Na kraju rata započela je njena plodna novinarska i politička karijera. Bila je u stranačkim odborima Pule i Rijeke, a ratno novinarsko iskustvo prvo ju je odvelo do šefa dnevnika La Voce del Popolo, novina talijanske manjine u Istri i Rijeci. Potom je došla u Glas Istre, koji je tada izlazio u Rijeci, gdje je kratko vrijeme bila glavna urednica 1953. godine, nasljedivši svoga učitelja Šanta Kranjca. Godinu dana ranije, nakon što je Glas Istre nastavio izlaziti kao pulski tjednik nakon jednogodišnje stanke, objavio je njen uvodnik na naslovnici s objašnjenjem potrebe i opravdanja ponovnog objavljivanja. Nakon kratkog uređivanja Glasa Istre, članica je Regionalnog odbora Narodne fronte, preteča kasnijeg Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) i direktor izdavačke radne organizacije Otokar Keršovani u Rijeci. Istodobno je završila beogradsku političku školu Đuro Đaković.
Poslije Rijeke politički je uspon vodi u Zagreb, gdje je 1959. godine diplomirala na Visokoj upravnoj školi, da bi šest godina kasnije magistrirala upravno pravo na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Nakon što je kao asistentica znanstvenu karijeru započela na Višoj upravnoj školi u Zagrebu, na toj će ustanovi od 1968. do 1974. godine predavati nauku o upravi.
Čistka u redovima stranke nakon Hrvatskog proljeća najavila je njezinu vrlo uspješnu političku karijeru. Zajedno s Milkom Planinc i Savkom Dapčević-Kučar bit će zabilježena kao jedna od tri najmoćnije i najpoznatije političarke u Hrvatskoj u to vrijeme. Bila je članica Središnjeg odbora SKH u dva mandata, a jednom je sjedila u Izvršnom odboru tog najvišeg stranačkog tijela. U razdoblju od 1978. do 1982. bila je član Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, tada najvažnijeg republičkog izvršnog tijela. Predsjednica Predsjedništva s jednogodišnjim mandatom postat će 1985. godine, praktički prva predsjednica Hrvatske! Godinu dana kasnije zamijenit će je Ante Marković, poznatiji kao posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije i autor predloženog projekta privatizacije društvene imovine u bivšoj državi. Ema Derosi-Bjelajac je bila prva žena na tom položaju u socijalističkoj Hrvatskoj, a ujedno i Istrijanka s dosad najvišim političkim ugledom u Hrvatskoj.
U mirovinu odlazi 1986. godine, ostavši zapamćena i kao političarka koje je cijelo vrijeme svog djelovanja bila tijesno povezana sa svojim krajem i Istrom. Bila je, između ostalog, i predsjednica Čakavskog sabora, jedno vrijeme ključne kulturne institucije u Istri, uvijek spremna na pomoć i podršku. Svojem je Labinu pomagala i u prevladavanju vrlo teškog gospodarskog i društvenog stanja nakon dugogodišnje krize Istarskih ugljenokopa potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Veliki je bio i njen utjecaj i u nastanku Labinprogresa, poduzeća za supstituciju rudarenja na čelu s Tomažom Dobrićem, čime je učinjen presudan korak ne samo u prevladavanju krize, već i napuštanju dotad veoma dominantne rudarske djelatnosti u labinskom gospodarstvu.
Osamostaljivanjem Hrvatske potpuno se povlači u privatni život, bježeći od bilo kakve javne pozornosti, a posljednji pozdrav s njom od strane njenih Labinjana i Istrana, bio je više nego skroman i gotovo nečujan. Bez obzira na to njena se ljubav i mnoga djela prema svom zavičaju nikad neće moći izbrisati.
Zahvaljujući nećakinji Eme Deros-Bjelajac Sidi Paliska danas, 16. veljače 2021., posredstvom nezaobilaznog Valtera Černjula, došao sam do još sedam zanimljivih fotografija iz njene obiteljske arhive nastalih u razdoblju od 1968. do 1976. godine. Prve četiri fotografije su njeni portreti s govora na raznim političkim skupovima u Hrvatskoj, a njen snimak u društvu s Milkom Planinc nastao je u rabačkoj luci 1972. godine. Tri godine kasnije najpoznatija labinska političarka na posljednje dvije fotografije u društvu je s Ivicom Račanom, tada liderom SKH. Najprije za jedne vojne vježbe, a na drugoj, ni više ni manje, na izletu u Trstu, tada najpopularnijeg shoping centra građana zajedničke države Jugoslavena!
