POZZO LITTORIO NAJMLAĐI GRAD U ISTRI

Premda se Raša, nekadašnja Arsia, stalno ističe kao najmlađi grad u Istri, to je zapravo Pozzo Littorio d'Arsia, današnji Podlabin. Svečano je inauguriran 28. listopada 1942. godine u spomen na marš Mussolinijevih fašista na Rim, dakle punih pet godina kasnije od Raše. Izgrađen je nedaleko od novog rudarskog okna u podnožju drevnog Labina, njegov glavni projektant je vrhunski talijanski arhitekt Eugenio Montuori iz Rima, koji je po sličnim zamislima osmislio i grad Sabaudia, nedaleko od glavnog grada Italije. Muntuori (na slici sa svojim suradnikom) je projektiranje Pozzo Littoria temeljio na talijanskom racionalizmu u graditeljstvu, uvažavao moć novog poretka, ali i tradiciju građenja ovog podneblja. Svega toga ima na glavnom trgu, do koje iz tri smjera vode ulice pod pravim kutom. U njegovom središtu dominira kula s lođom, sjedište fašističke partije, a crkva svetog Franje Asiškog, malo je podalje od središta, koju od njega vizualno odvaja trijem. Da Mussolinijev režim nije pao ni godinu dana kasnije najmlađi grad u Istri, a vjerojatno i u Italiji, dobio bi bolnicu, a planiralo se njegovo širenje prema Ripendi, gdje se pripremalo otvaranje novog rudnika. Kao otprilike i Raša moderni se grad dijelio na tri stambene cjeline - Vilete za čelne ljude rudnika, Kazakape za poslovođe i srednji kadar, Kazarmoni za rudare. Imao je sve atribute grada kao i Raša, premda manje društvene sadržaje, ali ipak nije nikada smatran gradom. Pogotovo ne samostalnim, jer će ubrzo nakon rata, najprije pod imenom Podlabin, postati sastavni i dominantni dio Labina. Stari će grad za nekoliko godina ostati bez škole, banke, pošte i drugih aktivnosti koje će se preseliti u njegovo podnožje. I dok Raša u proteklih 75 godina nije izgradila ni jednu novu kuću, ne zadirući bitno u urbano tkivo grada, pogotovo u svom središtu, u Podlabinu se vrtio jedan sasvim drugi film. Uz njega su ubrzo nikle nove zgrade, nova naselja, novi se grad stalno širio prema Katurama i Vinežu u pravcu Rijeke. To, međutim, i ne bi bilo toliko zlo da se raznim nespretnim intervencijama i bez dovoljno svijesti o graditeljskoj vrijednosti novog grada, najprije nije podigla upravna zgrada Jame Labin za jedan kat, u koju se preselila glavna direkcija Istarskih ugljenokopa iz Raša. Bilo je to potkraj pedesetih, a nešto kasnije je najprije trijem između trga i crkve dozidan u školske učionice, a potom su sve stambeno-poslovne zgrade na tom istom trgu dobile još dva kata. Vjerojatno je to pojeftinilo gradnju tih stanova, ali je u cijelosti izbrisalo izvornost trga, a kasnijim intervencijama i cijelog grada. Danas se Podlabin kako je izgledao u svom početku, kao Pozzo Littorio, može naći samo na starim razglednicama. Zbog toga Raša ima šansu koju još ne zna iskoristiti, premda kako vrijeme odmiče ona sve više privlači pažnju turista, ali i struke, koja u njemu prepoznaje grad-muzej talijanske arhitekture između dva rata.