Godinama znam da je Valentin Lucas, bio slikar, čiji su radovi u labinskoj župnoj crkvi u starom gradu, ali i u crkvi svetog Franje Asiškog u Podlabinu. Znam da je potjecao iz veleposjedničke obitelji, koja je dala dosta intelektualaca. Međutim, nisam znao da je ovaj Labinjan studirao u Veneciji, gdje je stekao titulu akademskog slikara. Drugačije rečeno bio je to prvi labinski akademski slikar, koji je, očito, utro put budućim labinskim akademskim slikarima, kojima se Labin s pravom ponosi.
To mu sve nije pomoglo da se njegovo ime i djela nađu u biografiji, koja bi se mogla pročitati u knjigama koje proučavaju povijest ovog grada na istočnoj obali Istre. Primjerice u Istarskoj enciklopediji tiskanoj prije desetak godina u kojoj nema ni retka o ovom neobičnom umjetniku rođenom u Labinu. Šteta, time bi i njegov Labin još više zaslužio laskavu titulu grada slikara.
"Imao je dugu, crnu bradu, što se sjala kao ulaštena ebanovina. U tamnomodrim očima bilo je nešto bojažljivo. Tako i u smiješku i u tankom glasu. Ruke kao u ženske, a jedna noga kraća. " Ti ga riječima u svojoj autobiografiji opisuje književnik Viktor Car Emin, rodom iz Kraja, koje je često posjećivao.
Žena od Lucasa je bila učiteljica, koja je najprije radila u Kastvu, a kasnije u Lovranu. Kako nisu imali potomaka on se posvetio isključivo slikanju. Rezultat njegova rada je mnogo slika u ulju koja su se našla u crkvama Labinšćine i Liburnije. Bio je poznat i po portretima, ali najpoznatiji je po jednom djelu - ogromnoj slici dugoj desetak metara i visoka oko tri metra. Da bi se mogao baviti svojim životnim snom u produžetku kuće roditelja njegove žene u Kraju izgradio je atelje ozidan u crvenoj igli. Nazvao ga je Nastajanje i rađanje svijeta oslikavši portrete oko 2000 najpoznatijih svjetskih ljudi! Iznad njih je bio lik stvoritelja Boga s dugom sijedom bradom.
To i mnoge druge više nego zanimljive podatke o našem Labinjanu našao sam u tekstu mladog znanstvenika Roberta Doričića iz Rijeke, napisanog u sklopu istraživanja povijesti Liburnije. U njoj značajno mjestu pripada i Valentinu Lucasu, koji u Kraj dolazi najvjerojatnije nakon što je upoznao svoju buduću suprugu. Tada je govorio talijanski, ali je kasnije naučio i čakavski govor ovog kraja. Labin nije zaboravio, ali je bio opsjednut svojim radom, koji će ubrzo postati zanimljiv i za turiste Lovrana i Opatije. To likovno veledjelo našlo se i u turističkom vodiču Lovrana, uz napomenu da se razgledavanje ateljea Lucasa naplaćivalo jednu krunu!
Došao je Prvi svjetski rat, što nije spriječilo svraćanje turista u Kraj, ali kraj je ipak došao godinu kasnije - 6. travnja 1915. godine, kada 75. godišnji Lucas umire u svom domu. Dogodilo se to noć nakon teške oluje koja je oštetila krov njegova ateljea oštetivši i njegove radove, što je za njegovo krhko zdravlje bio preveliki šok.
Rođen je 20. srpnja 1840. godine u Labinu, a kršten je u istoj crkvi, u kojoj će kasnije završiti neka njegova djela. Nakon toga bilo je nekoliko provala i krađa slika u njegovom već oronulom ateljeu, ali pravo zlo se dogodile početkom 1919. godine, jedva tri mjeseca nakon što su u Istru ušle talijanske vojne jedinice.Pripadnici 45. pješačke jedinice upali su u atelje i bajunetama razrezali i uništili njegovo životno djelo te druge slike!
Danas su na tom mjestu ostali tek tragovi nekadašnje kuće-ateliera izuzetnog slikara labinskih korijena, kojega će od potpunog zaborava sačuvati najprije već spomenuti Viktor Car Emin, iskoristivši tužnu sudbinu njegovih djela za svoj roman. Uz već spomenutog mladog znanstvenika R. Doričića koji je s mnogo ljubavi i istraživačke znatiželje prikupljao podatke o njegovom životu i stvaranju.
Hoće li to pomoći da se u Labinu, rodnom gradu samozatajnog akademskog slikara Valentina Lucasa, okrenutog samo slikanu, konačno oda štovanje osobi koja je svom gradu dala mnogo više nego što je od njega dobio. I sada dobiva!
Nema komentara:
Objavi komentar