ŽELJEZNIČKA STANICA NA MOST RAŠI - HRVATSKA U MINIJATURI

Oni koji znaju što govore valjda s pravom kažu da je željeznička pruga neke zemlje njeno najbolje ogledalo njene razvijenosti i organiziranosti. Dovoljno je saznati u kakvom su stanju pruge, postaje, vagoni, točnost i ponašanje osoblja , pa da se bez imale greške dozna slika neke zemlje. U ovom slučaju naše.

Kako je nama Labinjanima najbliža željeznička stanica u Rijeci vjerojatno mi imamo malo osobna iskustva i saznanja o kvaliteti usluga Hrvatskih željeznica. U tom slučaju zaustavite se na mjestima gdje se križaju ceste i pruge u našoj neposrednoj blizini - na Most Raši, kod Potpićna ili nadaleko od skretanja za Kožljak, pa se sami uvjerite kako izgledaju tračnice nekada slavne pruge Lupoglav-Štalije, koja se najvećim dijelom gradima "dobrovoljnim" radom početkom pedesetih u novoj Titovoj Jugoslaviji.

Zasigurno vam se neda jer znate da je ta pruga ugašena brzo nakon osamostaljivanja Tuđmanove Hrvatske, uz obećanje da će se obnoviti ulaskom Hrvatske u EU i povratkom tereta u luku Rijeka.

Vjerojatno ste u pravu pa vas neću pozvati ni da razgledate nekadašnju željezničku (po)staju Most Raša, kada me dovela moja znatiželja, još neugašena "dota" mojeg profesionalnog novinarskog rada.
Šine u korovu, a uz njih zgrada koja izvana i ne izgleda tako loše. Priđem bliže, pogledam kroz prozor i vidim totalni nered nekadašnjim uredima i čekaonici. Ulazna su vrata zaključana, ali "srećom" za mene stakla na njima su razbijena, pa ulazim bez teškoća u prostore koji su u vlasništvu države. Ostajem bez daha, ili mi se tako činilo, jer kod nas je sve moguće. Sve što je vrijedilo je odnijeto ili uništeno. Na stolovima radni papiri, kao da će se vrijedni službenici odmah vratiti, ili pak da su pobjegli u očaju spašavali svoj goli život od potopa. Mogli se to zbiti 2008. godine, što se može zaključiti iz kalendara iz tog ljeta. Da nisam u Africi, s kojom se voli uspoređivati naš mili precednik Vlade Pljenković, kao student veliki zagovornik socijalističkog samoupravljanja, uvjerila su me dva grba u napuštenim sobama ove po(staje). Nakon toga i najveći sumnjivac zaključit će da smo u Hrvatskoj, da je ovo njeno torno ogledalo!

Kada sam se vraćao sjetio sam se jednog mog znanca, učitelja iz Beča, koji je napisao vrlo zanimljivu knjigu o prugama koje su u Istri izgrađene u doba mrske dinastije Habsburga. Na njegovu sugestiju javio mi se jedan Herr iz Njemačke, specijaliziran za preuređivanje napuštenih pruga i stanica u turističku atrakciju.

A što bi s prugom, koja je egzistencijalno (po)vezana s raškim rudnicima,  učinili naši lokal-patrioti, koji nose dres IDS-a, stranke koju su moji Istrijani čekali stoljećima? Možda bi tek grbove Hrvatske zamijenili s istarskom kozom?