PLOMIN PORAT

Dugo je u doba Austrije luka u podnožju drevnog Plomina, na početku istoimenog zaljeva, bila najprometnija na labinskoj obali. Onda je potkraj 19.stoljeća promet ugljena usmjeren na Bršicu nedaleko od ušća rijeke Raše, koja će se za Italije svrstati u red najvećih luka specijaliziranih za utovar ugljena i bunkeriranje parobroda. U isto vrijeme, zahvaljujući najviše prijevozu boksita putem teleferike plominsku će luku, odvajkada zvanu Porat, preteći i Rabac. U doba jedrenjaka Plomin je ipak imao najpoznatije pomorce i brodovlasnike, čiji su brodovi plovili ne samo sjevernim Jadranom, već i do Dalmacije, pa još i južnije s talijanske strane Jadrana. Jedan od najpoznatijih brodovlasnika bio je grof Tonetti, zatim obitelj Zagabria te drugi vlasnici. Nije se samo utovarivalo drvo, kamen ili građevinski materijal, već su radi mlinova i pranje vune dolazili mnogobrojniji uzgajivači s Cresa, dok kojeg je kao i do Lošinja, dopirala redovita brodska linija. Boksit se za Italije uskotračnom prugom od Šumbera dovodi do Plominskog zaljeva, a potom izvozi s posebne rampe. Probijanjem tunela početkom tridesetih godina proteklog stoljeća, kojim se voda od nekadašnjeg Čepićkog jezera ulijevala u zaljev, luka se postupno zamuljila, što je otežavalo promet brodova. U prilog luke nisu išla ni zbivanja nakon rata kada Plomin ostaje gotovo bez stanovnika, a nove granice promijenile su i gospodarske te životne tokove, koji su zaobišli Porat, današnju Plomin Luku. Prije nešto više od deset godina obnovljena je, produžena i odmuljena luka, ali se, unatoč silnih najava, život u nju nije vratio. Ostala su samo sjećanja na neka druga, bolja vremena, uokvirena u stare kartoline.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)