Uvodni je to tekst objavljen u reviji Ilustrirani Vjesnik u broju 292. od 7. travnja 1951. godine, u kojem je čak trećina od 18 stranica velikog formata objavljena u tjedniku koji će kasnije prerasti u poznati Vjesnik u srijedu.Svojim formatom, strukturom i načinom uređivanja kao da je vjerna kopija talijanske revije L'illustrazione Italiana. Najprije na drugoj stranici komentar najvažnijih događaja u proteklih sedam dana, zatim dosta političkih tekstova, slijede uspjesi režima u rijeci i slici, potom događaji u riječi i slici iz svijeta ( u ovom broju o katastrofalnim gospodarskim prilikama u Grčkoj!). Na kraju opuštanje uz enigmatiku, sport i šah i zanimljivosti iz svijeta. Ambalaža ista u oba tjednika, samo je sadržaj drugačiji. Talijani veličaju svoju fašističku ideologiju, naciju i njenu moćnu državu, a naši komunizam, internacionalizam i radničku državu. To je govoto jedina razlika. Oba režima, svaki na svoj način, ali iz istih, prije svega gospodarskih razloga, slave i raške rudare. Bez kojih nema toliko potrebnog ugljena. Zbog toga su oni, barem na riječima, nova svetinja o kojima se piše i govori vrlo mnogo, spominju njihova imena i prezimena, ulazi u njihove domove. Ulaze u najsitnije detalje. Rukovoditelji su, osim onih najvažnijih, u medijima manje važni, gotovo nebitni! Koga briga za njihovo ime i prezime? Tako se može zaključiti iz prvog i najvećeg teksta u kojem novinar Ante Kesić, poznato ime iz plejade odličnih novinara Hrvatske, na dugo i na široko, o svemu i svačemu razgovara s generalnim direktorom Istarskih ugljenokopa. Tako se iz tog intervjua doznaje da je, radi racionalizacije proizvodnje ugljena, broj zaposlenih u kancelarijama i vanjskim gradilištima smanjen za oko 400 ljudi, ali i da je on, direktor, nezadovoljan kulturnim životom rudara ili emisijama postoje radio stanice, koja se emitirala putem razglasa. Međutim, čitatelj neće nikako moći doznati tko to govori, kako se zove generalni direktor najvećeg ugljenokopa u Jugoslaviji, zbog čega nema ni njegove fotografije. Nije to pogreška, nego ondašnji stil rada medija, koji rade onako kako Partija misli da je najbolje. Ondašnji se direktor "Raše" zvao Milan Rukavina-Šain, po zadatku te iste Partije u Rašu dolazi iz Like, da bi kao sekretar Rudarskog komiteta KPH, onda najmoćnije partijske institucije nadgledavao sva zbivanja u i oko rudnika. Ubrzo će postati i glavni direktor, ali i prvi predsjednik prvog Radničkog savjeta Isarskih ugljenokopa, jednog među prvima u ondašnjoj državi. Dakle, osoba bez koje se u to vrijeme nije moglo u Raši učiniti ništa, a ne samozatajni, anonimni sluga rudara, kako sugerira razgovor s njim u Ilustriranom Vjesniku.
Šest godina nakon rata slika u Raši sasvim je drugačija nego prije rata. Sve su zgrade na broju, živo je i na trgu, "kovarice" i autobusi u tri turnusa i dalje voze rudare. Samo se struktura njenih stanovnika mnogo izmjenila. Domaćih i doseljenih Talijana gotovo da više i nema, te je godine ukinuta i osnovna škola na talijanskom jeziku, a umjesto njih sve je više, uz domaće ljude, doseljenih rudara iz Slovenije, Zagorja, Like, Dalmacije,. ali i povratnika iz svijeta. Ali rudara još uvijek nedostaje, jer ovdašnji će ljudi vrlo često radije u svijet nego u rudnik, u kojem je u ožujku 1948. godine u Podlabinu poginulo stotinjak rudara. Zbog toga ih se vabi na različite načine, a nerijetko i prisiljuje na dobrovoljni silazak u jamu. Nije slučajno da osim Josipa Rajkovića, o kojem se piše kao sudioniku Labinske republike, i tek spomena udarnika Griparića, inače povratnika iz Francuske, ni u jednom od mnogobrojnih tekstova nema ovdašnjih ljudi. Tako Vojkan iz Like govori da mu je u Raši odlično, a s njime se slaže Slovenac Jože Godina i Trbovljčanin Kranjčec kojega je direktor odvratio od alkohola. O dobrom i sigurnom životu u Raši piše Kesić i u opširnom članku Srce sto atmosfera jače od gorskog pritiska. U sličnom je tonu na duplerici objavljena i fotoreportaža o povratniku iz Francuske Ivanu Žužeku i njegovoj šestočlanoj obitelji, koja se prati u svakom koraku. Autor ove odlične fotoreportaže je legendarni novinar iz Vjesnikove kuće Sead Saračević, koji perom i kamerom zajedno s rudarom Ivekom silazi u jamu, ali i na raznim mjestima druguje s članovima njegove obitelji. Oku njegove kamere nije pobjegla ni zgodna mu kćerka Magdalena, koja na prozoru nestrpljivo čeka na povratak svog Piera iz 600 metara dubokog raškog rudnika.
Novinarska legenda Sead Saračević, poznat i po burnom privatnom životu, umro je 16. rujna 2012. godine.
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar