VINEŽON MARIO DEMETLICA I NJEGOVI "KAUBOJI"

Kada sam prije otprilike petnaestak godina upoznao vrlo temperamentnog Vinežana Maria Demetlicu, danas 84. godišnjaka koji od kraja pedesetih živi u Australiji, jednom mi je prilikom zamjerio što u knjizi Do socijalizma i natrag nisam spomenuo i njega i njegovu grupu  Kawboj Đimi. Bilo je to početkom pedesetih kada su plesne zabave s muzikom u živo bili vrlo popularni oblici zabavljanja mladih, budući da drugih oblika opuštanja i druženja nije ni bilo. Plesalo se po selima, u Vinežu, u starom Labinu na negdašnjem GIL-u, u Palestri, kinodvorani i tek uređenoj Streljani. Onda su u modi bili Kvarner i Rudar, a ne manje i "Kauboji" koje je osnovao naš Demetlica, u kojoj je svirao trubu i harmoniku. S obzirom na poznata lica koja su činila tu grupu, a i sastav Vinež Star svirajući najčešće valcer, tanko i polku, malo mi je neobično da mi nitko od njih nikad nije spomenuo njihovo uspješno djelovanje . Zanimljivo je da im je pojačalo napravio vrsni električar Toni Filez, čije je veliko znanje i dobrotu koristila i labinska Razglasna stanica. Ugasili su se potkraj pedesetih, dio je prešao u Rudar ili Kvarner, netko se prestao baviti sviranjem, a Mario je svoju sreću potražio daleko od svog Vineža, Labina i Istre. Pored njega u grupi Kawboj Đimi mlade su Labinjane još zabavljali Renato Golja, Toni Faraguna, Flaviano Verbanac, Točni Branković, kapelnik limene glazbe Munić, Mario Miletić, Milan Vlačić i Elizabeta Kisovar, kasnije poznata kao Lizika Glas iz Vileta. U svakom slučaju dobri glazbenici koji imaju zaslužno mjesto u poslijeratnom glazbenom životu Labina.
 Moj prijatelj Mario bio je uvjeren da sam ih namjerno preskočio s obzirom da je on ovdje bio na crnoj listi nakon njegova dva pokušaja bijega u Italiju i optiranja za tu zemlju, zbog čega je imao i zatvorska iskustva i ne baš lijepe uspomene. Daleko je to od istine, koja je mnoga bliža spoznaji da je sve prolazno, a da je s Marijom s njime otišla u svijet i dio naše zajedničke prošlosti. Ovog puta u albumu njegovih obiteljskih fotografija. Uostalom, tko ne bi zagrizao utako sladak glazbeni bombon? Internat nas je zbližio, pa ono što nije učinjeno poodavno na red dolazi sada.
Mario Demetlica je otišao u svijet, ali je svoje srce ostavio doma, pa je mislima stalno u svojoj Istri. Možda i češće od nas koji smo ostali na svom ognjištu. U Adelaidi je bio urednik iseljeničke radio postaje te više nego aktivan u klubu Istrana, o čemu se našla lijepa reportaža u vrijednoj knjizi Valiže&deštini Lidije Nikočević, ravnateljice Etnografskog muzeja iz Pazina. Bude li ga koliko-toliko poslužilo zdravlje ovog će se ljeta opet šetati Labinom i razgovarati sa svojom starom škvadrom. Do tada će njegove fotografije podsjećati na dočeke nove 1955. godine, nastup limene glazbe u Pazinu i druge lijepe trenutke njegovog plesnog orkestra.
Od Maria Demetlike, koji se odlično služi internetom, odmah nakon o objavljivanja ovog teksta dobio sam i kopiju ovog neobično vrijednog dokumenta, u kojem se govori ne samo o njemu, već i o djelovanju Radničko kulturno umjetničkog društva Marko Radović iz Podlabina. odnosno Labina. Društvo je osnovano 1947. godine, dvije godine ranije nego Rudar iz Raše, u njegovom je sastavu djelovala i limena glazba, dirigent koje je bio Stjepan Švigir. Ovo je ujedno prvi dosad objavljeni dokument o tom društvu, koji se ugasio početkom pedesetih, a radom je nastavila samo limena glazba, odnosno duhački orkestar.

Pred kraj ove godine nakon duže bolesti, daleko od njegovog Labina kojeg je jako volio, ugasio se život Marija Demetlike,

saznaj više: www.mat-flacius.com

VINKO JELČIĆ IZ TRGETA - PRVI MATURANT PAZINSKE GIMNAZIJE S LABINŠĆINE

Vinko Jelčić iz Trgeta bio je prvi labinski, ujedno i jedini polaznik Hrvatske gimnazije u Pazinu do kraja Prvog svjetskog rata i dolaska Talijana u Istru. otvorene 1899. godine. Njegovo ime na popisu je treće generacije maturanata prve hrvatske srednje škole u Istri 1909. godine, pronađeno u spomen knjizi tiskanoj u povodu sedmog desetljeća njena postojanja.

Na njegovo sam ime  sasvim slučajno naišao na dopisnici koju je on 26. veljače 1915. godine poslao iz Graca svojoj maćehi Ivani u Trget, moleći je za novac kako bi preživio i vratio dugove. U to je vrijeme bio vojnik u tamošnjoj kasarni, a vrlo je vjerojatno da je u tom austrijskom gradu i diplomirao pravo. Završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije ne vraća se u Istru u kojoj se vijori nova, talijanska zastava, već se, kao i mnogi istarski hrvatski intelektualci odlučuje za emigraciju u tek osnovanu državu Južnih Slavena. Skrasio se u Ljubljani, a na adresu njegove obitelji sredinom tridesetih upućene su i ove dvije razglednice rudarskog centra Krapna pisane na hrvatskom odnosno slovenskom jeziku.

saznaj više: www.mat-flacius.com