VESELI LABINJANI

Za Labin, drevnu Albonu, s pravom se govorilo da je bio, uz Pulu, najurbaniji grad u Istri, čiji su stanovnici gajili građanski način života. U njemu u prizemlju kuća nisu bile staje, oni su nisu bavili poljskim radovima, jer za to na škrtom tlu nisu imali ni uvjeta. Bavili su se uglavnom trgovinom, obrtom, državnim službama, a s obzirom na veličinu imali su puno učenih ljudi i intelektualaca, čemu je navodno pogodovala dobra mikro klima te miješanje planinskog i morskog zraka.Labin je imao kazalište već sredinom 19. stoljeća, kazališne družine još i ranije, susretali su se u pravoj gradskoj kavani u kojoj su se posluživali svježi kolači iz Opatije. Kao pravi grad imali su i zatvor, odnosno sud, a obradom vrtova u Podvinju ispod istočnih zidina grada, bavili su se uglavnom iz hobija. Bili su druželjubivi, veliki vjernici, što im nije smetalo da često budu i preljubnici, a krasio ih je vedar duh i smisao za humor. Zato su u Labinu pokladne svečanosti bila velika fešta, na čiju su završnicu balun smjeli, i za fašizma, svirati stanovnici okolnih sela, pod gradskom ložom i u kazalištu.Tada im je bilo geslo Smij se i pusti druge da se smiju (Ridere e lasciar ridere), kojim počinje i uvodnik prigodnog broja novina Su e zo per Borgo, koji je izlazio posljednje dana karnevala. Kako i priliči tekstovi su bili vrlo duhoviti, cijena mu je iznosila dva "checha", kako su onda zvali sitni novčić izveden od skraćenog naziva austrijskog cara Francesca. Posjedujem samo kopiju naslovnice, nije mi poznato koliko je imao stranica i da li je izlazio više godina. Ovaj je broj tiskan 1936. godine u vrijeme rata u Abesiniji, što se vidi i iz teksta iznad naslova lista.

( saznaj više: www.mat-flacius.com)

ŽARNUDA NA BOKSITNIM JAMAMA

Između dva rata težak i naporan posao u kopanju boksita, uz ugljen, bio je prilika za preživljavanje mnogim stanovnicima labinskih sela. Duboke jame nakon vađenja boksita bili su svojevrsni spomenici tom obliku rudarenja, koji je u Istri trajao od 1914. godine do početka devedesetih proteklog stoljeća. Sjedište tvrtke za eksploataciju boksita bio je u Rovinju, nakon rata zvala se Istarski boksiti, a u Labinu su imali upravu u jednoj novijoj zgradi podignutoj nedaleko od autopraone u Novim zgradama. U ovom dijelu Istre najviše se kopao na Vetvi, odnosno u potezu od Šumbera do Svetog Martina, uključujući i selo Cere. Jedna od njih nalazi se još uvijek na rubu sela Brnci. Da proizvodnja nije bila velika sredinom trećeg desetljeća proteklog stoljeća zasigurno ne bi bila otvorena žičara od Cera do Rapca, gdje se pretovar boksita na brodove vršio u specijaliziranoj luci, danas poznatoj kao Teleferika. Istodobno, od Šumbera prema plominskoj luci, između Svete Nedelje i Stepčići podignuta je uskotračna pruga za prijevoz boksita. Nakon rata proizvodnja se polako smanjivala i opadala, da bi u potpunosti prestala tamo negdje sedamdesetih godina.
U mjesečniku Le vie d'Italia u broju od studenoga 1938. godine objavljena je i fotografija s otkopa boksita na Vetvi, na kojoj se vrlo zorno prikazuje naporan, mahom ručni rad sretnika, koji su došli do posla.
Zbirka prijeratnih fotografija obogaćena je snimkom jama u Ceru i Vetvi, zatim ogromnim odlagalištem boksita kod sela Balići nedaleko od Žminja te nešto drugačijom prve fotografije nastale također na Vetvi.

