Kada se šećete Trgom Svetog Marka, nekadašnjim Šetalištem Kvarner, ili Piazzom San Marco, kako je njegov izvorni naziv, rijetko će vam past na um da ovog dijela drevnog Labina s prekrasnim pogledom na Kvarner i Velebit nije bilo prije otprilike stotinjak godina. Nastankom visokog, masivnog i lijepog potpornog zida, čija gradnja započinje potkraj 19. stoljeća veduta Labina s njegove istočne strane počinje se iz temelja mijenjati. Ne samo pogled, odnosno izgled, već i njegova funkcionalna i prometna povezanost. Do tada su se temelji kuća gradili na strmoj litici koja se spajala s plodnim poljima u podnožju grada zvanih Podvinje. Bio je to zapravo vrt mještana Labina, koji su svoja polja natapali vodom s obližnjeg izvora, s kojeg su pitku vodu dobivali i mještani. Ulaz u te zgrade bio je moguć samo preko ulice unutar zidina grada, koja je završavala na današnjem Starom trgu s Kazalištem i Općinskim sudom. Potporni se zid gradio vrlo sporo, u nasipavanje prostora između njega i zgrada utrošeno je na tisuće kubika raznog materijala. Ako je suditi prema starim razglednicama njegova gradnja je započela najprije iz pravca Fortice, a potom je krenula i od glavnog trga Borga ili Crća. Početkom 20. stoljeća tek se naziru njegovi obrisi, a bit će da se intenzivnije nastavilo završetkom rata i dolaskom Italije. Koristeći najjednostavnu tehnologiju i kvalitetni kamen iz obližnje Presike radove je izvodio poznati labinski građevinski poduzetnik Lenuzzi. Potkraj dvadesetih većina zida je već ozidana, a do konačnog nasipanja prostora za budući trg, zaprega i ljudi služili se se već zasutim dijelom blizu zgrada. U tim radova nestale su pod nasipom mnoge konobe i cisterne, a zatrpana je i konjušnica ispod zgrade obitelji Millevoi, zvanih Galaboniza, u kojoj je u poslijeratnom razdoblju godinama bila najprije gostionica, a onda trgovina. Šetalište, odnosno trg današnji će oblik s fontanom dobiti 1937. godine, kada se Labin konačno spaja na vodovodnu mrežu, pa se na njegovim uskim i strmim ulicama više ne više žene-sluškinje s brentama na leđima, koje su zaslužile prigodni spomenik. Time Labin umnogome mijenja svoj izgled, a Piazza San Marco postaje jedan od nezaobilaznih njegovih dijelova. U drugi plan dolazi i stari izvor, čija je izdašnost osjetno smanjena nakon što su rudarskim radovima ispod grada prekinuti podzemni tokovi vode. Pažljivim promatranjem zida iz pravca Presike na njegovom dijelu uz stepenište zamijetit će se od kamena ispisano malo slovo M. Po nekima to su samo volte, a po drugima to je zahvala Mussoliniju, koji je godinu dana ranije posjetio gradilište rudarskog grada Raše. Zbog zuba vremena zid je dobio trbuh i kada mu je prijetilo urušavanje obnovljen je prije desetak godina, a s njime i fontana. Stalnim smanjivanje broja stanovnika Labina, Podvinje se sve više zapuštalo, a danas je većina nekadašnjih vrtova zarasla u korov ili raslinje. Zarasla je i staza prema Rapcu koja vodi putem što prolazi tik do spilje u samom podnožju zidina, poznate kao Negrijeva spilja, budući da se nalazi na nekadašnjem njihovom zemljištu. Tu je spilju još u drugoj polovici 19. stoljeća pohodio znameniti diplomat, istraživač i pustolov Richard F. Burton, vjerujući da će u njoj naći tragove života.
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar