ČEPIĆKO JEZERO - PRIZNANJA ZASLUŽNIM

Kada je 11. prosinca 1932. godine točno u 13 sati, pred mnoštvo uglednika i svjetine, sa 24 mine srušena brana ispred portala tunela dugog točno  4560 metara, voda s Čepićkog jezera je, uz burno odobravanje okupljenih, silovito počela otjecati prema Plominskom zaljevu. Oduševljenje je bilo razumljivo iz više razloga. Narod je očekivao nova plodna polja umjesto močvarnog i nezdravog jezera, a predstavnici talijanskog fašističkog režima slavili su još jedan golem uspjeh novog poretka. Ostvarenje projekta o kojemu su se Talijani i Austrijanci poodavno neuspješno dogovarali. Možda bi sve to još potrajalo da isušivanje jezera podno Učke, ali i uređenje sliva rijeke Raše, nije poticao ondašnji gradonačelnik Labina grof Giuseppe Lazzarini, inženjer, političar i publicist, koji je dobro poznavao dučea za njegove emigracije u Italiji.
I kako priliči za ovakve prilike režim je dodjelio mnogobrojna priznanja svima onima koji su na bilo koji način, nerijetko i volonterskim radom, doprinijeli  još jednom velikom uspjehu i početku preobražaja Čepića. Priznanje se sastojalo od dva dijela - fotografije grofa Lazarinija s grupom radnika ispred jezera odmah na početku radova te povelje sa fotografijom portala tunele. Na njoj, uz ostalo, podatak da su radovi započeli u siječnju 1928. godine, ili šeste  godine fašističke ere, a završili nepune četiri godine kasnije u rujnu 1932. godine. Ono je na svečanosti u Plominu, gdje je bilo sjedište općine, došlo i u ruke Plominjana Maria Nicolicha, koji je možda bio daleki potomak istoimenih plemenitaša iz nedalekog kaštela Kožljak, kojega je također zapljuskivalo Čepićko jezero.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.co )