Odmah po završetku Drugog svjetskog rata nekoliko stotina njemačkih ratnih zarobljenika dopremljeno je na Labinšćinu, gdje su bili smješteni u više logora u Štrmcu, Raši i Labinu.Bili su nekadašnjim barakama, gdje je danas njemački market Lidl, ali i u zgradi današnje srednje škole. Te je barake izgradila talijanska vojska za svoje vojnike, koji su odavde često odlazili na teren. Kada je kapitulirala Italija u rujnu 1943. godine talijanski su se vojnici bez otpora vratili u svoje domove u Italiji. Među njima je bio i jedan vojnik iz Portogruara, u kojega se zaljubila jedna naša djevojka, koja je odmah nakon rata krenula njemu u zagrljaj. Njemački zarobljenici su ovdje dovedeni prije svega da bi radili u rudnicima, što je bio neposredni obkik ratne odštete. Kako je među njima bilo i dosta stručnih ljudi, od mehaničara, zidara, električara, pa do inženjera, obavljali su razne vanjske poslove. Kako su bili smješteni u nedovršenoj zgradi budućih srednjih škola, koja je za Italije trebala postati bolnica, ali je uskoro uslijedila kapitulacija Mussolinija, njemački su zarobljenici sami dovršavali svoj privremeni dom. Projekt za te poslove izradio je arhitekt Joseph Goehring, koji je sa svojim suradnicima sudjelovao i na izgradnji obližnje uprave ondašnjeg Autoprometa, a kasnijeg Istratransa. U Štrmcu su znali često organizirati kazališne igrokaze i za lokalne stanovništvo, a jedan od zarobljenika svirao je i u raškom plesačkom slobodom. Kako je vrijeme prolazilo njihovo je kretanje bilo sve slobodnije, kontakti s lokalnim stanovništvom sve češći, pa se više zarobljenika oženilo i sa Labinjankama. Nekima su i došle supruge iz Njemačke, pa se u osnovnoj školi u Podlabinu 1948. godine otvara i odjeljenje za njemačke mališane. U velikoj rudarskoj nesreći u Jami Podlabin, uz mnoge domaće rudare poginulo je i dosta njemačkih zarobljenika, kojima je na groblju u Labinu podignut lijep spomenik uz latinsku izreku Tempora transit, memoria manet. On je, međutim, iz nepoznatih i neprihvatljivih razloga skinut prije dvadesetak godina, zanemarujući pritom da se radilo i o vrijednom spomeniku jednog vremena. Kako su se brzo normalizirali odnosi između Savezne Republike Njemačke i Jugoslavije već potkraj 1948. godine prvi zarobljenici odlaze svojim domovima, a posljednji do kraja 1949. godine. S nekima od njih susreo sam se prije dvadesetak godina, s njihovom djecom i kasnije, i svi su oni imali puno lijepih dojmova o domaćim ljudima, koji su imali razumijevanja za njihov položaj, držeći se one da je lijepo biti na strani slabijih. Oni su to tada i bili, pa su nakon njihova povratka u domovinu pisma često putovala na relaciji Labin-Njemačka i obrnuto. U jednom od pisama je bila i potvrda od strane Viktora Blažine - Vitorija Lampeta, tadašnjeg upravnika separacije i utovara u luci Bršica, izdanu bivšem ratnom zarobljeniku Guenteru Hamannu, da je kod njih bio zaposlen kao "tekno-masinski crtač". Sredinom svibnja 2013. godine u drevnom Labinu igrom slučaja upoznao sam 92. godišnjeg Heinza Remmlera iz okolice Leipziga, jedno od posljednjih živih njemačkih zarobljenika sa stažom na Labinšćini. Vrlo živahan starac nizao je svoja sjećanja o svojim uzničkim danima. Živio je u zgradi današnje srednje škole, a radio je u rudniku. Svjedok je i teške rudarske nesreće u Labinu, u kojoj je, kako reče, bilo i 50 njegovih kamerata. S grčom na licu spomenut će da je osobno sudjelovao u njihovom izvlačenju, a na dolazak u Labin, prvi put nakon što je naš grad napustio 1948. godine, u dubokoj starosti, odlučio se kako bi na labinskom groblju obišao spomenuti spomenik poginulim njemačkim zarobljenicima. Teško se razočarao kada sam mu rekao da je spomenik skinut zbog navodne nebrige o njemu.
Početkom listopada 2013. godine nemalo sam se iznenadio kada sam, opet u knjižari Libreti&Rikordi u starom gradu upoznao svog dalekog rođaka iz daleke Australije. Preziva se se Herman, ima oko 25 godina, a njegova prabaka Antonia Nina Rebich bila je rodom iz Labina. I nećakinja moje none Marije po očevoj strani, iz obitelji Rebić. Njen gotovo nestvaran život doživio je veliki obrat kada se odmah nakon rata zaljubila u naočitog njemačkog ratnog zarobljenika, s kojim se oženila 1947. godine! Taj čin mlade Labinjanke ne bi tada imao takav odjek da njenog oca i brata nisu ubili njemački vojnici nedaleko od gradskog groblja u prvom rastralamentu u listopadu 1943 godine! Očito neshvaćena žena u teškim poratnim danima uskoro će sreću sa svojim suprugom potražiti u njegovoj Njemačkoj, odakle će nekoliko godina kasnije emigrirati u Australiju. Tragom ovog teksta prevedenog na engleski njen unuk je došao u Labin, potraživši me u knjižari u starom gradu, gdje za ljetnih mjeseci često boravim.
(
www.mat-flacius.com)
Gut Marijano, sehr gut...
OdgovoriIzbriši