PORATNO UGOSTITELJSTVO IZ ALBUMA MARIJE KNAPIĆ

U prvim poratnim godinama fotografije su bile vrlo rijetke, pa je to veća njihova vrijednost iz tih teških, siromašnih dana kada su se ukrštale razne sudbine i životni putevi, a fašizam zamijenio komunizam ruskog tipa. Stjecajem okolnosti u posjedu sam fotografija nastalih najvjerovatnije između 1945. i 1955. godine iz kojih se nazire ne samo aktivnost tek nacionaliziranih ugostiteljskih objekata, već i dosta širi društveni spektar življenja u to doba. Na svim tim fotografijama nalazi se davno pokojna Marija Knapić, koja je u to vrijeme radila najprije u testoranu hotela Jadran, za Italije Dopolavora, a sada restoranu i pansionu Miramare. Naša Marija u više je navrata snimljena i ispred hotela i na terasi  Primorja u Rapcu, na rivi, ispred Gradske kavane u starom Labinu, na kojem se slikala i s osobljem autobusa pulskog Autosabraćaja u vrijeme kada je ispred Molega kafe bilo stajalište za međugradski promet. I u raznim prigodama koje vrlo vjerno oslikavaju ona vremena kada se Prvi maj praznik rada obilježavao i drvenim slavolukom postavljenim  na ulazu na Crć, ubrzo Trg Maršala Tita, kod Torjona te dobrom ponudom hrane i pića. Na jednoj fotografiji nalazi se i njen veliki prijatelj i tada vrlo poznati kuhar Etore Bičić. Njegova kulinarska vještina je bila tako velika da je jedno vrijeme kuhao za Tita, kada su mu dolazili prijatelji iz cijelog svijeta. I tu nije kraj posebnosti tog čovjeka - kao talijanski vojnik našao se u Africi kada je, stjecajem okolnosti kuhao i za Benitta Mussolinija prilikom njegova posjeta svojim ratnicima - doznao sam nedavno od njegovih rođaka!
Inače, Marija je Knapić svoj radni vijek, koliko se sjećam, završila kao šefica sobarica u tek nastalom hotelskom poduzeću Rabac, a njene su slike, iza kojih stoje i pečati fotostudija Mira iz starog Labina i Studija Ida iz Cresa, svojevrsni homage ljudima tog vremena, kada je povrh svega uvijek bilo trenutaka za osmijeh, druženja i dobru kapljicu. Zbog toga ih nije slučajno čuvala u svojim albumima, a nije mi ih ni slučajno ponudila. Fala joj vela i u vaše ime!


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

PRVI MATURANTI LABINSKE GIMNAZIJE

Prva škola na hrvatskom jeziku na području današnjeg grada Labina započela je radom u jesen 1945. godine, a prva gimnazija devet godina kasnije. Dotad su labinski mladići i djevojke gimnaziju na hrvatskom jeziku pohađali u Pazinu, koja je otvorena 1899. godine, a zatvorena nakon što se Rapalskim ugovorom Istra našla unutar granica Kraljevine Italije. Stoga je otvaranje gimnazije na materinjem jeziku u tada naglašeno rudarskom gradu bio vrlo važan iskorak u stvaranju domaće inteligencije - liječnika, profesora, inženjera i drugih visokostručnih kadrova koji će odigrati presudnu ulogu u cjelokupnom društvenom i gospodarskom preobražaju Labinšćine.

Nakon dvogodišnjih priprema i upornog lupanja na vrata ondašnjeg Republičkog savjeta za prosvjetu i kulturu Narodne Republike Hrvatske suglasnost za otvaranje gimnazije u Labinu dobivena je 28. lipnja 1954. godine, a 50 učenika u dva razreda u školske je klupe sjelo već 1. rujna iste godine. Razrednica Va razreda bila je Nada Bijelić, a Vb Ksenija Boršo, od kojih će četiri godine kasnije ispit zrelosti položiti njih 25. Među prvim maturantima bila je i Nelda Saulig-Griparić, koja će nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu  postati prva profesorica u labinskoj gimnaziji, koja je potekla iz njenih redova. Dvije godine kasnije maturirat će Silvano Bolčić, prvi doktor znanosti koji je izašao iz njenih klupa.

