TRGET KOLOVOZA 1945.

Pišući nekada o luci Bršici, između ostalog i u knjizi Do socijalizma i natrag, zabilježio sam da je ta luka neobično važna za prijevoz raškog ugljena, počela radom 23. srpnja 1945. godine. Kako je pisao ondašnji Glas Istre, s redakcijom najprije u Poreču, a potom Rijeci, luka je prvi brod primila tog dana, tek dva mjeseca nakon završetka rata. Saveznici su tada bombardirali luku, termoelektranu Vlaška i neke druge objekte, u more bacili mine, pa je trebalo mnogo truda za osposobljavanje razrušene luke. Kako u to vrijeme Bršica nije bila željezničkom prugom povezana sa zaleđem, početak njena što bržeg obnavljanja bio je neobična važan za prijevoz ugljena iz također pokrenutih rudnika. Pritom je bilo mnogo snalaženja i improvizacija raških rudara, a kao jedan od vrijednih inovatora u Glasu Istre se spominje i Viktor Pajtler, iz Krapna, inače rodom Slovenac.
Kako su tada bili uništeni i gatovi, dizalice i sva mehanizacija došao sam do podatka da je utovarna rampa montirana na potopljeni putnički brod u luci, koji je nekoliko godina služio kao molo.
Fotografija Raškog zaljeva, odnosno Targeta, kako na njoj piše, iz augusta 1945. godine, u prethodnu tvrdnju unosi malo dvojbe. Na ovoj se fotografiji lijepo vidi potopljeni brod, ali ne u luci već uz obalu ispred samog Trgeta. Brod nije bio putnički, već trgovački. Iz toga se može donijeti više zaključaka, od kojih je i pretpostavka da u luci nije bilo nikakvog potopljenog putničkog broda
Italia. Isto tako može se pretpostaviti da je tvrdnja o brodu Italia točna, ali da je u isto vrijeme stradao i neki drugi brod u nedalekom Trgetu. U tekstu o Bršici objevljenom u spomenutoj knjizi naveo sam da je odmah nakon rata u Raškom zaljevu na minu naletio brod Vis, koji je uništen a posada spašena. Možda je to brod Vis?
U svakom slučaju dosta pitanja, dvojbi i nepoznanica koje bi se mogle razriješiti tek temeljitim pročešljavanjem arhiva, ali i razgovora s preživjelim ljudima tog vremena ili njihovom djecom. Možda i ovaj tekst u tome pomogne, a kao vjeran svjedok tog vremena je i ova izuzetna fotografija malog formata, koja mi se gotovo izgubila među drugim fotografijama i dokumentima.

 

RABAC - OSNOVNOŠKOLCI SREDINOM PEDESETIH

Zahvaljujući Bertu Škopcu, Rapčanu koji dvadesetak godina živi u Milanu, došao sam do ovih dviju vrijednih fotografija. Na njima su polaznici osnovne škole u Rapcu, generacije 1964. i 1965. godine, od kojih je podosta već umrlo, a podosta otišlo širom svijeta. Među njima je i Nada Škopac-Faraguna, Bertina sestra, koja živi u Americi. Kada je otišla u svijet te seu fotografije ostale u njihovom obiteljskom albumu. Vjerujem da će se dosta Rapčana te generacije prepoznati na njima.
Osnovna škola Lege nazionale počela je radom 1900. godine, a u istoj zgradi rabački osnovnoškolci sjede i danas! Nešto kasnije u Rapcu je, u kući u kojoj je danas restoran Rapčanka, otvorena i hrvatska pučka škola Družbe Ćirila i Metoda.
Nakon što su prije gotovo pola stoljeća zatvorene područne škole u Drenju i Ripendi, rabačka je škola posljednja s takvim statusom.

RUDAR - OMLADINSKI PRVAK HRVATSKE 1964. GODINE!

Raški nogometni klub Rudar nastao je zbor rudara i od prvih je dana bio financiran njihovim novcem. I zato dok je rastao rudnik rastao je i NK Rudar, koji se sredinom šezdesetih, otprilike u vrijeme zatvaranja rudnika u Raši, preselio u Labin. Ta povezanost osobito se osjećala  u prvim godinama postojanja NK Rudar, koji je počeo svoj put na modernom stadionu u Raši, koji je građen uporedo s najmlađim gradom u Istri.