(saznaj više: www.mat-flacius.com)

RABAC - DO TURIZMA UZ POČETNI UDARAC RUDARA

Sredinom pedesetih Rabac otkrivaju prvi turisti, a već nekoliko godina kasnije na rabačko je rivi vrlo živo. Nakon što je 1959. godine konačno dovršeno asfaltiranje ceste Labin-Rabac istog je ljeta Istratrans pokrenuo autobusnu liniju Rabac-Zagreb. Iste godine Radnički savjet Istarskih ugljenokopa Raša donosi odluku o gradnji dva samačka hotela u Rapcu. Gradnja Mediterana započela je  iste godine u najljepšem predjelu ljetovališta, u borovoj šumi iznad Mole đirine, u koji su se rudari samci uselili sredinom 1960. godine. Godinu dana kasnije dovršit će se i Marina u neposrednoj blizini, s ukupnim kapacitetom većim od 500 kreveta. Rudari će u njima bogovski živjeti vrlo kratko jer već 1962. godine u njih će doći, na veselje Labinjana, prvi turisti iz cijele Europe. Da nije bilo tako općina bi Labin još više kaskala s razvojem turizma u odnosu na zapadnu obalu Istre.
U vrijeme kada je "Raša" donijela odluku o gradnji hotela za smještaj rudara glavni direktor rudnika bio je inženjer Ivo Marinović, od kojeg sam doznao da ovakav potez nije bio slučajan, već dobro isplaniran s općinskim političarima. U skladu s ondašnjim vrlo centraliziranim zakonima rudnik nije mogao ulagati u druge djelatnosti, a najmanje u turizam, pa se do hotela došlo zaobilaznim putem. Rudari su se vrlo brzo preselili u novi samački hotel na Katurama, a Marina i Mediteran su ustupljeni novom hotelskom poduzeću "Rabac" osnovanom 28. prosinca 1961. godine. Prvi direktor bio je Josip Petarčić, dotadašnji potpredsjednik Općine Labin. a na školovanje radi kasnijeg preuzimanja dužnosti u Opatiju je poslan bivši predsjednik Općine Anđelo Verbanac, koji je s Marinovićem sudjelovao u gradnji Marine i Mediterana. Ipak, dvije godine kasnije na  mjesto direktora dolazi tada 26. godišnji Eugen Kršulja, za čijeg su mandata, do početka 1971. godine, izgrađeni svi hoteli koji i danas čine okosnicu rabačkog turizma. Koliko u početku u rudarskoj Labinšćini nije bilo odveć sluha za turizam, turiste i njihove potrebe vjerno ilustrira jedan događaj kojeg mi je ispričao pokojni Kršulja. Sredinom  šezdesetih u nove hotele Marina i Mediteran došla je velika grupa zapadnonjemačkih turista u DKW automobilima. Da bi im se olakšalo kretanje Rapcom na više su mjesta postavljeni znakovi usmjeravanja uz pojašnjenja na njemačkom jeziku. I dok su hotelijeri uživali u prvim turistima topeći se u srdačnosti i gostoprimstvu Kršulju je pozvao ondašnji predsjednik Općine Labin Josip Gobo, inače dobričina, ali odgojen u vojničkom duhu, uz poruklu da se to odmah skine! Ki je vraga vide da davamo informacije Nemcima, ki su udeka bili okupatori!  

( saznaj više: www.mat-flacius.com)

RUDNICI RAŠA I CARBONIA POD ISTOM KAPOM

Kraljevim dekretom od 28. lipnja 1935. godine dva najveća rudnika u Kraljevini Italiji - Carbonia na otoku Sardinija i Raša spojeni su u jedinstveno državno poduzeće Azienda Carboni Italiani (ACaI). Dio je to bio gospodarske politike Mussolinija radi stvaranja što manje ili potpune neovisnosti u uvoznoj energiji. U ovom slučaju ugljena, čija se proizvodnja i potrošnja, ali i istražni radovi, planira znatno povećati. Zbiva se to sve uoči rata u Africi i skorog Drugog svjetskog rata, kada autarhija privrede ima i svoje vojno-strateško opravdanje. I zaista, nakon stvaranja jedinstvene državne tvrtke na Labinšćini, ali i Istri intenziviraju se istražni radovi, uz spominjanje čak 80 milijuna tona ugljena, čija se nalazišta protežu sve do sjevera poluotoka. U našem se kraju istražni radovi nastavljaju prema Pićnu, Ripendi, odnosno Plominu, koji će dati ploda nakon rata.
Za direktora udruženih rudnika imenovan je Guido Segre, dosadašnji prvi čovjek trgovačkog društva Arsa, čime se i dalje veliki značaj, štoviše i prvenstvo raškim ugljenokopima. Premda je ovaj Tršćanin rodom iz Torina bio židovskog podrijetla, to mu nije smetalo da se još u mladosti kao zaneseni talijanski nacionalist učlanio u fašističku stranku. Kada 1938. godine Mussolini pod pritiskom Hitlera donosi rasne zakone Segre je morao odstupiti, a kasnije i prijeći u ilegalu.
U povodu stvaranja nove tvrtke za vađenje ugljena tiskan je i ovaj grafički list s likom rudara-vojnika uzdignute ruke u prvom planu, čiji se svojevrsni reprint dvije godine kasnije pojavio i na glavnom trgu Raše, najmodernijeg rudarskog grada u Italiji.