Prvi direktor škole bio je prof. Stjepan Matečić, prije toga i ravnatelj Rudarskog tehnikuma, koji je imao najveće zasluge za njeno otvaranje. U svojim sjećanjima on navodi potporu ondašnjeg predsjednika Narodnog Odbora Općine Labin Ivana Frankovića, a nije izostala ni podrška onda vrlo moćnih Istarskih ugljenokopa Raša.

Kao i drugi ondašnji labinski srednjoškolci gimnazijalci su pohađali nastavu u jednom krilu nesuđene bolnice, čija je izgradnja u sklopu novog rudarskog grada Pozzo Littorio započela za ere Mussolinija. Nastava fizičkog odgoja odvijala se na otvorenome, na mjestu na kojoj će kasnije biti podignuta sportska dvorana.

"Porinuće" prvih maturanata gimnazije koja će nositi ime labinskog narodnog heroja Mate Blažine, bit će velik događaj za malen Labin, u kojem se se njihove fotografije i imena pojavile na vidnom mjestu. Obilježavanje polaganja ispita zrelosti održano je u skromnom okruženju radionice u prizemlju zgrade u nazočnosti  predsjednika i tajnika Općine Labin Anđela Verbanca i Oktavijana Blečića, što je još više naglasilo njihovu sreću, zadovoljstvo i eleganciju.

Moja se generacija u prvi razred gimnazije upisala sedam godina kasnije, 1961. godine, da bi ispit zrelosti položili 1965. godina. Na posljednjoj fotki je i moja malenkost u društvu dvije mlade dame
- lijevo je Dragica Prodan, a s druge strane Mirsada Eminović. Fotografija je nakon podijeljenih maturalnih svjedodžbi učinjena u dvorištu škole.

Došao sam i do fotografije treće generacije maturanata labinske gimnazije.

Osim Rite Sibeni, kasnije udate Matić, koja nam je poslala fotografiju, u trećoj generaciji gimnazijalaca 1959. godine maturirali su još Zdravka Baldigara, Nerina Berčić, Slavica Cerovski, Romana Franković, Josip Griparić, Karmela Hrašćanec, Jordan Jelčić, Ivanka Lalić, Renato Martinčić, Helena Mazgon, Aldo Medančić, Rita Mohorović, Anđelo Nuzdorfer, Tilija Oralić, Mara Sardelić, Ida Tenčić i Renato Verbanac. Direktor je bio Stjepan Matečić, a razrednica njegova supruga Petra Kaftanić-Petarčić, legendarni par labinskog srednjeg školstva. 

POTPIS GROFICE MARIJE TERESE TONETTI IZ KRŠANA

Među kolekcionarima potpisi poznatih osoba imaju posebnu težinu, što u takvim prilikama diže cijenu knjiga, razglednica ili pisama. Tko je bila Maria Teresa Tonetti? U svakom slučaju ne toliko poznata, ali ipak je bila sestra Giovannija Tonnetija, poznatog plominskog plemića ljevičara i prijatelja rudara, sudionika Labinske republike, poznatog kao "Crveni grof". Njihov otac Antonio Zanetto napustio je rodni Plomin kako ne bi služio austrijsku vojsku i živio je u Veneciji, gdje su posjedovali skupe nekretnine. Plod njegove ljubavi s isto tako bogatom Memi bili su Giovanni i Maria Teresa, koji su vrlo često, posebice za ljetnih mjeseci dolazili u svoj kršanski kaštel ili rodu ui Plominu. Ova lijepa razglednica Kršana, snimljena iz manje poznatog kuta, poslana je prije točno sto godina, točnije 31. kolovoza 1912. godine, a stariji Kršanci će zasigurno zabilježiti promjene koje su za to vrijeme nastale u njihovom mjestu.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