Kada su nestali Istarski ugljenokopi, a kasnije počela i kopniti ekonomska moć Labina i Labinšćine, nestala je i moć, ugled i uspješnost nekada najpopularnijeg labinskog sporta. Ostala su samo sjećanja, uz neizostavnu nadu, koja uvijek umire, da je moguć povratak na stare staze.
Uz prvotimce neobično su tada bili uspješno juniori, mladi igrači, o kojima je, tamo šezdesetih godina brinuo Giovanni Privrat, nekada i sam igrač Rudara, a kasnije najtrofejniji trener "zelenih". Najveći u lancu uspjeha je pehar za osvojeno omladinsko prvenstvo Hrvatske 1964. godine, koje je obilježeno i prije dvije godine.

Završni turnir održan je 29. i 30. studenoga te godine u Labinu, a do njega juniori Rudara dolaze nakon što su u eleminacijskom dijelu prvenstva, pobijedili i nogometaše Rijeke, koja je tada i kasnije svoju snagu temeljila i na vrsnim labinskim nogometnim znalcima. U prvoj utakmici Rudar pobjeđuje Slavoniju iz Osijeka, a u finalnoj utakmici dočekuje iz Šibenik.

Impresionirani i zbunjeni Labinjani vrlo brzo gube 3:0, što je smirilo prepunu tribinu. Šibenčani su svojima javili da im pripreme svečan doček, ali bio je to račun bez krčmar. Opuštene i za slavlje spremne Dalmatince najprije načinje Ismet Huskić prekrasnim zgoditkom, koji budi nadu. Onda na scenu nastupa Toni Benković drugim golom slobodnim udarcem sa 25 metara, a izjednačujući pogodak, koji izaziva erupciju sreće među gledateljima, djelo je Klaudija Barbića!

Slijede penali u kojima su Labinjanim bili uspješniji golovima Benkovića, Đanija Rapca i Vlade Golje i ispisana je nova stranica povijesti Rudara. Koja se nikada kasnije nije ponovila u tom obliku.

O tome sam detaljnije pisao u knjizi 40 zelenih proljeća, objavljeno u čak 3 tisuće primjeraka daleke 1986. godine, što je  razlog da se ona još uvijek može nabaviti. U prilogu objavljujem tu stranicu, ako i fotografiju nogometaša bez čelnika, koju sam sinoć našao među brojnim drugim dokumentima vlastite arhive.

SVE RAZGLEDNICE ŽIKE TASIĆA

Tko je bio Žika Tasić mojoj generaciji Labinjana ne treba posebno objašnjavati. Rodom iz Šumadije u Srbiji, gdje se u Požarevcu osposobio za fotografa, na kratko radeći i u Avali filmu, u Labin dolazi pedesetih proteklog stoljeća. Vrlo brzo otvara foto studio u starom gradu na glavnom trgu, u kući nekada poznate labinske obitelji Lius.

Tu će fotografirati brojne Labinjane u raznim prigodama sve do sredine šezdesetih godina, kada se ta kuća, kao i cijela četvrt Santa Caterina, tih godina urušila zbog više nego nepromišljenog kopanja ugljena ispod zidina drevnog grada.

Novi studio otvara u Podlabinu na današnjem Trgu labinskih rudara, kojega kasnije preuzima njegov sin Rajko. Nakon umirovljenja početkom devedesetih opet se vraća u stari grad, gdje u prizemlju zgrade tik do gradske lože ulazi u novu poslovnu avanturu otvaranjem novog studija, koji se ubrzo gasi.

Umro je 27. srpnja 2008. godine u dobi od 83 godinE.

Od njegove baštine ostalo je malo sačuvano, a prije nekoliko godina u Narodnom muzeju u Labinu postavljena je izložba njegovih fotografija. Ovaj svojevrsni postav 18 razglednica Labina, Rapca, Svete Nedelje, Tonarice i Čepića svojevrstan je homage ovom uvijek vedrom i nasmijanom fotografu, koji je s obitelji živio u Rapcu. Od njih svega dvije nose njegov potpis, ali poznavajući njegovu poslovnost, ali i ta vremena, uvjeren sam da je te razglednice prodavao u svom studiju i to u vrlo maloj nakladi. Svima njima karakterističan je prepoznatljiv stil autora, tamno siva boja motiva s bijelim obrubom, ne baš dobra tehnika i otisak. Bez obzira na sve to ove su razglednice vrlo vrijedan dokument života Labina i Labinšćine do kraja pedesetih, kada se na tržištu počinju pojavljivati kvalitetnije, raznovrsnije i, zbog velike naklade,  jeftinije kartoline.