LABINSKI MOTIVI PRVOG PULSKOG FOTOGRAFA L. MIONIJA

Luigi Mioni prvi je pulski fotograf koji je svoj atelje pod nazivom L.Mioni otvorio 1862. godine na trgu Foro. Došao je iz Malog Lošinja u kojem je gradiću također imao vlastiti fotografski studio. U najvećoj ratnoj marini Austrijske mornarice djelovao je gotovo pola stoljeća, o čemu svjedoče mnogobrojne izuzetno vrijedne fotografije i razglednice te portreti Puljana. Za Labinjane je važno da je on svojim fotoaparatom obilazio cijelu Istru, napravivši, između ostalog, i snimke Labina, Pićna, Rapca, Plomina, Kršana i Svete Nedelje, od kojih osam posjedujem u svojoj zbirci. Među njima je i razglednica Torjona i volovske zaprege sa žigom od 1893. godine, što je dosad najstarija otkrivena kartolina drevne Albone. Pogled mame i razglednice s vedutom Labina s njegove istočne strane u vrijeme kada se počeo, početkom 20. stoljeća, graditi veliki zid. U onda začudnoj i više nego rijetkoj fotografskoj komori velikog maestra nalazi se i motiv nove gradske vijećnice Municipio s pečatom iz 1898. godine. Dvije godine ranije nego što je gradska palača službeno dovršena, pa nije isključeno da se radi o vrlo dobroj skici, odnosno montaži.
Uz naš kraj vezano je još jedno fotografsko ime Mioni. Dok mu je sin Erminio ostao raditi u svom pulskom ateljeu, drugi  sin Ernesto Mioni preselio se u Trst, gdje se bavio istim poslom. Na Labinšćinu će doći 1937. godine kada za jedan talijanski časopis snima seriju fotografija o novom rudarskom gradu Raši, ponosu samog Mussolinija.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABIN - SVE RUDARSKE KATASTROFE

O rudnicima na Labinšćini i njihovom značaju za gospodarski razvoj Labinšćine, ali i o njihovoj ulozi u gospodarstvu Italije, ranije Austro-Ugarske monarhije, a kasnije Jugoslavije, napisano je mnogo redaka. I održano mnogo političkih govora i zdravica. Rašu i Labin obilazili su i Mussolini i Tito, o udarnicima su se snimali filmovi, pisale reportaže i poeme. Procjenjuje se da je u gotovo četiri stoljeća rudarenja na Labinšćini iskopano oko 39 milijuna tona ugljena. Međutim, do dana današnjeg nema točnih podataka koliko je rudara na svom radnom mjestu u podzemlju zauvijek ostavilo svoje živote. Tek u svojoj vrijednoj knjizi  Zadnja smjena Marino Fonović, posljednji novinar koji je radio u Istarskim ugljenokopima do njegova zatvaranja 1999. godine, tragom arhivskih podataka prateći razdoblje od 1935. godine do stavljanja ključa u bravu, doći će do podatka od 751 poginulog rudara..Bez podataka o poginulim rudarima u rudnicima tijekom Drugog svjetskog rata. Koliko je rudara poginulo u labinskim rudnicima prije toga, u prva tri stoljeća rudarenja, samo se može nagađati i procjenjivati. Možda ukupno 1700 duša, koliko otprilike ima danas Rabac stanovnika? Može više ili pak manje, ali svakako ne mali broj ljudi platio je danak tuđem profitu i preživljavanju vlastitih obitelji. Pitanje je veliko, a na njega će valjda jednog dana odgovoriti povjesničari, nakon što budu zavirili u sve arhive.
Dotle je poznato da se katastrofalna nesreća u ugljenokopima Labinšćine dogodila 28. veljače 1940. godine u Jami Raša, kada je samo na otkopima i prilaznim galerijama od eksplozije metana život izgubilo 185 rudara. Negdje se spominje i brojka od još toliko rudara koji su preminuli od posljedica teških ozljeda. Možete li zamisliti sliku nijemih, beživotnih i pougljenjenih tijela rudara položenih u redu ispred upravne zgrade do kojih pokušavaju doći njihovi najbliži, uz duboko potresne jauke?
Osam godina kasnije velika rudarska nesreća zbila se u labinskom ugljenokopu kada su 14. ožujka 1948. godine iz rudnika izvučena 88 mrtva tijela rudara. Među njima je bilo i dosta njemačkih ratnih zarobljenika koji su prisilnim radom ovdje plaćali grijehe nacističke Njemačke. Ondašnji Glas Istre o tome neće napisati ni riječi, jer novi režim pokušava prikriti ovu katastrofu. O njoj će ipak pisati Raški rudar, glasilo Istarskih ugljenokopa Raša, prenoseći na naslovnoj stranici da je rudarska tragedija plod neprijateljske diverzije, koju je izazvao izvjesni Đuzepe Faragona, koji je ubijen prilikom ilegalnog prelaska jugoslavensko-talijanske granice. Mnogo godina kasnije doznat ću od Ive Marinovića, jednog od poslijeratnog  glavnih direktora Istarskih ugljenokopa Raša, da se nije radilo o nikakvoj diverziji, već nestručnosti rukovodećeg kadra i rudara u rudniku, koji u to vrijeme doživljava česte i velike fluktuacije stručnjaka, ali i rudara. Takva je tvrdnja na tragu činjenica da su tih godina rudarske nesreće bile vrlo česte te da je od 1945. do 1953. godine u labinskim rudnicima živote izgubilo još 85 rudara. Stoga su tih godina raški rudnici s pravom mjesto velikog straha, od kojeg su zazirali ne samo Labinjani, već i ljudi iz ostalih dfijelova Istre i zemlje. Radije se emigriralo nego silazilo u jamu. Nesreća, iako manje, bilo je i kasnije, pa mi u glavi i danas odzvanja rezak zvuk rudarskih sirena koji je bio pouzdan znak da se opet ugasio nečiji život nekoliko stotina metara ispod rudarskog šohta. I tjeskobna tišina u rudarskoj mrtvačnici neposredno prije ispraćaja nesretnih rudara širom zemlje ili do labinskog groblja.
Na pogibije rudara na labinskom groblju podsjeća i spomen obilježlje iz ratne 1915. godine, kada na jednom drugom ratištu pogiba devet kamerata. Na drugom dijelu groblja nalazio se i spomenik poginulim njemačkim zarobljenicima s tekstom Tempora transit, memoria manet, ali je nečijom nerazumnom odlukom uklonjen  prije otprilike četvrt stoljeća. Na tom istom groblju nema nikakvog spomenika ili obeliska svim znanim i neznanim rudarima stradalim na najvećem stratištu u Istri, premda su njihovi sinovi i unuci u likovima političara tako nešto poodavno obećavali. Uz istodobno zaklinjanje političara svih boja na raznim prigodnim manifestacijama i datimima, kao što je primjerice Sveta Barbara, u vječnu hvalu svim rudarima i njihovim nemalim žrtvama. Kao što još uvijek nije dovršen spomenik rudaru nedaleko od Autobusnog kolodvora, rad akademskog slikara Quintina Bassanija, čija je gradnja započeta prije više od tri desetljeća.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

