ČEPIĆKO JEZERO KAO ZANIMLJIVO IZLETNIČKO ODREDIŠTE NAŠLO MJESTO U NJEMAČKOM TURISTIČKOM VODIČU GRIEBEN 1929!

Možete li danas zamisliti turistički vodič bez ijedne fotografije?  Upravo takvo štivo vodič Trsta, Opatije i sjeveroistočnog Jadrana, u nakladi berlinskog izdavača Griebena, za sezonu 1929. našao se danas u mojim rukama. Moram priznati, u prvi sam mah bio neugodno iznenađen, očekivao sam koju fotku, možda i Labina, ali sam ubrzo shvatio da je kao šipak pun toliko za turiste potrebnih informacija. I to ne samo o kulturno-povijesnim znamenitosti naših turističkih bisera, već i o servis-informacijama bez kojima bi se ondašnji turisti teško snalazili. Od brodskih i autobusnih veza, do podataka o hotelima, ljekarnama, policijskim stanicama, bolnicama itd.
Na stotinjak stranica obrađeno je mnogo turističkih i drugih mjesta sjevernog jadrana, od Trsta do Raba, Opatije, Crikvenice, Portoroža i Pule, nezaobilazne Postojne, uključujući Plomin i Labin. Za rimsku Flanonu navodi se da je mjesto na putu za Rijeku, da se u luci ukrcava boksit koji se doprema uskotračnom prugom Šumber-Plomin Porat te da gosti Plomina mogu obići lijepo Čepićko jezero i slikoviti Kožljak.
Za Labin se naglašava talijanska arhitektura, lav. sv. Marka na pročelju župne crkve, muzej Luciani u palači Scampicchio sa statutom iz 1341. godine, zatim obližnji rudnici, luka Bršica i moderna cementara u Koromačnu podignuta nekoliko godina ranije.
Autora teksta privlači i lijep pogled na Kvarner, a Rabac, ondašnju Portalbonu, navodi kao glavnu luku za prijevoz boksita. Kako je tada to bila druga luka za prijevoz te rude pisac izvodi krivi zaključak - da se ogromne zalihe sirovine za proizvodnju aluminija nalaze na području između te dvije luke!

    

PRIJATELJSTVO LABIN-MANZANO DUGO 38 GODINA!

...Približavamo se granici. Pospani putnici se razbuđuju. "Preko granice ćemo odmah jer ujutro nema gužve" - dobacuje optimistički netko od nas.
Tek je šest sati.
Kozina. Rampa ispred nas. I nekoliko autobusa. Čekamo desetak minuta. I još nekoliko autobusa iza nas. Stvara se kolona automobila. RI, LJ, PU, SU, SP, GZ... Tablice iz gotovo cijele Jugoslavije. Svi putovi vode u Trst. Nemir raste. Čekamo skoro sat vremena. "Kavopije" i nervozni. Restoran još uvijek ne otvara vrata. Dolazi carinik. Prijavljujemo samo osmijeh i boće. Da se zna da nam nije cilj jedna od mnogobrojnih tršćanskih prodavaonica.
Granica je iza nas...
...Manzano. Malo mjesto. Splet novog i starog. Šatori u dvorištima. "Još uvijek se bojimo potresa"- objašnjavaju nam ljubazni domaćini i prstom pokazuju na obližnje Dolomite. , gdje je nedavno bjesnio jak potres.... Odlazimo u obilazak privrede tog malog gradića. U toj i dvije susjedne komune, u kojima obitava oko 15 tisuća vrijednih žitelja, njih osam tisuća privređuje. U 200 tvornica i nešto više zanatskih radnji. I u gotovo svima proizvode se stolice. . Poznate stolice, koje se plasiraju u gotovo cijeli svijet. Središte je to proizvodnje stolica u Italiji...Najviše drva uvozi se iz naše zemlje. Prilika je to za suradnju. Mislimo pritom najviše na lučki bazen Bršicu...
...Ponovo na granici. Poslije ponoći. Gužve nema. Prodavaonice u Trstu su već nekoliko sati zatvorene, a naši "turisti" užurbano hitaju svome domu. Nemamo ništa za carinu. Samo suvenire od prijatelja iz Manzana. Svaki od nas po jednu malu stolicu. Četrdesetak stolica u bunkeru. "Otvarate li dječji vrtić?" - šali se carinik s nama....
Izvaci su to članka "Prijateljstvo se ne carini", kojega sam prije gotovo 38 godina, sada već debelo povijesne 1976. godine objavio u, također arhiviranoj, Labinskoj komuni nakon povratka iz Manzana, gradića u Furlaniji nedaleko od Udina, nakon prvog uzvratnog posjeta. Vrijeme je to posljednjeg uzleta Labina, grada koji se sve brže oporavlja od teške krize izazvane dugogodišnjim smanjivanjem proizvodnje ugljena. U sklopu Labinprogresa gradi se na svakom koraku, od Bršice do Potpićna. Otvaraju se nove tvornice i nova radna mjesta, tržištu se isporučuju novi proizvodi - keramičke pločice, igračke, motokultivatori, tokarski strojevi, cijevi, igračke... Labinšćina se opet približava brojci od 10 tisuća zaposlenih, koliko ih je bilo prije krize. Otvaraju se novi apetiti, kuju planovi, grade obiteljske kuće.
I Manzano je u uzletu. Centar proizvođača stolica od uvoznog drva. Više od 200 tvornica za preradu drva i još nešto drugih "marginalnih" proizvođača. Sviki drugi stanovnik je zaposlen. Ostali su djeca ili umirovljenici. Posao cvate. Novca kao pljeve, zbog čega gotovo bahati Manzanesi nisu odveć simpatični svojim susjedima.
Susreti su, a bilo ih je mnogo, bili odlični. Iskovano je prijateljstvo koje i danas traje. Nisu prekinuti ni službeni odnosi, surađuju i privrednici..
Danas, gotovo četiri desetljeća kasnije sve s početka ovog teksta izgleda nestvarno, kao iz neke vrlo davne priče. Mnogi čelni ljudi iz tog vremena više nema ni na životnoj sceni. Industrija Labinšćine poodavno je na koljenima. Krizi se ne vidi kraja.
 A što je s Manzanom, najpoznatijim talijanskim i europskim proizvođačem proizvođačem stolica od (uvoznog) drva? Nema više ni državnih granica između država, nestala je jedna, a nastala nove države. Nema, međutim, više ni uvoznog drva. Zapuhali su neki drugi gospodarski vjetrovi i  otpuhnuli većinu od 200 nekadašnjih tvornica stolica. Nezaposlenih je i u Manzanu sve više, nestalo je i silnog novca i opijajućeg blagostanja! Tko se danas prisjeća bahatih stanovnika ovog dijela Furlanije?

