LABIN 1928

Srce mi je malo jače zakucalo kada sam na e-bayu prije nekoliko dana ugledao motive Labina, drevne Albone nepoznatog autora nastalih između dva svjetska rata.Na većini od njih u prvom je planu portret nepoznatog muškarca, iza čijih su leđa zanimljive panorame starog grada. Po tom kreativnom pristupu autor tih fotografija mogao bi biti ondašnji poznati fotograf Tranquilo Vladislovich(Valdini), koji je potpisivao razglednice Labina s istom kreacijom.
Po stupnju izgrađenosti velikog zida na današnjem Šetalištu San Marco vidjelo se odmah da su fotke nastale prije 1935. godine kada je on dovršen od strane građevinske tvrtke labinske obitelji Lenuzzi. Tome u prilog ide i panorama Labina sa zapadne strane, odnosno uspon za stari grad bez velike zgrade kasnijeg hotela i ljekarne te manje kuće trgovačke obitelji Viscovich Sturla, koja je odmah nakon rata u liku Valentina dala prvog labinskog "podeštota".
Za oko su mi zapele i dvije fotografije s vrijednim detaljima grada. Na prvoj je neka proslava ispod gradske lođe, a na drugoj motiv ulice Sv. Caterine, koja je nestala šezdesetih godina kada je izbrisana za zemlje cijela gradska četvrt zbog neodgovornog kopanja ugljena ispod njenih temelja. Početkom devedesetih na tom su mjestu izgrađene nove stambeno-poslovne zgrade te stepenište koje vodi do parkirališta.
Kako sam se bojao da bih mogao ostati bez tog vrijednog svjedočanstva o našem gradu za pomoć sam se obratio svojim dobrim prijateljima u Trstu - Gianniju Versi i Rinaldu Rakovaz, zamolivši ih da svrate u antikvarijat.
I što da kažem, od danas su, velika im hvala, dio moje zavičajne zbirke! Njihov je format veoma malen, mnogo manji od vrijednosti motiva na njima. Na njihovoj poleđini ne navodi se autor, a na više od njih upisana je godina 1928. Samo na posljednjoj piše nešto više - Canisela di S. Caterina.


 

PRTLOG

Sve do cestovnog povezivanja Rapca s Labinom sredinom 19. stoljeća Prtlog je bio glavna labinska luka, a tada je život krenuo drugim smjerom. Luka nije imala nikakvu rivu ili drugu infrastrukturu, već se koristila isključivo zbog dobrog prirodnog položaja i dobre zaštite od vjetrova. Za razliku od Rapca vjerojatno je i postojeći put bio pogodniji za kakvo-takvo povezivanje s Labinom
U povijesti se Prtlog spominje kao mjesto u kojem su se uskoci iskrcali na noć svetog Sebastijana  20. siječnja 1519. godine prilikom neuspješnog napada na Labin.

U statističkom godišnjaku Trsta s početka 19. stoljeća navodi se da je izvjesni Cragnaz uz samu obalu proizvodio cement, premda se u sjećanjima ljudi spominje gašeno vapno.
Kada su početkom studenoga 1918. godine u Labinu preko Plomina došli pripadnici talijanske vojske tom su prilikom u Prtlogu oslobodili grupu od dvadesetak zatočenih Talijana, koji su se također pridružili slavlju osloboditelja na trgu Borgo.

Prtlog je jedno od rijetkih našim toponima koji svoje naziv vuke od romanskog jezika - Porto longo ili Porto lungo, što lingvistima nije teško zaključiti iz njegova sadašnja naziva -PoRTLOnGo. Drugim riječima drevni romanski naziv je kroatiziran putem našeg lokalnog govora, koji je dio hrvatskog jezičnog stabla. Zbog toga je apsurdno i nelogično taj naziv još jednom kroatizirati glupim nazivom Duga Luka, koji se sada kočoperi u službenim dokumentima i na lokalnim putokazima.

Inače, u poslijeratnom razvoju turizma Prtlog ostaje u drugom planu u nadmetanju s Rapcem, obližnjom Svetom Marinom ili Tonaricom, čemu u prilog nije išla ni gotovo nepostojeća infrastruktura - slaba cesta te nepostojanje vodovoda, na koji je povezana tek 2010. godine. Možda je sve do utjecalo na proglašenje Prtloga zelenog zaštićenog pojasa, kao svojevrsne brane od sve opasnije betonizacije i naše obale.Opasna je to prijetnja ne samo razvoju turizma i prihvatljivom zadiranju u prirodu, već i prihvatljivom načinu života Labinjana.

