abis. Iz ovog omanjegh plakata  Njegov je cilj bio istraživanje rudnih nalazišta te prodaja i plasman domaćeg ugljena domaćeg rudnika, radi smanjivanja ovisnosti o uvozu privreda koja je već biula uključena u ratne pripreme.
Sjedište nove tvrtke bilo je u Rimu, a članica Društva u Trstu, u Ulici D' Annunzio, današnjem trgu Unita.. Prvi generalni direktor bio je Guido Segre, dotadašnji direktor Istarskih ugljenokopa, a tri od pet fotografija potječu iz Raše, odnosno luke Bršica, ondašnje Valdivagna.
Uz podatak da godišnja proizvodnja oba rudnika iznosi milijun tona ugljena, a nije slučajno što je najmasnijim slovima napisan broj telefona prodajne službe.
Razglednica u krugu nastala je 8. lipnja 1935. godine za posjete Mussolinija Bacu Abisu, a godinu dana kasnije Duce će slavodobitno obići gradilište budućeg supermodernog rudarskog grada Arsije, kasnije Raše.

RABAC - MOLA ĐIRINA

Uz Velu đirinu  Mola đirina je bila glavna kupalište Labinjana potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća. Dok se u Rabac odlazilo uglavnom pješice, i to prečicom, najviše naših ljudi se kupalo, i to u pravilu od jutra do mraka, na Veloj đirini, gdje su kampirali prvi turisti, mahom Nijemci i Austrijanci. Izgradnjom najprije "rudarskih" hotela Marina i Mediteran, a ubrzo i turističkog naselja St. Andrea, koje je dobilo ime po tamošnjoj crkvici, život u Rapcu za ljetnih mjeseci, posebice noćni, premjestio se upravo na prostore oko Mole đirine. Prvi noćni bar, s programom do jutra, što je za nas bila velika novina, bio je u sklopu restorana, koji već godinama zjapi prazan, čekajući obnovu i nove sadržaje na izuzetno dobroj poziciji u neposrednoj blizini mora.
Uz noćni bar neobično je bilo živo i na otvorenoj terasi, zvanoj Bašta, koja je službeno bila dio hotela Marina, a do otprilike pola noći na njoj su se izmjenjivali razni sadržaji, uz redovite plesne večeri..
Danak gradnji novog turističkog kompleksa i otvaranju novih radnih mjesta, platile su dvije obiteljske kuće, od kojih se jedna vidi na prvoj razglednici snimljenoj početkom šezdesetih u izdanju tada aktivnog Turističkog društva Rabac.
Do izgradnje prvih hotela đirina je pripadala isključivo našim ljudima, a potom smo nju i more počeli dijeliti s turistima iz zapadne Europe. Za nas je to bilo novo iskustvo, novi doživljaj i stvaranje novih navika, budući da je do sredine šezdesetih granica ondašnje države za naše ljude bila čvrsto zatvorena.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

Posebna su priča bile mlade strankinje, koje su izazovnim i modernim odijevanjem bile nerijetko predmet požude mladih Labinjana, a na koje su njihove vršnjakinje bile podosta ljubomorne, budući da su za ljetnih mjeseci znale doći u drugi plan. Sezona "galebova", kako su se zvali mladići koji su se vrtjeli oko strankinja, odavno je minula, čime je nestala i posebna "turistička ponuda".
Do novih se hotela dolazilo isključivo obalnom prometnicom, današnjom šetnicom, a novu cestu iznad njih Rabac će dobiti tek 1967. godine otvaranjem hotela Lanterna, današnjeg San Fiora.

  .

RUDARSKI BAZEN RAŠE NA IZLOŽBI U RIMU 1938.

Na izložbi autarhičnog gospodarstva fašističke Italije, koja je otvorena 11. studenoga 1938. godine u Rimu, značajno je mjesto zauzimao i raški rudarski bazen, kao siguran zalog oslobađanja režima od uvoza ugljena, uglavnom iz Velike Britanije. Kako se navodi u poleđini ove fotografije u posebnom su paviljonu prikazani zanimljivi detalje rudarske proizvodnje na Labinšćini.Uz makete pojedinih proizvodnih tokova prikazane su i fotografije rudnika, među kojima i slika nasmijanih rudara nakon izlaska iz rudnika u Raši.  Možda netko na njoj prepozna i svog djeda ili pradjeda?



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

FOTKA IZVORA U KOŽLJAKU U ENCIKLOPEDIJI K.u.K.

Aktualna suša u Istri, i ne samo u njoj, podsjetila me da se fotografija izvora u Kožljaku, u sklopu opisa istarskog krasa, nalazi na stranicama enciklopedije Austro-Ugarske tiskane 1914 godine. Njegovo presušivanje kao i izvora Studenac u podnožju Plomina najbolji je pokazatelj neobično dugog sušnog razdoblja na ovim prostorima, odnosno više nego skromnim oborinama u ovoj godini. Ipak, Labinšćina ni danas, za razliku od većeg dijela Istre ne oskudijeva vodom, koja je, uz brojne izvore u dolini rijeke Raše, pohranjena u velikim podzemnim spremištima potopljenih rudnika.
Kada je prije desetak godina ondašnji direktor Vodovoda Labin ukazivao na štetnost nebilansiranja tih voda, spomenuvši usput da je Butonega, i po kakvoći i količini vode, vrlo skup i nepouzdan vodoopskrbljivač Istre, od županijskih je vlasti dobio vrlo ozbiljne packe.
To, međutim, ni slučajno nije promaklo budućem počasnom građaninu Labina i novom vlasniku kompleksa hotela i autokampa Oliva u Rapcu, koji je odmah po dolasku "rudarsku" vodu počeo koristiti, u početku bez dozvole, za navodnjavanje i nove bazene.
Još više su to znali vlasnici ekološki dvojbenog Rockwoola iz Danske, koji najvjerojatnije, uz svesrdnu popoć istarskih političara, nikada ne bi bili došli u plodnu, ali ne i navodnjavanu Rašku dolinu u Potpićnu, da nisu znali da se ispod nje nalaze dragocjena podzemna jezera.
 Za to vrijeme Labin uporno "prodaje" podzemni grad.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)