saznaj više: www.mat-flacius.com
...

TITOVA ŠTAFETA U DVORIŠTU LABINSKE GIMNAZIJE MATE BLAŽINA GODINE?

Da vrijeme neumitno curi svjedoči i ova fotografija koju mi je danas ustupio Darko Daki Hrastnik, veliki zaljubljenik u prošlost Labinšćine i pasionirani sakupljač razglednica, knjiga, dokumenata i drugih predmeta s okusom patine. Da je na poleđini ove fotografije kojim slučajem napisan datum njena nastanka nepoznanica oko njena opisa ne bi bilo. Ovako, nije teško uočiti da izabrani, najbolji labinski srednjoškolci  donose Štafetu mladosti, odnosno Titovu štafetu, na sportsko igralište onovremene gimnazije i Škole učenika u privredi.
Nije teško prepoznati ni profesora Andreuzzija, koji je brinuo o redu i dolasku svečane kolone, a u lijevom kutu fotografije prepoznajem lik Gverina Ratka Goba, poznatog rukometaša i nastavnika tjelesne kulture, koji je onda bio i član limene glazbe. Vjerujem da je nositelj štafete moj prezimenjak i kasnije jedan od najboljih labinskih rukometaša i trenera, poznate su mi i njegove prve pratiteljice i još neka lica, ali zasad imena ne bih iznosio. Očekujem i vašu pomoć u razrješavanju te male enigme, nakon čega će biti lako dati odgovor radi li se o događaju nešto prije ili nešto poslije sedamdesetih godina.