Sve to postalo je vrlo opipljivo kada lokalna politika, koja je mještane uvjeravala da se u tom pojasu neće ništa graditi, čini suprotno te stranom kupcu jeftinog zemljišta "nagrađuje" pretvaranjem tog pojasa u zonu gradnje turističkih objekata. Na noge je to diglo mlade Labinjane udruženi u Građansku inicijativu Volim Prtlog, vrlo jasno i glasno upiru prstom na gradsku upravu i njenu prljavu rabotu. Samo neka pritom pripaze da administracija od njih ne traži da taj naziv promjene - VOLIM DUGU LUKU!

DANIEL NAČINOVIĆ - RAPSODIJA UMJETNOSTI!

Pjesnik, književnik, slikar, ilustrator, kantautor, prevoditelj. Duša od čovjeka. Sve to i još mnogo toga dobroga čuči u našem dobrom i skromnom Vinežanu iz Pule. Daniel Načinović. Osoba za koju mi je tešku naći pravu riječ koja bi ga najtočnije i najpreciznije ocrtala. Umjetnik iza kojih, vjerovali ili ne stoji najmanje šezdesetak objavljenih knjiga pjesama, priča, bajki, eseja! I još mnogo skladbi, šansona, javnih nastupa širom Istre i Kvarnera. Živi u Puli, ali rado i vrlo često svraća u svoj Vinež, među svoje Labinjane. Svojim ga smatraju i Opatijci, koje je osvojio svojom pjesmom o Opatiji bajnoj, a svojim ga smatraju i Kastavci, gdje se zavičajna kultura izrazito cijeni i štuje.

Upoznao sam ga davno, tamo početkom sedamdesetih, a gdje nego ispred Mlječnjaka. Upravo je prekinuo školovanje u Rijeci, pa je tražio neki posao u Labinu. Nije tu bilo kruha. Kasnije se zapošljava u Glasu Istre. Dosta dugo radimo skupa. Napisao mi je i pjesmu o Labinu za knjigu Kartolini z Labinšćini, koju ljubomorno uokvirenu čuvam i danas.Piše s neobičnom lakoćom, majstor je riječi, nakon kojeg redakciji nemaju posla. Uvijek dobiva najzahtjevnije zadatke urednika, odlično poznaje svaki kutak Istre, po kojoj luta zajedno s našim zajedničkim dragim prijateljem i fotoreporterom Edijem Strenjom. Paralelno piše poeziju, novele, prevađa, pjeva. Nižu se knjige. Među njima i zbirka poezije na našoj cakavici Rhapsody in CA, koju mu prije točno 17 godina objavljuje moj sin Zoran i njegova Naklada Mathias. Uz Zdenku Višković-Vukić prvi je i najjači pjesnik na našem govoru. I njegov veliki promotor, bez kojih bi naša beseda bila mnogo siromašnija. Bio je to tada njegov dvadeseti naslov.

I tada naš Danči donosi odluku kojom pokazuje svoju veličinu i ljubav prema napisanoj i izgovorenoj riječi. Dok nam je danas puna glava neobično ružne riječi uhljeb, koja simbolizira vrstu ljudi koja bi radi vlastite koristi i sigurnosti svoju dušu prodala i vragu, Daniel Načinović okreće leđa sigurnom i dobrom poslu u Glasu Istre i odlučuje se za status samostalnog umjetnika! Odriče se plaće i materijalne sigurnosti da bi mogao stvarati, da bi radio ono što najviše voli - pisati po svom guštu, za sebe - radi sviju nas! I naše sreće! Djeluje kao bajka, ali nije!

Kada danas sretnem svoga dragog prijatelja, rado popričamo. I on je konačno u mirovini. Osjećam se na neki način kriv što imam dosta veću mirovinu od njega, ali znam na sreću da je on duhovno puno bogatiji i ispunjeniji od mnogih nas. Takvima se ne može zavidjeti, već biti sretan što ih još uvijek ima među nama. I što nas krijepe svojim divnim djelima i činima. Daniel Načinović - prava rapsodija umjetnosti!

Nedavno je iz tiska, u nakladi J. Turčinovića iz Pazina pod naslovom Akordi, izašlo još jedno veliko djelo našeg maestra riječi, dubokih misli i erudita Daniela Načinovića. Iskrene čestitke našem Labinjanu i velikom promotoru svoga zavičaja i naše cakavice!

