TKO JE T. VLADISLOVICH - NAJPOZNATIJI KREATOR LABINSKIH RAZGLEDNICA NA PRIJELAZU IZ 19. U 20. STOLJEĆE?

T. Vladislovich, ponekad se potpisujući u zagradi i Tonella, bio je jedan od najpoznatijih, najaktivnijih i najzanimljivijih izdavača razglednica Labina na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. U zbirci Labina je dvadesetak njegovih kartolina koji se po formatu, grafičkom uređenju i posebno odabiru motiva u svakom pogledu posebne, dokumentarne i neponovljive.

Posebno impresionira njego odabir tema, koje su po sebi posebna priča. Pomalo i tajanstvene. Posljednja od njih upravo mi je danas poštom stigla iz Austrije. Nije putovala, nema pečata, ni datuma slanja, ali to ne umanjuje njenu draž i neobičnost. Fotograf, a to je vjerojatno bio on, nalazio se na mjestu današnje zgrade Vodovoda. Lijevo se vidi zgrada današnje Turističke zajednice, još nešto gore dio zgrada obitelji Faraguna iz Rapca, a desno u sredini pažljivo će oko prepoznati vilu obitelji Franco(vich), zvana Battocio koja će uskoro biti hotel. Ona se vidi jer u to vrijeme, a bilo je to prije izgradnje kinodvorane, koja je ta obitelj izgradila sredinom tridesetih proteklog stoljeća.

U prvom je planu tajanstveni gospodin, iza čijih leđa "puca" krasan pogled na Labin.

Na isti način nastala je razglednica Labina s njegove istočne strane,gdje su danas ostaci crkvice svetog Mihovila, s koje nas opet gleda nepoznati čovjek. Možda je to upravo on ili neki drugi ugledni Labinjan.

Mnogo govori i razglednica u kojoj su seljaci iz okolice grada u narodnim nošnjama snimljeni kod crkvice Marije Magdalene uoči ulaska u gospodski Labin.

U svakom slučaju ostat će tajna kao što je zasad i meni tajna ne samo imena, već i cjelovite ličnosti. Samo znam da se dolaskom Italije ta obitelji primijenila prezime u Valdini te da je u njihovoj rodnoj kući kasnije živio aktualni labinski gradonačelnik s majkom. Jedan od njegovih potomaka imenom Massimo živi u Italiji, a slučajno sam u knjižari upoznao jednu drugu obitelji Valdini istih korijena. Oni ne žive u Italiji, već u nedalekom Bakru.

Nestali su iz Labina kao da nikada u njemu nisu živjeli, a o njima govore tek ove razglednice. I veza s njihovom obitelji u Italiji, od kojih ću vjerojatno dobiti više detalja tko se krije pod nazivom T. Vladislovich(Tonella), najpoznatijeg labinskog izdavača razglednica.

ŽETVA U RIPENDI, A NE DUBROVI!

Čim sam vidio ovu foto-razglednicu, uz koju se navodi da se radi o žetvi na Labinšćini, zaželio sam da se nađe u mojim rukama. Očekivao sam da će na njenoj poleđini naći barem neki detalj koji će me uputiti na mjesto i vrijeme žetve.

Ovo drugo sam brzo ustanovio - razglednica je iz Labina u Trst krenula 31. srpnja 1924. godine i istog dana na njoj je otisnut i pečat tršćanske pošto. Drugih podatak nije bilo.

Okrenuo sam opet njeno lice i nakon pažljivog promatranja motiva, posebno žeteoce, u jednom sam trenutku pomislio da se radi o poljima istočnije od ondašnjeg Čepićkog jezera, koji će biti isušeno osam godina kasnije. Otprilike na lokalitetu sučelice od sela Zatka. U pejsažu sam, u lijevom dijelu kartoline, primjetio obiteljsku katnicu, koju nisam mogao nigdje smjestiti.