( saznaj više: www.mat-flacius.com)

ČEPIĆ PARTIZANSKA ŽITNICA - ŽELA JE I DJEVOJKA SLAVA BELIĆ

O čepićkim poljima nastalim kao partizanskoj žitnici govorilo se i pisalo podosta. O tome već u prvom poslijeratnom broju Istarskog kalendara 1946. napisana su dva vrijedna teksta o okolnostima pod kojima je narod pred očima njemačkih vojnika požnjeo pšenicu s polja i potom je dostavio partizanima u Gorskom Kotaru. U prvom članku nepotpisanog autora navodi se da je početkom 1944. godine osnovana prva narodna uprava za Narodno dobro Čepić, na čelu kojeg je bio mladi rudar iz Šumbera Marko Licul, zvano Morko, a članovi Anton Škabić i Rudolf Žufić. Opisuju se i prilike na tim poljima, kojima je do pada Italije upravljala Azienda agraria Rinascita te da je prva sjetva nakon isušivanje jezera započela u jesen 1938. godine. Ukupno se obrađivalo nešto manje od 800 hektara, a veći dio je bio pod pšenicom. Nju će 26. lipnja 1944. godine početi žeti, točno se navodi 348 žeteoca, mahom djevojaka iz labinskog i čepićkog kotara, a tog je dana pšenica požnjeta sa 16 kvintala. Ukupno je dobiveno 652 kvintala žita, a na narodnom zboru održanom potom okupljenima se obratio legendarni Joakim Rakovac, predsjednik Oblasnog NOO za Istru. Govorio je onizak rastom Marko Barbić, glavni organizator žetve, tada već otac šestero djece, koji će i prve godine nakon oslobođenja biti na čelu čepićkog poljoprivrednog dobra. Zanimljivo je da je autor teksta bio Vladimir Švalba Vid, profesor iz Sušaka, koji se u ratu bavio Agitpropom, uređivao više partizanskih listova i bio član Oblasnog NOO za Istru. Bit će to najvjerojatnije njegov posljednji članak, jer je ni mjesec dana nakon tog događaja sudjelovao u Čemporovici u Svetom Martinu osnivanju Talijanske unije za Istru i Rijeku. Prilikom povratka s tog povijesnog skupa naletio je na zasjedu i poginuo.
Desetak godina kasnije u knjizi Organizacija poljoprivrede u Narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj objavljen je i tekst o istoj žetvi. Uz noticu da je osim u Čepiću ljetina tada ubrana još na Dubrovi, Svetom Martinu i Belaju, na ukupnoj površini od oko 1300 hektara, zanimljiv je način opisa organiziranja službe osmatranja kretanja neprijateljskih vojnika, kako bi se spriječilo iznenađenje i stradanje žeteoca. "Na jednom najvišem drvetu u Kršanu bila je smještena jedna uspravna grana, koju je sa dogledom iz Čepića stalno motrio stražar. Dok je ta krošnja stajala upravno, rad se nesmetano odvijao, jer neprijatelja nije bilo u blizini. Kada je krošnja pala, to je bio znak za uzbunu i prekid posla. Na taj način arhiva se spremala, a stoka i strojevi odvlačili u brdo podno Učke, da ih neprijatelj ne uništi.Nakon minuća opasnosti stoka, strojevi i ostalo vraćalo se na redoviti rad." Tako u članku O poljoprivrednoj službi u Istri od 1944. godine do oslobođenja  piše ing. Rudolf Paškvan, za rata član stručnih savjeta za poljoprivredu u okupiranoj Istri. Uz njega radove u Čepiću je nadgledavao i ondašnji student agronomije Čedo Diminić, kasniji novinar, ali poznat i kao brat Dušana Diminića.
Žetva pšenice našla se i u Narodnom kalendaru za 1947. godinu objavljenom u Pittsburghu u nakladi Narodnog glasnika, izdavačke kuće naših iseljenika u Americi. Objavljena je samo jedna fotografija na kojoj mladi vojnik i djevojka nasmijana lica poziraju s klasom pšenice i srpom u rukama. Dojučerašnji partizan nevjerojatno me podsjeća na Renata Šumberca, koji je poslije rata imao kratku oficirsku karijeru u JNA. Prepoznaje li ga netko?
Dok sam tragao za nekim tko bi eventualno na slici prepoznao mladog partizana na žitnici danas mi je Ombretta Belić-Ilijašić, poslovno još uvijek aktivna rabačka turistička legenda, poslala jednu neobičnu zanimljivu razglednicu mlade djevojke na žetvi u Čepiću. I otkriva da je to njena sestrična Slava Belić, kćerka najstarijeg očeva brata. Snimak je nastao za rata, piše ona, a kasnije korišten na seriji razglednica s istarskom tematikom tiskane odmah nakon rata u jedno vrlo zanimljivoj seriji. Naša junakinja Slava udana Smaila nakon rata živi u Rijeci, da bi kasnije, poput mnogih Istrana, emigrirala u Ameriku. Slušajući glas srca vraća se u stari kraj, gdje i umire. Ostala je ova razglednica s njenim likom kao svjedok jednog po svemu burnog vremena. Hvala Ombretti na suradnji i dobroj volji!

