Sjećam se dana kada naš Rabac nije bio turistički biser Kvarnera, kako mu volimo tepati, već labinsko kupalište i odmaralište rudara i njihove djece. Tamo negdje početkom pedesetih proteklog stoljeća, kada su sve plaže bile naše. Na kupanje su odlazile cijele obitelji, u početku nije bilo ni autobusnih veza, već prečice pješke do Rapca. Zaustavljalo se najčešće kod Vele đirine, svaka fameja imala je svoju uliku ispod čijeg se hlada boravilo u kratkim predasima između dva praćakanja u plitkom moru. Ostajalo se cijeli dan, ručalo najčešće salatu od pomidora s jajima, a navečer umorni pješke vraćali u Labin. Kupalo se i u samoj luci u koju je povremeno uplovljavao putnički brod na redovnoj liniji za Pulu i Rijeku, zatim kod velog i malog trampulina, odnosno Miće đirine. Rudari i njihove obitelji ljetovali su u hotelu Primorje, nekadašnjem Albergo Trieste podignutom 1924. godine, zatim u nekadašnjem hotelu Jadran ili u školi. Već sredinom pedesetih prvi motorizirani turisti iz Njemačke otkrivaju Rabac i razapinju svoje šatore ispod naših ulika, ili nedaleko od crkvice svetog Andrije. Lokalni autobusi su sve češći, povezujući Rašu i Labin s morem. Tko se još sjeća biljetarija Zulijanija, kako se sav znojan probijao između putnika u prepunom autobusu? Uvode se i posebne linije s autobusima koji su čekali kraj današnje škole Matije Vlačića i puni kretali prema Rapcu, a prazni se vraćali u Labin. Navečer su bili puni za gore, a prazni za dolje. Autobus koji je dolazio iz Raše zaustavljao se nedaleko od današnjeg kružnog toka na otvorenoj cesti. Privatni automobili mogli su se lako izbrojati na prstima jedne ruke. Svi ti autobusi su, u početku po prašnjavoj bijeloj cesti, vozili do rive, ondje se polako okretali i u točno vrijeme vraćali se prema Labinu. Druge ceste u Rapcu tada nije bilo, ali ni većih gužvi sve dok se broj autobusa nije povećao, posebice za državnih praznika, Dana borca i Dana ustanka naroda Hrvatske, kada su bile organizirane posebne linije za sela. Ili kada je preko Rapca uvedena trajektna linija drvenim trajektom za Cres i Lošinj, pa će u rabačkoj luci postati sve tjesnije. Približavamo se kraju pedesetih, već se spominje gradnja dva hotela za rudare, a sve se više govori i o povoljnim kreditima za gradnju obiteljskih kuća u Rapcu, gdje se već dobro živi od iznajmljivanja stanova turistima. Netko čak govori o probijanju neke ceste prema Đirandeli, gdje bi se navodno trebali graditi neki hoteli, gradnji samoposluge na rivi i mnogo toga drugog. I ono što je početkom 60-ih uslijedilo danas je već davno prežvakana povijest. Danas se traži parkiralište više, pa što košta da košta!
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius. com)
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius. com)
Nema komentara:
Objavi komentar