KRŠANSKI DVOR - POVJESNI DRAGULJ ISTRE

Kršanskom se kaštelu, nazivajući ga dvor, divio se veliki istarski pjesnik i preporoditelj Vladimir Nazor, opisujući ga vrlo detaljno početkom 20. stoljeća, usmjeravajući svoj pogled na obližnje Čepićko jezero u podnožju istarske krasotice Učke. Kršan je stablo s dubokim povijesnim korijenima, čije se ime prvi put spominje 1274. godine, svega četrdesetak godina kasnije od Berlina! U 15. stoljeću kaštel je u posjedu plemića Kerstlein de Pisino, odnosno von Mitterburg, po kojima dobiva i ime.
Njegovi vlasnici će se potom mijenjati, a posljednji je bio iz moćne plominske obitelji Tonneti, grof Giuseppe. Vrlo bogat, živjeći istodobno u Istri i Veneciji, on je bio ljevičar, koji je podupirao labinske rudare u njihovom povijesnom štrajku 1921. godine. Otuda mu i nadimak "crveni grof", zbog čega će za Drugog svjetskog rata, kao pripadnik Pokreta otpora, završiti u zatvoru. O njemu,  njegovom opredjeljenju, ali i kršanskom kaštelu, u knjizi Vjetar s Kvarnerta (Il vento del Quarnero) s mnogo simpatija za ovdašnje domaće ljude piše njegova kćerka i mezimica Francesca. Sljedeći put svog oca bila je kao ljevičar član talijanskog parlamenta, a premda je ušla u deseto desetljeće još uvijek misli na njihov kršanski kaštel, koji je pod čudnim okolnostima izgorio 1940. godine.
Kršan je sve do izgradnje Jadranske magistrale bio vrlo važno prometno čvorište, u kojem su se križali putevi prema Rijeci, Puli, Pazinu i Trstu, zbog čega poštu dobiva već 1870. godine. Sve do dolaska Talijana u kaštelu je hrvatska pučka škola.
S vremenom se život spušta u njegovo podnožje, zvano Pristav, u kojemu je vrlo dinamično između dva rata, kada Kršan ima više trgovina, gostionice, pekaru, benzinsku crpku, javnu vagu, mehaničarsku radionicu i još dosta toga. Mještani rade i u plominskoj luci, na eksploataciji boksita, u rudnicima, najprije na isušivanju Čepićkog jezera, a potom i na poljskim radovima.
Nakon Drugog svjetskog rata Kršan gubi ritam, pogotovo kada ne prolazi prijedlog da se kuće za rudare u Jami Pićan ne grade na Pristavu, već u neposrednoj blizini okna, današnjem Potpićnu. Općinsko će središte postati 1993. godine, dobivši prednost ispred Plomina ponajviše zbog aktivne župe smještene u kaštelu.
Zanimljivo je da je Kršan za Napoleona 1807. godine bio općina, premda je prije i kasnije pripadao Plominu. Tada nije prošao prijedlog da središte nove općine bude u kaštelu, čime bi se, dvojbe nema, dalo veliki poticaj njegovoj obnovi. U međuvremenu je tek malo uređen, prije nekoliko godina obnovljena je loža na ulazu u kaštel, ali i ovako posjet kaštelu oduzima dah i krijepi dušu. Najbolje to zna tršćanski Kršanac Giulio Burul, koji svaki slobodni trenutak koristi za boravak u kući svojih predaka koju je obnovio temeljito. I pretvorio u obiteljski muzej, koji ne gasi nadu u vraćanje života u ovaj povijesni dragulj Istre.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)