Tražeći odgovor na moje dvojbe već nešto kasnije pomislih da nije to možda polje u sklopu posjeda i stancije Dubrova, gdje se danas prostire vinograd. Nije li ona kuća bolnica u Vinežu, pomislih nakon što sam, gotovo slučajno između žigova zamijetio velikim slovima otisnuto VINES?
Možda je ta žetva bilo na nekim drugom mjestu u neposrednom okruženju nekadašnjeg poznatog rudarskog mjesta? Možda.

U traženju odgovora na to pitanje bit će dobrodošlo svako mišljenje ili zapažanje vas čitatelja!

Sve napisano iznad ovoga, osim datuma slanja ove razglednice nije točno. Ili bolje rečeno, moja razmišljanja nisu pogodila metu - potvrdio je Sanel Memić, majstor fotografije, koji u svakom pogledu odlično poznaje Labinšćinu. Koristeći internet, ali i rad na terenu Sanel je, tragom ove fotografije, došao da spoznaje da je žetva obavljena kojih 200 metara od restorana Due fratteli u pravcu Ripende, odnosno na skretanju za selo Smolići. Premda se ogoljeli pejsaž u proteklih stotinjak godina mnogo promijenio, obrastavši u šumu, usporedbom fotografije s tim poljom on je došao do te spoznaje. U međuvremenu su izgrađene i nove kuće, a polje s ove snimke je u vlasništvu Denisa Putinje, koji je također potvrdio tvrdnje Sanela. Prema sjećanjima njegova oca žeteoci u ovom kraju bili su ljudi sa strane, najčešće grupe od 10 do 15 ljudi, koji su nakon jednog polja žetvu nastavili na drugom. Na fotografiji nije nitko od njegova roda.    

Hvala Sanelu na odličnom zapažanju i dragocjenim informacijama, koje sam od njega doznao, i kada je bilo spomena o uskotračnoj pruzi Šumber-Plomin Porat, odnosno o prvom i ubrzo potopljenom rudarskom oknu na lokalitetu Tupljak Polje.

RABAC POČETKOM 20. STOLJEĆA U GRO PLANU I STOTINJAK GODINA KASNIJE

Među oko 350 starih i manje starih razglednica Rapca posebno mjesto zauzima ova dupla, koja na najbolji način prikazuje Rabac početkom 20. stoljeća. Jedrenjaci, ogrjevno drvo, uređena luka i kuće na rubu male i od bure zaštićene drage - samo su neki detalji te neobične kartoline. I najkraći prikaz života ondašnjih ljudi!

Premda se u Rapcu vrlo slabo osjeća duh prošlosti i tradicije, kao jednom od zaloga svog turističkog identitete i vjerodostojnosti, dosad me nitko u našem ljetovalištu nije pitao za ustupanje skenova iz zbirke radi uređenja svojevrsnog muzeja Rapca. Štoviše, u početku sam to sam nudio, ali  sam shvatio da bi od mog "nametanja" imao više štete nego koristi. Stoga, podijelite sa mnom radost uživanja u porukama prastarih kartolina Rapca!

Kako je meni šetnja Rapcom najljepša izvan turističčke sezone u njemu sam se našao i početkom prosinca 2018. godine zabavljajući se digitalnim fotoaparatom. U njegovom fokusu je ostalo podosta motiva Rapca, od kojih ću dio podijeliti s vama.

Od razglednice nepoznata autora s početka prethodnog stoljeća do danas proteklo je "samo" oko 120 godina!

VLADIMIR PADJEN - PREKO SEPARACIJE ŠTALIJA DO SVEUČILIŠNOG PROFESORA U ZAGREBU

Raša, najmlađi istarski grad, nekadašnji grad rudara, u kojem danas najviše žive umirovljeni rudari, nepresušan je izvor događanja i mnogobrojnih ljudskih priča. U jednoj od njih glavni je lik Vladimir Padjen, koji u Rašu dolazi kao mladi inženjer rudarstva, nakon što je 1954. godine diplomirao na Rudarskom geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu.
Zahvaljujući njegovom sinu Hrvoju Padjenu, koji je odrastao na raškom asfaltu u središtu tada neobično dinamična mjesta i zanimljivih stanovnika "šarenog" podrijetla, doznao sam zanimljive informacije ne samo o njegovom ocu, već našim rudnicima. I ljudima. Mladi stručnjak diplomiravši upravo na separiranju ugljena, vrlo brzo postaje upravnik separacije ugljena na Štalijama, nedaleko od luke Bršica. Na ušću rijeke Raše separacija je podignuta još potkraj 19. stoljeća, kada se ugljen vagonetima doprema iz Krapna, odnosno Vineža i Štalija. Najprije su se vukli konjima, a potom i motornim, odnosno električnim lokomotivama. Tijekom završnih ratnih operacija 1945. godine stradava i separacija, odnosno luka Bršica, ali se brzo nakon oslobođenja obnavlja njihov rad. Sjeća se Hrvoje da je sredinom pedesetih proteklog stoljeća iz ratnih reparacija nacističke Njemačke stigla oprema za separiranje ugljena, koja je postavljena na Štalijama. Radove je vodio njegov otac, koji je uz pomoć domaćih radnika, vrsnih i dosjetljivih majstora, ne samo montirao opremu, već i u rudarskoj radionici napravio i ugradio sve dijelove. Pritom je naglašavao veliku pomoć i podršku koju je dobivao od vrsnog mehaničara i poslovođeVitorija Blažine Lampeta iz Trgeta, bez čijih bi rješenja cijeli posao trajao mnogo duže i neizvjesnije. Otada je među njima stvoreno veoma prisno prijateljstvo i međusobno uvažavanje, kasnije preneseno i na njihove sinove.
Nakon devet godina rada u Istarskim ugljenokopima Raša prožet novim znanjima i iskustvom Vladimir Padjen 1964. godine vraća se u Zagreb, gdje postaje najprije asistent, a nakon magistriranja docent na fakultetu, na kojem je svojedobno diplomirao. Neposredno prije doktoriranja umire 1979. godine u 55. godini života, čime se prerano prekida njegova sveučilišna karijera temeljena na godinama provedenim u raškim rudnicima, u koje je vodio kasnije i svoje studente. Na njegov život podsjeća i ova njegova rijetka fotografija nastala u rudniku, u kojem je on silazio, premda je bio plućni bolesnik. Možda je pokoji put na radno mjesto nekoliko stotina ispod zemljine kore odlazio i sa svojom suprugom Marijom, diplomiranom inženjerkom elektrotehnike, jedina žena u Hrvatskoj, a možda i na širim prostorima, koja je imala beneficirani radni staž zbog rada u jami!

  
      

TKO JE BIO PIETRO GHERSA?

Tko je bio Pietro Ghersa? Liječnik rodom iz Motovuna u doba Austrije. Poznat i po svom društvenom djelovanju i poticanju razvoja turizma. Autor turističkog vodiča Istarskih toplica, a prije dolaska u Labin živio je u Malom Lošinju, gdje je također ostavio duboke tragove u svekolikom životu tog turističkog mjesta.
Život je okončao u Labinu, gdje se nalazi i njegova grobnica. I u našem gradu je bio veoma aktivan, osobito u političkom djelovanju, zalagavši se, i u Istarskom parlamentu u Poreču, za talijansku Istru unutar granica Kraljevine Italije, nastale 1861. godine. Kraj Prvog svjetskog rata, poraz Austro-Ugarske i njen raspad doživio je kao ostvarenje svojih životnih snova i kada su talijanski vojnici potkraj studenoga 1918. godine umarširali na trg Borgo u starom gradu, njegovo srce nije izdržalo. Umro je od silnog uzbuđenja i ushićenja.
Kakve veze ima ova neugledna i dosta oštećena fotografija s početka 20. stoljeća, koju gotovo da i nisam primjećivao među drugim fotografijama i razglednicama Rapca? Na njenim je rubovima na talijanskom i njemačkom jeziku ispisan tekst s osnovnim podacima o fotografiji. Bit će da je ona trebala poslužiti za tiskanje razglednice ili je to pak bilo objašnjenje za primatelja poruke.
Osnovni tekst glasi: Porto di Albona, Rabaz; visto da Albona, Rabaz, Hafen v(on) Albona: von Albona gesehen.
Bočno su date i neke druge informacije o Rapcu, prije svega pod B je označen rt, punta sv. Andree.

