RABAC IZ SRCA LEONILLE

U svojoj zbirci imam osamdesetak razglednica Rapca do 1945. godine i vjerovatno više od 200 kartolina nastalih nakon te godine. I jedne i druge neobično su vrijedni svjedoci svog vremena. One prve i starije su mnogo rjeđe i time teže dostupnije, a ovim drugima se broj povećavao usporedo s povećanja broja turista  na lijepim rabačkim plažama. I odatle ih svijetom slali svom rodu, prijateljima i znancima. Vraćajući ih opet doma kao da odmotavamo film brzih promjena Rapca, novih hotela, apartmana i kuća, podignutih upravo radi tih istih turista. Svaku od njih imao sam mnogo puta u rukama, uvijek pronalazeći nove detalje na njima, veseli im se svaki put na drugi način.. Možda su mi ipak draže fotografije iz privatnih obiteljskih albuma, koje za razliku od ušminkanih kartolina na kojima se prikazuje samo ono najljepše, zalaze u ljudsku intimu, nečiji život, dom. Imao sam sreću da sam prije nekoliko godina u Trstu upoznao gospođu Leonillu Batagliarini, djevojačkog prezimena Gobbo. Rođena je 1904. godine, kada sam s njom razgovarao bila je u 105. godini i vrlo živahna, rado se sjećajući svoje mladosti u Rapcu. Kćerka šefa prve pošte u tom mjestu, u kojem će sredinom 2o-ih upoznati svog budućeg supruga, rukovodioca teleferike i s njom potom otići u Trst. Sa sobom je odnijela i mnogo fotografija svog Rapca, a u duši je stalno osjećala miris mora i dah bure. Prilikom drugog posjeta donio sam joj oblutke s rabačke plaže i veliku plastičnu bocu tog istog mora. Umrla je dvije godine kasnije, ubrzo nakon svog 106. rođendana, a na nju i njen osmijeh na spomen Rapca, ostale su i ove fotografije. Vjerojatno nisu oštre kao one na razglednicama, snimale su ih amaterske ruke, ali zrače drugačije od razglednicama tiskanih u velikim nakladama. I potom najčešće završile u košu.


( saznaj više:  www.mat-flacius.com)