saznaj više: www.mat-flacius.com

RAŠA I PODLABIN, ARSIA I POZZO LITTORIO - BISERI NA GRADITELJSKOJ OGRLICI ITALIJE IZMEĐU DVA RATA

Graditeljska baština u Italiji između dva rata, u doba fašizma, razmakne li se i plašt tog surovog, nedemokratskog i imperijalnog  režima, ima se čime ponositi - tvrdnja je to iza koje poodavno stoji struka. Raša i Podlabin, odnosno Arsia i Pozzo Littorio d'Arsia, inaugurirani 1937. i 1942. godine, dio su te baštine, koji su našli mjesto i u vrlo temeljitoj monografiji Citta di fondazione Italiane 1928/1942. U njoj je, više-mane, ponovljeno o čemu se, u ta dva grada, više-manje, u posljednjih petnaestak godina dosta intenzivno piše i kod nas.
Ta se tvrdnja zapravo odnosi na Rašu, svojevrsni grad-spomenik, iako nezaštićen, dok je Podlabin, graditeljski devastiran i stopljen s novim dijelom Labina bez ikakvog graditeljskog reda podignutim u posljednjih sedam desetljeća, pao u potpuni zaborav. U prigodničarskim manifestacija staje praktički sva aktivnost oko vrednovanja Raše i njenog oživljavanja na tim temeljima.
U ovom trenutku nema nikakvog opipljivih i konkretnih mjera koje bi iz temelja okrenule život nekada rudarske Raše, iskoristile tu povijesnu poputbinu za njeno pretvaranje u atraktivan i nezaobilazan turističko-povijesni biser na karti Europske Unije, na koju se, izgleda, teško privikavamo. I dok već gotovo dva desetljeća slušamo najave o podzemnom gradu nastalom u negdašnjim rudnicima našega kraja, ni jednom nisam čuo da u Raši netko govori o ponovnom brodskom povezivanju nekadašnje rudarske metropole s morem u istoimenom zaljevu. Ponovnom, budući da je Bepi Kokot, nekadašnji stanovnik Raše u prvim godinama njena postojanja, kao nestašno i znatiželjno dijete manjim brodom na kupanje odlazio u Trget izravno s ruba novog grada, o čemu je pričao proteklog ljeta labinskim srednjoškolcima.
U vjeri da će se u Raši konačno skupiti pametne glave, povezati sa srodnim dušama iz susjednih zemalja EU, s kojima nas veže zajednička prošlost, i s prigodničarskim riječi preći na konkretna djela. I Rašu vratiti tamo gdje joj je mjesto!

Dotle prisjetimo se zbog čega su Raša i Podlabin graditeljski biseri o kojima se sve češće piše i nudi rješenja s one strane sve tanje i mekše državne granice.

saznaj više: www.mat-flacius.com

LABIN - ULICA SVETE KATARINE SREDINOM PEDESETIH 20. STOLJEĆA

Vjerujem da će rijetki posjetitelji bloga na ovoj razglednici prepoznati stari Labin. Radi se o današnjoj Ulici svete Katarine, koja je ime prije dvadesetak godina dobila po nekadašnjoj crkvi svete Katarine u tom dijelu starog grada, a koja se nekoliko desetljeća nakon rata zvala Ulica palih boraca. Sredinom šezdesetih taj je dio grada nestao zbog nekontroliranog rudarenja ispod njegovih temelja.
 Na razglednici nepoznati je fotograf, iako po obliku fotografije, najvjerojatnije Žika Tasić, taj dio grada snimao s njegove istočne strane, nedaleko od ograde nasuprot kasnije izgrađenih stambeno-poslovnih zgrada.  U prvom je planu zgrada, slučaja li, jedina koje je i danas na svom mjestu, a u pozadini je kuća do gradske lože te dio nekadašnje kuće na Crću, odnosno Titovom trgu.
Razglednica nije putovala, ali se našla u jednoj antikvarnica u Belgiji, kojoj je dobro utvrdio da se Labin nalazi u "Croatie".
 Da nije tako teško da bi ona došla na svoje staro startno mjesto!

www.mat-flacius.com

ARSA - NA ZGARIŠTU TOG KLUBA NASTAO NK RUDAR IZ RAŠE, DVOSTRUKI NOGOMETNI PRVAK JULIJSKE KRAJINE

Za povijest nogometa u Istri važna je 1936. godina kada se u Krapnu, novi rudarski grad tek je u temeljima, osniva nogometni klub Arsa. Usporedo s gradom podiže se i prekrasan stadion, a dotle novi nogometni klub nastupa u Labinu, na igralištu tada rasformirane Albone, na mjestu današnjeg nedovršenog spomenika rudaru-borcu. Kako su ambicije direkcije rudnika bile velike, a oni su stajali iza novog kluba, njegovu okosnicu čine igrači poznatog pulskog kluba Grion. Među njima je i Bruno Persi te Giorgio Giambastiani, mladi Talijan koji će se uskoro zaljubiti u zgodnu Labinjanku, i do kraja života ostati živjeti u Labinu. Oni će, uz Labinjana Maria Sillia, činiti okosnicu šampionskog Rudara, dvostrukog pobjednika Julijske krajine, o kojemu će također brinuti Istarski ugljenokopi. Klub se u početku zove Carpano, a trener i igrač bio mu je već ostarjeli Puljanin Matio Bonivento, ranije i nogometaš Juventusa. Arsa će ubrzo postati trećeligaš u ondašnjoj državi.

