LABINJONKE PLEŠU "KOLO"

Prvi mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata u Istri su bilo izuzetno burni. Pobjednici su slavili, a poraženi su pakirali valiže i polako odlazili. Samo što je granica između pbjednika i poraženih, nakon što je otišao i posljednji okupatorski vojnik, bila često puta i nedefinirana, kao što je bio slučaj i s novom jugoslavensko-talijanskom granicom. Najveći dio poluotoka je de facto unutar granica Jugoslavije, ali de iure nije, zbog čega usporedo uz oblike civilne vlasti postoji i vojna uprave Istre. Oblasna, odnosno pokrajinska je vlast, nakon što su u Pulu umarširale jedinice saveznika, preseljena u Labin, koji je privremeni glavni grad Istre. Taj status dobiva najviše zahvaljujući rudnicima ugljena, dotad najvećim rudnicima u Italiji. Odluka o pretvaranju demarkacione crte između dviju zemalja trebala se donijeti početkom 1947. godine na Mirovnoj konferenciji u Parizu, a dotle je trajala dobro organizirana aktivnost, kojom se trebalo dokazati da je Istra naša, odnosno jugoslavenska. Na tom zadatku svi su se našli u istom kolu, a nova je komunistička vlast budno pazila da se ne zamjeri Crkvi, koja je bila autoritet i u međunarodnim razmjerima, pa se u školama i dalje slavi Božić.. Znao je to i najutjecajniji istarski svećenik Božo Milanović, pa će zaplesati u isto kolo sa svojim ideološkim protivnicima i bezbožnicima, davajući ipak prednost zajedničkim nacionalnim interesima. Tih je mjeseci cijela Istra na nogama, pogotovo kada su je posjećivale međunarodne komisije kojima je bio cilj ispitati raspoloženje naroda na licu mjesta. Mitinga, parola, zastava, govora podrške nije nedostajalo,  a neki od tih događaja našli su se i na razglednicama tiskanim u Beogradu u nakladi Borbe. Njihov fotograf ovaj je snimak učinio na velikom narodnom zboru koji se održao u Podlabinu, ispred direkcije Jame Labin. Djevojke u narodnim nošnjama plešu Kozaračko kolo, a ne svoj balun, ispred njih redari i policija. Na rubu pločnika su automobili s kojima su došli članovi međunarodne delegacije, iznad zida svjetina s transparentima, parolama, zastavama. Razglednica je bila dvojezična, kao što su u to vrijeme svi državni dokumenti bili iz više razloga uz hrvatski bili napisani i na talijanskom jeziku.
  
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)