ERMENEGILDO STEMBERGER - PRVI LABINJAN POGINUO U PARTIZANIMA

Ermenegildo Gildo Stemberger. Rođen je 1920. godine u Vinežu, a samo 18 godina kasnije, s tek napunjenom punoljetnošću, kao mlad antifašistički emigrira, kod Sušaka ilegalno prelazi talijansko-jugoslavensku granicu. Kao mlad radnik u Krapnu opire se fašizmu i kada mu je zaprijetilo hapšenje odlučio se na takav potez. Završava u Zagrebu, gdje je na Trešnjevci tada bila snažna kolonija istarskih emigranata. Sklon glazbi i druženju brzo se prilagođava životu u velikom gradu, daleko od zavičaja. Zapošljava se u tvornici koja će nakon rata prerasti u Rade Končar, partijski se povezuje, a aktivan je iu glazbenoj sekciji Društva Istrana, čije je sjedište bilo u Ilici, gdje je danas Klub studenata Istre. Okupacijom Jugoslavije i dolaskom njemačkog okupator i osnivanjem satelitske države NDH mladi Vinežan postaje još aktivniji, a njegovo ilegalno djelovanje još opasnije. Stoga Partija donosi odluku da se Gildo Stemberger, u grupi s drugim zagrebačkim ilegalcima, prebaci u Baniju, gdje se već razbuktao ustanak protiv novog surovog režima.
Nekoliko mjeseci kasnije poginut će u jednom od sukoba s neprijateljskim vojnicima. Koliko je poznato bio je to prvi Labinjan koji je poginuo u partizanima, daleko od svog doma. Kada sam 1985. godine pisao tekst o njemu znalo se vrlo malo o okolnostima njegove pogibije. Ni mjesto, ni datum, pa čak ni da li se radilo o Baniji, Lici i Kordunu. Njegovo groblje nitko i ne spominje. Nešto više o njemu znao je njegov vršnjak i mještanin Anđelo Verbanac, nekada i predsjednik Općine Labin, čijom je zaslugom 1981. godine postavljena spomen ploča na pročelju njegove rodne kuće. Prvo su to spoznaje o tom neobičnom liku ponesenim idejom pravde i jednakosti među ljudima, o kojem se u Labinu znalo vrlo malo. Toliko malo da njegovo ime nije bilo upisano u popisu od blizu 1340 poginulih Labinjana objavljenom 1980. godine u debelom zborniku Radničkog pokreta i NOB općine Labin! Na komemoraciji je tada spomenuto da se na spomen-ploči poginulim borcima NOB-a postavljenoj na Trešnjevci, nalazi i ime Ermenigilda Stembergera. Uz pitanje da li se nakon silnih društvenih i političkih promjena u posljednjih 25 godina, kada je revizor povijesti, među kojima je bio i nekadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić, ta ploča nalazi na svom mjestu, iako u nekada radničkoj Trešnjevci, u kojoj je između dva svjetska rata živjelo dosta istarskih emigranata, još uvijek poddosta spomen-ploča svjedoči o antifašističkim aktivnostima  u doba NDH?

PLOMIN PORAT PRIJE JEDNOG STOLJEĆA - JEDAN MOTIV TRI OBRADE

Malo je gradova uz našu obalu koji su u posljednjih sedam desetljeća doživjeli tako veliki pad kao Plomin. Točnije taj nekada lijepi gradić i općinsko središte duge i zanimljive prošlosti,s više nego prometnom lukom, u toj je razdoblju praktički nestao, ostavši bez ljudi i života.
Priča je to toliko puta ispričana, da se danas ne može i ništa novo reći da se ne ponavlja. Ipak, svaki put kada imam u rukama stare kartoline plominske luke ne ide mi u glavu da je ne tako davno taj porat bio dosta veći i prometniji od obližnje rabačke luke, s više jedrenjaka. Taj mali Rabac danas ima oko 1500 stanovnika, desetak više nego prije sedamdesetak godina, dok Plomin ima danas najvjerojatnije desetak posto od nekadašnjeg broja svojih duša. Nisu li zato "zaslužne" i dvije termnoelektrane, uz čije neposredno okruženje nije lako i zdravo živjeti. I nedavno zatvaranje restorana Rive, posljednjeg u luci, dio je tog slijeda. Ove tri razglednice s istim motivom pune života, ali različitim obradama, nastale prije stotinjak godina, s današnjeg kuta promatrane djeluju nestvarno. Uz usklik - "Ljudi moji, ma zar je to moguće?"

  

ISTARSKA POČETNICA ZA NAROD - GODINA 1945.

U ruke mi je došla Istarska početnica za narod tiskana 1945. godine. Prvi su to mjeseci nakon rata, svega nekoliko mjeseci nakon što se Istra defacto, iako ne i de jure, našla unutar granica Titove Jugoslavije.
Početnica je u raspadajućem stanju, bez korica,impresuma, a vjerojatno nema ni njenog zadnjeg dijela, pa ništa ne znam o autoru, uredniku i izdavaču. No, i ovako oslikava jedno više nego turbulentno vrijeme, kraj rata i početak jednog drugog, neizvjesnog vremena.
Komentare o Istarskoj početnici za narod prepuštam vama nakon što prelistate ono što sam uspio preslikati i staviti na blog.