Podrobnije o tom klubu, ali i nogometu na Labinšćini između dva rata pisao sam u knjizi 40 zelenih proljeća posvećenih jubileju Nogometnog kluba Rudar. Za novi detalj u povijesti kluba Arsa pobrinuo se Moreno Giambastiani, unuk legendarnog Giorgija, koji je svojim znanjem i ljudskim vrlinama trajno zadužio labinski nogomet. Poslao nam je fotografiju kluba na kojoj se nalazi, drugi zdesna gore, i njegov nono. Odmah do njega desno je Bruno Persi, koji je u Rudari igrao u prvim poslijeratnim godinama. Zbog sukoba s jednim igračen na terenu, koji je bio službenik Udbe, Persi emigrira u Italiju, gdje je živio u Pordenonu. Tu sam ga posjetio prilikom pisanja moje knjige, a njega je osobno cijenio moj pokojni otac, koji me povezao s njim.
Slika je najvjerojatnije 1936. godine učinjena u Labinu na već spomenutom igralištu.
Slijeva na desno su Silli, Demarin, Bulessi, Ferenci, Mattei i već spomenuti dvojac Giambastiani Persi.
Čuče: Pitacco, Stancul, Viverit i Drusetta.

Zahvaljujem Morenu na suradnji, a ovaj svojevrsni virtualni muzej Labina i Labinšćine za to svima otvara vrata i unaprijed zahvaljuje!

saznaj više: www.mat-flacius.com

KLUB MLADIH "2.MART", KINEZI I TITO

Neznam točno, ali vjerujem da sam ovu slučajno isčeprkanu fotku u svojoj nesređenoj arhivi učinio negdje potkraj osamdesetih proteklog stoljeća. Ili na samom početku novog desetljeća, pred skore velike društvene promjene. Mjesto događanja - prostorije nekadašnjeg Radničkog doma "2.mart" nedaleko od sadašnjeg autobusnog kolodvora, koji je nekoliko desetljeća bio središte društvenog, kulturnog i zabavnog života mladih Labinjana. Plesalo se tu uz razne grupe već šezdesetih godina proteklog stoljeća, da bi kasnije novi naraštaj prešao na disco-glazbu. Koliko se sjećam u trenutku nastavka ovog snimka u prizemlju "2.marta" modnu su reviju imale labinske srednjoškolke, koje su onda pohađale tekstilni smjer. Zbog toga je atmosfera bila odlična, opuštenog i razdraganog svijeta nije nedostajalo, a među njima u prvom sam redu uočio danas pokojnu profesoricu Melaniju Marošan, i u desnom kutu profesora tjelesnog odgoja i trenera Zdravka Štingla. Tu je i Rajko iz Fotofestivala u usponu! Za dobro se raspoloženje pobrinula i mala curica u prvom planu fotografije koja je za kratke stanke izašla na plesni prostor i na veselje sviju ponudila svoj kreativni program.

Nedugo potom zbivanja u "2 martu" odvijala su se upravo ovakvim redom - Klub mladih, privatizacija nekadašnjeg Radničkog doma "2.mart", zatim otvaranje trgovine Kineza te postavljanjeTitovog spomen poprsja. Ili malo preciznije - u pošasti privatizacije svega i svačega nekome je zapela za oko i zgrada 2.marta, koja se našla, većim dijelom, u vlasništvu saveza socijalističke omladine Hrvatske, koji ubrzo mijenja svoje ime i - ćud. Po hitnom postupku i nesnalaženju ondašnje lokalne vlasti zgrada društvenog života mladih je privatizirana, pojavili su se novi vlasnici, mladi Labinjani su se našli - na ulici prije nego što su se snašli njihovi roditelji. S vremenom prašina se pomalo slegla, a u nekadašnji disco i raniju plesnu dvoranu uselila se trgovina kineskih proizvoda. Nedavno se preselila u nekadašnji bar u središtu Pozza, nedaleko od tržnice, gdje su se prije otprilike pola stoljeća, a i ranije, s mnogo radosti također zabavljali mladi Labinjani. Da im je netko tada proricao da će se pola stoljeća kasnije i u tim istim prostorima nalaziti trgovine u vlasništvu inače simpatičnih Kineza, proglasili bi ga ludim! Kakva će biti Labinšćina za pola stoljeća i hoće li naša labinjonska cakavica biti svedena na manjinu i rezervat, u kojem će tek rijetki pojedinci gonat po nase,  dijeleći time sudbinu naših Talijana i njihova dijalekta!?

Uvijek "buntovni" i "pravdoljubivi" Labinjani na prostoru između Autobusnog kolodvora i nekadašnjeg Radničkog doma "2.mart" postavili su poprsje voljenog druga Tita. Ca pensote, što bi on odgovorio na sva ova događanja koja se u njegovoj rudarskoj i crvenoj Labinšćini doslovce zbivaju njemu iza leđa?!

P. S. Ukoliko se prepoznaje glavna zvijezda s ove fotografiji, može doći po nju!!!

saznaj više: www. mat-flacius.com