 

RAŠA - ZA 75. ROĐENDAN

Prije neki dan Raša, najmlađi grad u Istri, skromno je obilježila 75-ti rođendan. Ako fotografije govore mnogo više od teksta, onda ovom prigodom ni riječi više. Neka vas kroz grad slavljenik vode iz zaborava otrgnute kartoline, koji su s dobrim ili manje dobrim vijestima i porukama iz nekadašnjeg rudarskog središta Italije, a potom i Jugoslavije slana svojim najbližim i nadražima.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius. com)

DON EUGENIO CORVA IZ SVETE NEDELJE

Možete li objaviti neke stare razglednice Nedešćine iz Vaše knjige Labinski album - piše mi naša posjetiteljica Maria iz dalekog New Yorka. Mogu i činim to s radošću! Objavit ću najveći dio razglednica nekadašnje Svete Nedelje - Santa Domenica uz tek kraće objašnjenje. Najnovija razglednica tog nekada važnog mjesta u mojoj zbirci jučer je kupljena u Goriziji, a na njoj je snimak tek otvorenog hotela  Unione s početka 20. stoljeća, u vlasništvu obitelji Schira. Razglednica nije putovala, ali na njoj je nekoliko kratkih pisanih poruka, koje otkrivaju zanimljive detalje iz povijesti tog mjesta. U samom lijevom kutu kartoline je don Eugenio Corva, najvjerojatnije ondašnji župnik Svete Nedelje. Druga tek vidljiva strelica zaustavlja se na likovima  Ernesta(oca) i Giuseppea Nacinovicha(sina). Kasnije su postali poznatiji po nadimku Frisolini, koje postaje njihovo novo talijansko prezime, a sin Beppi bit će i gradonačelnik Labina.
I riječ-dvije o razglednici broj 3. autor koje je Luigi Mioni iz Malog Lošinja, najpoznatiji istarski fotograf na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Na kraju niza je i poleđina te izuzetne razglednice, ne samo da bi se divili krasopisu nepoznata pošiljatelja, već da se malo pomnije pogledaju dvojezični poštanski žigovi Svete Nedelje i Žminja.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABIN - FARMACIE DOTT.RI PATELLI