BRODOVI ALBONA, LABIN, RABAC I FIANONA

Za mnoge Labinjane rođeni na škrtoj zemlji plava je brazda vrlo često u ne tako davnoj prošlosti bila, ako ne jedini, onda zasigurno najbolji izbor za dobar život. Plominjani su bili tradicionalno dobri pomorci, grad odličnih kapetana duge plovidbe, ali za njima nisu mnogo zaostajali ni Rapčani, mještani male Svete Marine, Svetog Lovreča i okolnih sela. U kontinentalnom dijelu Labinšćine vrsni su pomorci bili i Čepljani i stanovnici okolnih sela, koji danas imaju i svoj klub u New Yorku. Podosta od njih su nakon rata zauvijek napustili svj zavičaj, da bi uskoro za njima došle i njihove obitelji. Međutim, mnogi labinski su pomorci svoj život okončali na brodovima u raznim dijelovima svijeta, najčešće za rata ploveći na talijanskim brodovima, ali i pod drugim zastavama.Njihova se imena vežu i uz ekspediciju na Antartik potkraj proteklog stoljeća, ili brod Carpatiju s kojeg su prije točno sto godina spašavali brodolomce s Titanica. Bilo bi lijepo da se svim njima, znanim i neznanima, podigne spomen obilježje u znak sjećanja i hvale na njih i njihov težak poziv, koji je kao i rudarenje trajno obilježio Labinšćinu. Dotle će na njih podsjećati nekadašnji brodovi, koji su, dobrim dijelom i zbog labinskih pomoraca, nosili ime naših gradova. Izletnički brodić koji je između dva rata zalazio u luke na istočnoj obali Istre zvao se Albona, a Labin je bilo ime broda riječke Jugolinije kupljenog 1964. godine u Londonu. Iste je godine snimljen na riječkoj obali. Tri godine kasnije od njih će ga kupiti Lošinjska plovidba davši mu ime Rabac. Izgrađen je 1948. godine, a prvi je put zaplovio pod imenom Ptarmigan.
Zanimljiva je i priča o brodu Fianona, koji je izgrađen 1915. godine, nosivost mu je bila 6600 BRT, a na krštenju nazvan je najprije Pola. Torpediran je 12. lipnja 1941. godine u engleskim vodama.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

TITOVA ŠTAFETA 1975. KRENULA IZ LABINA

Titova štafeta, ili kako se službeno zvala, Štafeta mladosti, bila je zaista i dio mladosti moje generacije. Najprije sam za njom trčao ili je ispraćivao kao učenik i đak, a kasnije kao novinar. Kao novinar Radio Pule javljao se i u živo iz većeg dijela Istre, dok se mreža dopisništava nije otvorila u svakom općinskom središtu. Njen doček i ispraćaj popraćen je uvijek mnogobrojnim sportskim i kulturnim manifestacijama na kojima je sudjelovao mladi naraštaj.
U ono vrijeme rudarski je Labin imao čast, odnosno dovoljno političkog utjecaja, da iz njega na put do svakog mjesta Jugoslavije do cilja u Beogradu krene Štafeta mladosti. Bilo je to 1975. godine, koje su bile zlatne za Labinšćinu, koja je, zahvaljujući  provođenju programa supstitucije rudarenja uz istodobno nastavak vađenja rudnika, bila najveće gradilište u Hrvatskoj. Radno se mjesto, gotovo doslovce, tada moglo birati. Nezaposlenost je u ovom dijelu Istre, s oko 11 tisuća zaposlenih, bila konačno arhivirana. U takvom okruženju Štafeta mladosti, 31. po redu, krenula je s Trga Maršala Tita u Labinu, popularnog Crća, na kojem on nikad nije bio, premda je više puta pohodio Labinšćinu. Posljednji put 1971. godine. Glavna tribina bila je ispod Torjona, a za građane, koji su zaposjeli trg, organiziran je prigodni program, na kojem je, uz ostale, koliko se sjećam, nastupao i pjevački zbor Nela Milottija iz Pazina. Tim povodom Filatelističko društvo Arena iz Pule tiskalo je prigodnu kuvertu  s posebnim žigom, koja je kasnije putem interneta kupljena u dalekoj Australiji.
Tog je jutra 30. ožujka 1975. godine zasigurno najuzbuđenija i najsretnija bila 17. godišnja Ingid Zulijani iz Labina, odlična učenica i rukometašica "labudica", iz čijih je ruku na put dug gotovo tri mjeseca, krenula Titova štafeta.
Od tada je prošlo 37 godina, a ponekad izgleda da se to nikad nije dogodilo. A još manje da je Labin bio vrlo snažna općina s razvijenom industrijom, rudarstvom i turizmom, u kojoj je svoj kruh zarađivalo oko 11 tisuća ljudi. "Samo" oko četiri tisuća više nego danas.  