( saznaj više u knjigama: www.mat-flacius.com)

RAŠA 1941.

Pod naslovom Rudarski grad Raša rimski tjednik La Tribuna Illustrata na duplerici je usred rata, 28. rujna 1941. godine, objavila fotoreportažu o gradu koji je u talijanskim medijima još uvijek zanimljiva tema. I u njoj se ponavljaju više-manje poznati podaci o njenom postanku zahvaljujući Mussoliniju, visokom društvenom standardu, zatim komfornim stanovima i lijepim vrtovima. Novi je pak podatak da stanarina u njima iznosi 50 lira mjesečno, da se nadnica u rudniku kreće od 20 do 35 lira, ovisno o težini posla, te da rudar za svako dijete mjesečno dobiva 52,70 lira. Autor reportaže Franco Zenon također ističe da se broj zaposlenih od 1000 rudara povećao na 7000 zaposlenih u vrijeme njegova obilaska Raše, uz porast proizvodnje sa 164 tisuća tona u 1925. godini na više od 900 tisuća tona u 1941. godini. Da nije rata proizvodnja bi bila još veća - primjećuje novinar, ni ne sluteći da će iduća, 1942. godina, s više od 1,2 milijuna tona, biti rekordna u povijesti Istarskih ugljenokopa Raša. Nakon kapitulacije Italije, dolazaka Nijemaca, i diverzija partizana, raški će rudnici praktički prestati s radom.
Fotoaparat novinara zabilježio je ključna mjesta u rudniku, ali je ušao i među rudare. Snimit će upravnu zgradu raškog rudnika, ulaz u jamu sa zgradama Karlote, od kojih su danas ostali tek goli zidovi, ali i rudare u kupatilu, restoranu, njihovu kuhinju i slika koja se desetljećima kasnije ponavljala u Raši i Labinu - ispiranje grla pivom nakon povratka iz mračne rupe, u kojoj je mnogo rudara ostavilo svoje živote.  

( saznaj više: www.mat-flacius.com)

LABINJONKA I LABINJON IZ BERLINA

Ova dva grafička lista s narodnim nošnjama iz Labina, odnosno okolnih sela, nastala su potkraj 19. stoljeća u Berlinu, u sklopu mape europskih narodnih nošnji. Pod rednim brojem 77. i 78., a nakladnik je bio Herr Franz Lipperheide. Hvala mu na doprininosu u očuvanju našeg identiteta. Nije to, međutim, i posljednji susret Berlinaca s istarskom narodnom nošnjom i našim ljudima. Kako u jednom članku piše najpoznatiji istarskih muzikolog i skladatelj Slavko Zlatić još daleke 1946. godine, Istrani su 1936. godine, kao dio jugoslavenskog tima, sudjelovali na međunarodnom susretu folkloraša u povodu otvaranja Olimpijskih igri u Berlinu. Pred mnoštvom Berlinčana nastupale su grupe iz 53 zemlje, bit će da ih je gledao osobno i Fuehrer Hitler, a ondašnja Kraljevina Jugoslavija pobijedila je s - istarskim balunom! Plesali su članovi kazališnih amatera iz Zagreba, među kojima je bilo mnogo istarskih emigranata, a vjerojatno i sam Zlatić. Novine su pritom bile iznenađenje dostojanstvom plesa i novošću glazbene pratnje, pa su zaključili da Istrani moraju zasigurno biti kulturan narod kada gaje ovako osebujan ples i glazbu.
Zar nam uvijek drugi moraju otvoriti oči o nama samima, zbog čega se nerijetko stidimo nečega čemu se dugi istodobno dive? Da je drugačije i da je malo dobre volje već bi se poodavno našli i skromni novci za uređenje prekrasne seoske kuće u Brankovićima na rubu Kršana u etnografski muzej, a ni nama, kao  Tirolcima i Bavarcima ne bi u svečanim prilikama bilo teško obući svoje tradicionalne lijepe nošnje.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