Nema dvojbe da je Bartolomeo Giorgini s početka 18. stoljeća najpoznatilji ovdašnji aporekar, zahvaljujući prije svega svojoj prvoj studiji o povijesti Labina Memorie istoriche della terra i teritorio d'Albona, koju je labinski nakladnik Mathias Flacius prije nekoliko godina objavio pod naslovom Povijesni pregled Labina i okolice. Isto tako poznato je da je glavna labinska ljekarna u prvoj polovici 20. stoljeća, Farmacia alla Madonna, bila u vlasništvu politički moćne obitelji Millevoi. Nalazila se na današnjem Starom trgu nedaleko od Malog kazališta, sve dok na ondašnjem usponu koji je nosio ime Ducea Mussolinija u prizemlju nove zgrade, odnosno hotela  nije 1937. godine otvorena velika i moderna ljekarna. Kao Narodna apoteka u sklopu Doma zdravlja bila je otvorena do sredine osamdesetih prošlog stoljeća, a sada je devastirana, kao i cijelo zdanje, zajedno s nekad vrijednim inventarom. Na derutnoj fasadi ostalo je tek pola naziva, dok je ono "Narodna" nekome smetala nakon osamostaljivanja Hrvatske.
Vlasnik ljekarne bila je obitelj Patelli, koja je imala još dvije ljekarne u Opatiji te Vižinadi, odakle su i došli u Labin. Otišli po završetku rata, u kojem su, kako se navodi u literaturi o NOB-u lijekovima  pomagali partizane. Jedan njihov potomak. također farmaceut, radi danas u Trstu.
Guglanjem sam našao i ljekarne u Trevisu i nekim drugim mjestima Italije koje imaju isti naziv.
Pored  razglednice apoteke i hotela, koji je bio u vlasništvu obitelji Dobrić- Dobrini, na obitelj Patelli podsjećaju i ovi dokumenti.

MILJENKO SMOJE U LABINU

Prolazija san ovuda, ali nikad se nisam zaustavija. Mislija san da su ove kuće raštkane uz cestu, igralište, spomenik rudaru, kafana, pošta, da je to cili Labin. A zapravo to je donji Labin, a oni pravi, gornji Labin je gori na brigu.
Iz daljine i ne izgleda grad, nego tvrđava.
A ono, čudo od gradića, lipota nad lipotama!
Usred mista pjaceta ka pozornica. Na njoj stara gradska loža, do nje kafana i to VELO KAFE.
Palače, palacini, skalinade, strme kalete, bifore, trifore, stupi, piloni, , svodovi, mišanje kultura i stilova - Venecije, Auštrije, Ervatske, Italije, feudalizma, kapitalizma, , fašizma, socijalizma - sve se to izmišalo i rodilo ne degenerirani baštard nego slikoviti gradić, koji je slavno slaga vikove svoje prošlosti."
Tako počinje u Slobodnoj Dalmaciji o našem Labinu pisati legendarni splitski novinar, kroničar i pisac Miljenko Smoje u svom putopisu u dva nastavka Labin - čudesna lipota nad lipotama i Rudarski grad bez rudara. U Labin nije došao slučajno već kao dio delegacije Mjesne zajednice Labin Dalmatinski koja je 28. travnja 1989. godine, na Dan oslobođenja Labina, bila gost Mjesne zajednice Labin. Gosti-pobratimi iz Labina nedaleko od Splita u Labinu su sudjelovali na svečanom otvaranju novog sportsko-rekreacijskog centra, koji je obnovljen na mjestu onog podignutog za Italije, kada je nosio naziv GIL, odnosno fašističke omladine.
Što reći nego da je majstor od riči, o kojemu se nedavno vrtio serijal na HRT, bio oduševljen Labinom, njegovim izgledom, prošlošću i ljudima, našom mekom cakavicom, što je nadiralo iz svake njegove rečenice u putopisu. Nije mogao a da ne naiđe na Vinka Šainu, koji će ga dovući u svoju galeriju, naliti ga dobrim vinom i govoriti mu o njegovim srednjoškolskim danima u Splitu. Na fešti u Labinu naišao je i na fetivog Splićanina, rudarskog inžinjera Dragu Radalja, zvanog Grdan, s kojim je zajedno derao gimnazijske klupe. "I ti moj školski drug je rudar kojega ću trevit u Labinu" - čudom se čudi otac Našeg malog mista, niza knjiga i reportaža pisanih na njegovom specifičnom splitskom govoru.
Čitajući njegov putopis ostao sam ugodno iznenađen da je uvečer u rabačkom hotelu "do kasno u noć čitam fini i ugodno opremljen libar Kartulini z Labinšćini Marijana Milevoja. " I danas me vesele njegove riječi da je "cili libar interesantna šetnja starim Labinon i susreti sa šarenon galerijon njegovi građana."
I upoznaje Smoje svoje splitske štioce sa crvenim baronom-štrajkašom, Giuseppinom Martinuzzi, otvaranjem rudnika, Rotschildom, Agniellijem, Labinskom republikom i drugim draguljima labinske prošlosti.
Raduje ga da i istarski Labinjani sviraju na meh, kao i njegovi Vlaji iz Labina na diple, s kojima se ponosio u starom gradu njihov svirač Nediljko. Nema čemu se nije radovao ili veselio  novinar kojega su dugo godina bili otpisali njegovi sugrađani zbog  političke nepodobnosti, ali se nije mogao načuditi kako u Labinu gotovo da nije susreo rudare.
A da je deset godina kasnije bio u Labinu doznao bi da više u ovom dijelu Istre nema ni jednog rudnika. A još deset godina kasnije vjerojatno bi se čudio kako više nema nikakvog kontakta između istarskog i damlatinskog Labina! A vjerojatno i o njegovom boravku u Labinu ne bi nitko znao da njegove putopise o Labinu nije potkraj svibnja iste godine prenijela Labinska komuna. Uostalom, s nama ili bez nas život ide svojim tokom!



