ponedjeljak, 13. veljače 2012.

CEMENTARA U KOROMAČNU - PRVA TVORNICA NA LABINŠĆINI

Do 1922. godine u uvali Koromačno između Vošćice i Ubasa na maloj plaži mir između maslina i crnike remetili su samo tijekom ljeta rijetki kupači ili ribari, a onda su se pojavili građevinari i započeli gradnju tvornice cementa. Razloga da se talijanska tvrtka SPEMA Giuseppe Cornigliaro odluči za gradnju cementare na lijepom mjestu na istočnoj obali Istre bilo je više nego dovoljno. U njenom neposrednom zaleđu, tik uz crkvu svetog Ivana Glavoseka i srednjovjekovne utvrde gusara zvane Turanj, geolozi su otkrili ogromne količine cementnog lapora. Lokacija je bila uz samo more, što je bio idealni smještaj za jeftini prijevoz cementa brodovima u Italiju. Nije nedostajalo ni jeftine radne snage u kraju koje je preživljavalo od škrte zemlje, ribe, pa se sve češće okretalo pomorstvu. I što je ne manje važno, u neposrednoj blizini bili su rudnici ugljena u Krapnu, Vinežu i na Štrmcu. I četiri godine kasnije proizvest će se prve tone cementa iz prve tvornice na Labinšćini, koja će za ovaj kraj postati zaštitni znak kao za Labinjane i Rašane njihovi rudnici.I siguran kruh za ljude u njenom okruženju. Uz tvornicu je izgrađena luka za prihvat velikih brodova, oko tvornice je niklo naselje za zaposlenike, sa školom i drugim sadržajima. Podignuta je i crkva svetog Josipa, koja je nakon rata pretvorena u društveni dom, a kasnije i u urede tvornice. Proširena je i cesta od Svetog Lovreča, pa je Koromačno dobilo vezu s Labinom. Samo tada se nije zvalo tako već Valmanzzinghi, prema svemu sudeći prema konstruktoru luke i naselja. Na jednoj od razglednica kojih tada cementara ima dosta nalazi se i njegov potpis ispod razglednice poslane sinu. Dvije godine nakon početka godišnja je proizvodnja dosegla 28 tisuća tona cementa, a deset godina kasnije 62 tisuće tone, što je više od nominalnog kapaciteta tvornice. 
U to vrijeme Italija ulazi u rat u Abesiniji zbog čega brodovi s teretom cementa plove uglavnom do tog ratišta. Kada se ratni plamen širi i Europom, pa Istrom cementara u Koromačnu prekida rad. Proizvodnja se obnavlja odmah nakon rata, kada vlada glad za građevinskim materijalom, pa je rast proizvodnje stalan. 
Za cementaru su značajne sedamdesete godine kada se, u razdoblju od 1971. do 1974. godine, kada je cementara dio istarskih udruženih cementara, temeljito obnavlja proizvodna linija. Direktor je tada rudarski inženjer Drago Radalj, a ključna se oprema uvozi iz Rumunjske. Svjedoci tog vremena su i tri fotografije u prilogu teksta.
Do velikih promjena dolazi početkom 90-ih proteklog stoljeća nakon procesa privatizacije u Hrvatskoj, kada ova cementara dolazi u većinsko vlasništvo multinacionalne tvrtke Holcim iz Švicarske. Uz sve mijene ostat će zabilježeno da je ta cementara prvi industrijski kompleks u ovom dijelu Istre, koje ne bi bilo bez raškog ugljena. Njegov karakterističan gust dim vidi se i na nekim razglednicama Koromačna iz tog doba.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)















Nema komentara:

Objavi komentar