KRŠANSKI DVOR - POVJESNI DRAGULJ ISTRE

Kršanskom se kaštelu, nazivajući ga dvor, divio se veliki istarski pjesnik i preporoditelj Vladimir Nazor, opisujući ga vrlo detaljno početkom 20. stoljeća, usmjeravajući svoj pogled na obližnje Čepićko jezero u podnožju istarske krasotice Učke. Kršan je stablo s dubokim povijesnim korijenima, čije se ime prvi put spominje 1274. godine, svega četrdesetak godina kasnije od Berlina! U 15. stoljeću kaštel je u posjedu plemića Kerstlein de Pisino, odnosno von Mitterburg, po kojima dobiva i ime.
Njegovi vlasnici će se potom mijenjati, a posljednji je bio iz moćne plominske obitelji Tonneti, grof Giuseppe. Vrlo bogat, živjeći istodobno u Istri i Veneciji, on je bio ljevičar, koji je podupirao labinske rudare u njihovom povijesnom štrajku 1921. godine. Otuda mu i nadimak "crveni grof", zbog čega će za Drugog svjetskog rata, kao pripadnik Pokreta otpora, završiti u zatvoru. O njemu,  njegovom opredjeljenju, ali i kršanskom kaštelu, u knjizi Vjetar s Kvarnerta (Il vento del Quarnero) s mnogo simpatija za ovdašnje domaće ljude piše njegova kćerka i mezimica Francesca. Sljedeći put svog oca bila je kao ljevičar član talijanskog parlamenta, a premda je ušla u deseto desetljeće još uvijek misli na njihov kršanski kaštel, koji je pod čudnim okolnostima izgorio 1940. godine.
Kršan je sve do izgradnje Jadranske magistrale bio vrlo važno prometno čvorište, u kojem su se križali putevi prema Rijeci, Puli, Pazinu i Trstu, zbog čega poštu dobiva već 1870. godine. Sve do dolaska Talijana u kaštelu je hrvatska pučka škola.
S vremenom se život spušta u njegovo podnožje, zvano Pristav, u kojemu je vrlo dinamično između dva rata, kada Kršan ima više trgovina, gostionice, pekaru, benzinsku crpku, javnu vagu, mehaničarsku radionicu i još dosta toga. Mještani rade i u plominskoj luci, na eksploataciji boksita, u rudnicima, najprije na isušivanju Čepićkog jezera, a potom i na poljskim radovima.
Nakon Drugog svjetskog rata Kršan gubi ritam, pogotovo kada ne prolazi prijedlog da se kuće za rudare u Jami Pićan ne grade na Pristavu, već u neposrednoj blizini okna, današnjem Potpićnu. Općinsko će središte postati 1993. godine, dobivši prednost ispred Plomina ponajviše zbog aktivne župe smještene u kaštelu.
Zanimljivo je da je Kršan za Napoleona 1807. godine bio općina, premda je prije i kasnije pripadao Plominu. Tada nije prošao prijedlog da središte nove općine bude u kaštelu, čime bi se, dvojbe nema, dalo veliki poticaj njegovoj obnovi. U međuvremenu je tek malo uređen, prije nekoliko godina obnovljena je loža na ulazu u kaštel, ali i ovako posjet kaštelu oduzima dah i krijepi dušu. Najbolje to zna tršćanski Kršanac Giulio Burul, koji svaki slobodni trenutak koristi za boravak u kući svojih predaka koju je obnovio temeljito. I pretvorio u obiteljski muzej, koji ne gasi nadu u vraćanje života u ovaj povijesni dragulj Istre.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

RABAČKA VILA FILLINICH

Prilikom povlačenja iz Rapca posljednjih dana travnja 1945. godine njemački su vojnici iza sebe ostavili pustoš, uništivši sve što bi eventualno moglo usporiti napredovanje osloboditelja.Iza njih je ostao srušeni svjetionik, Villa Fillini(ch) i most na cesti za Labin. Ruševine nekadašnjeg zdanja tršćanske obitelji creskog podrijetla ostale su netaknute godinama, sve do početka brzog razvoja turizma u Rapcu. Bogati Tršćanin imao je vilu na Cresu, ali na prvi se pogled zaljubio u skrovitu rabačku uvalu s malom plažom, kada je u ovo mjesto došao u prvim poslijeratnim godinama. I nedugo potom na kupljenom zemljištu nastat će vila s egzotičnim raslinjem, a osim na Maloj đirini kupali su se na vlastitom kupalištu, podignutom odmah ispod svog ljetnikovca. U njemu su tijekom ljeta boravili vrlo često, u njoj su ugošćavali prijatelje i rodbinu, a u jednom od mnogobrojnih će soba boraviti i njihov zet Dino Saraval. Sjećanja na svoje boravke u vili Tršćanin Saraval će opisati u knjizi Posljednja četvrt mog života, u kojoj daje vrlo plastične opise ugođaja i života Rapca između dva rata. Jednom zgodom sam s prijateljem iz Trsta preko Umaga u dva dana stigao u prekrasni Rabac - piše prof. Dino u knjizi svojih sjećanja. Navodno je njegova obitelj rodom bila iz Umaga. Nekoliko fotografija iz obiteljskog albuma kupljenog u Trstu našlo se i u toj knjizi, mnogo kasnije u  hotelu Lanterna (današnji San Fior) podignutom na ostacima vile ispod koje je šezdesetih godina izgrađen zabavni centar, zvan Bašta. Ime je dobio po već spomenutom raslinju u parku Ville Fillinich, čija se raskoš, ali način života te obitelji, nazire iz većeg dijela njihova albuma, koji je na kraju za sitniš završio na sajmu starina. I to je život!

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

DRUGI POVRATAK ŽIKE U STARI LABIN

Prije otprilike godinu dana prebirući po albumima starih razglednica na sajmu starina na Britancu u Zagrebu, kada sam već htio odustati, iznenada mi se pogled zaustavi na jednom prepoznatljivom motivu  naših Vileta. Razglednica dosta skromna, u fokusu fotoaparata dio grada koji je i do današnjih dana ostao praktički nepromjenjiv, ali kada sam pogledao poleđinu ugodno sam se iznenadio. Na njoj je pisalo da je fotografiju snimio Ž. Tasić, što me posebno obradovalo, budući da je to bio prvi njegov rad u mojoj zbirci. Prepoznao sam i učenice Učiteljske domaćinske škole, pa sam više nego zadovoljan napustio buvljak. Kada sam došao kući pokazao sam je njegovom sinu Rajku, koji ju je skenirao, rekavši da ima još dosta toga. Kasnije sam čuo da će se dio njegove fotografske ostavštine prikazati u Narodnom muzeju, zbog čega se radujem opet susrezom sa Žikom. Upoznao sam ga još kao dijete , kada je u starom gradu, u prizemlju kuće obitelje Lius, koja je emigrirala u prvim poratnim godinama, imao jedan svoj foto-studio. Drugi se nalazio u Ulici palih boraca, kasnije preimenovanu u Ulicu svete Katarine. U Podlabin se preselio, na današnji Trg labinskih rudara, tamo negdje 1967. godine nakon što je dio drevnog Labina, u kojoj se nalazila i njegova fotografska radnja, urušio zbog rudarenja ispod njegovih kuća. Izgleda da naš Žika, u čiji se studio ulazilo uvijek s puno obzira i prikladnije obučeno, jer fotografiralo se samo u posebnim prilikama, nikada nije mogao zaboraviti lijepe dane u gradu bogate prošlosti i posebna šarma. Stoga je u proljeće 2002. godine, tada u dobi od 77 godina, opet otvorio fotostudio gotovo na istom mjestu odakle je morao otići gotovo četiri desetljeća kasnije. Pokušao, radio nekoliko mjeseci i shvatio da se kotač povijesti ne može vratiti unatrag, pa ubrzo stavio ključ u bravu. Od onda kao da je brže kopnio, teže se kretao, premda ga osmijeh na umornom licu nije nikad izdao. Na gradskom groblju ponekad svratim i na njegov grob, kao da mu želim reći da sam zadovoljan što je djeličak njegova ovjekovječenja našeg grada dio i moje arhivske bašti