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

FOTOGRAFIJE O RAŠKIM RUDARIMA

"Kada sam potkraj svibnja 1945. godine, tek nakon što je završio rat, došao u Rašu, bio sam šokiran zatečenim standardom stanovanja. Sobe prostrane, kupaonica prekrasna, topla i hladna voda. Ispadoše mi oči."
Riječi su to onda 27. godišnjeg rudarskog inženjera Stjepana Mihelića Pište, djeteta Dunava rodom iz Erduta, prilikom intervjua obavljenog prije šest-sedam godina u Glasu Istre, a lani tiskan u knjizi Kratke skice za 101 lice. Sa 88 godina bio je tada najstariji rudarski inženjer našega kraja, osoba s izuzetnim pamćenjem, koja mi je ispričala niz zanimljivosti o onom teškom, ali vrlo dinamičnom i zanimljivom životu. Kasniji upravnik Jame Raše, a nakon odlaska iz našeg kraja, gdje je upoznao i svoju buduću suprugu Mariju Golja, zahvaljujući i iskustvu stečenom u Istarskim ugljenokopima Raša, obavljao je različite odgovorne dužnosti -.od pomoćnika ministra za industriju i rudarstvo Jugoslavije, ministar industrije i energetike Bosne i Hercegovine, direktor rudnika Vareš, do generalnog konzula Jugoslavije u glavnom gradu Bavarske. Godinu-dvije prije razgovora Mihelić, koji je u međuvremenu umro, poklonio mi je nekoliko vrijednih fotografija Raše i raških rudara u 1945. i 1946. godini, koje sada po prvi put objavljujem. Na njima je on u društvu s prvim generalnim direktorom Istarskih ugljenokopima Raša Bogdanom Njegušom, ali i s našim rudarima Griparićem, Bembićem, Kranjcem, Stepančićem i drugima. Uz njegove fotografije objavljujem i neke druge iz svog albuma, koje svjedoče o našim rudarima, koje su dio višestoljetne rudarske tradicije Labinšćine. Na istom ću mjestu objavljivati i druge fotografije o rudarima, o kojima budem u međuvremenu došao, a neobično bi me veselila i vaša podrška, odnosno slanje skenova sličnih fotografija, ukoliko su kojim slučajem u vašim rukama.
U međuvremenu sam pronašao još jednu zanimljivu fotografiju iz albuma Mihelića, na kojoj je on u društvu s igračima Nogometnog kluba Rudar 1946. godine. On je u sredini fotografije, a odmah do njega je Bruno Persi, jedan od najboljih nogometaša Rudara tog vremena, koji je nekoliko godina kasnije emigrirao u Italiju.  Na ovoj najstarijoj fotografiji Rudara je, najvjerojatnije, s harmonikom u ruci, i  Milan Emilio Cvajner, koji je bio istodobno dobar nogometaš i muzičar te veseljak.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)