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

  

RKUD RUDAR RAŠA - PROBUĐENI IDENTITET

Sopele, meh i kanat na "tonko i debelo" oduvijek su bili ključni znak identiteta slavenskog življa
Labinšćione, zbog čega je za fašističke Italije bila zabranjena istarska tradicionalna glazba. Oslobođenje ođenje i završetak rata bio je ujedno i signal za izlazak narodne glazbe iz ilegale, dao se odušak dugo godina zatomljivanom i zabranjivanom plesu i svirci. Labinski folkloraši već u rujnu 1946. godine sudjeluju na Smotri narodne glazbe u Zagrebu, gdje je nastup balunaša popraćen velikim pljeskom. Radničko kulturno umjetničko društvo Marko Radović osnovano je, prema svemu sudeći, 1947. godine u Labinu, a dvije godine kasnije u Raši je utemeljen RKUD Rudar. Ostalo je zabilježeno da su prvi javni nastup pred ozarenom publikom, kojoj je "balun" bio mnogo miliji i od ponuđenog baleta, imali u Raši 12. travnja 1949. godine gdje su nastupali s KUD Pavao Markovac iz Zagreba.
U proteklih gotovo šest i pol desetljeća djelovanja raški folkloraši, pjevači i svirači dali su ogroman doprinos očuvanju naše narodne baštine i poticanju zanimanja novog naraštaja za tradicionalnu narodnu glazbu. Novi način života i vrlo intenzivna depopulacija sela umnogome je promijenila etno i glazbenu sliku našeg zavičaja, ali bez djelovanja raškog kulturno umjetničkog društva rastakanje i nestajanje tog dijela našeg identiteta bilo bi mnogo brže, temeljitije i poraznije.
U proteklih šest desetljeća sa životne je scene otišlo mnogo narodnih pjevača Labinšćine na koje podsjećaju njihove snimke u bogatoj arhivi Radio Pule, koja je vjerno pratila sve njihove priredbe. Osobito Labinske konti, smotre narodne pjesme i svirke iza kojih već gotovo četiri desetljeća stoji upravo RKUD Rudar. Ostala su sjećanja na sopca Berta Bolanca, Martina Kutića, Meneta Markulina i Bepeta Markoča, neumornog  voditelja folkloraša Silvana Verbanca (na posljednjoj fotki u društvu s legendarnim Renatom Pernićem i autorom ovih redaka), na šaljivđiju, pjesnika, voditelja i pitora Valtera Brubnjaka iz Vineža, još uvijek aktivnog Milija Milevoja ili svirača, učitelja i graditelja narodnih instrumenata Franketa Kosa i još mnogo, mnogo drugih kojima je najveća radost bilo druženje, tjedne vježbe,  nastupi od Milana na skupu Unita, Ohrida, Manzana i drugih gradova u zemlji i svijetu. Ostale su i ove fotografije, samo djeličak iz njihove bogate riznice koje vraćaju film nekoliko desetljeća unazad, izazivaju istodobno sjetu i radost, dah zauvijek minulog vremena. Uz obvezan uzdah i upit dokle će izdržati Pino i njegova družina?



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)