Nekoliko godina kasnije labinska luka Rabac (Porto di Albona Rabaz), što je prastari, izvorni naziv tog  tada malog ribarskog mjesta, preimenovat će se u Portodalbona. Da se poštovalo ponašanje dr. Pietra Gherse, ime kojeg se nalazi na poleđini ove fotografije, vjerujem da se za fašizma ne bi promijenio naziv Rapca.

DRUŠTVENA SCENA LABINA PRIJE ČETRDESETAK GODINA

Sada zbog neuređenosti zatvorena dvorana Teatrina, gradskog kazališta podignutog 1843. godine, svojedobno je često ugošćavala ne samo razne stvaralačke družine, već bila i mjesto održavanja drugih društvenih aktivnosti Labina. Kao uostalom i druge prostorije Zajednice Talijana u starom gradu.

Na prvoj fotografija, nastaloj najvjerojatnije prije četrdesetak godina, snimljen je trenutak s jednog skupa sportskih radnika, koji su najčešće bili čelnici poznatih labinskih poduzeća, odnosno sponzori i pokrovitelji sportskih družina. Izvješće podnosi nama poznati Toni Gergorić, a u predsjedništvu su sjedili(s lijeva na desno), Josip Milevoj(moj otac), Drago Radalj i Bepi Blažić.
Za zapisničkim stolom sjedio je, barem se meni tako čini,  LinoVerbanac iz Presike(Stenice), zvani Pupo. koji je o sportu honorarno izvještavao čitatelje Glasa Istre i La voce del popolo. Uzgred rečeno taj je nadimak navodno dobio dok je kao polaznik vrtića u Labinu sredinom 1936. bio doveden na gradilište Raše gdje je dočekan duče Mussolini. Ugledavši malog Lineta, on ga je, kako se govori, pogladio po licu uz povik "Que bell' pupo!"

Na drugoj fotografiji, nastalojoj u približno isto doba, snimljen je trenutak s druženja najvjerojatnije aktivista Crvenog križa.  Prisutnima se obratio Mario Gobo, nekada direktor kina i punionice pive na Dubrovi, a među njima prepoznajem Vidalića, Riketa i moju mamu Ivaninu.

CRVENI I CRNI - FILM MIROSLAVA MIKULJANA O LABINSKOJ REPUBLICI

Na Labinšćini je 1984. godine sniman film o Labinskoj republici, koja je u socijalističkoj i radničkoj Jugoslaviji bio najveći brenda i zaštitni znak crvene Labinšćine. Onda je Labin i radi toga pohodio Tito, ali kasnije i prva dva hrvatska predsjednika - Tuđman i Mesić, a ove godine i prva predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Ekraniziranje tog događaja odvijalo se i u Labinu, a najvećim dijelom na Gori Glušići, gdje su napravljene kulise rudarskog Vineža! Redatelj je bio Miroslav Mikuljan, scenaristica je bila njegova supruga. Od poznatih jugoslavenskih glumaca glumili su Olivera Ježina, Milan Štrljić i Bekim Fehmiu, koji je glumio lik ondašnjeg rudarskog vođe Ivana Giovannija Pippana. Na filmu je bilo angažirano i dosta domaćih statista, što je, uz ostalo, bila dobra prilika i za lijep honorar.
Crveni i crni predstavljeni su svečano na Crću, glavnom trgu u starom gradu, za trajanja Repriznih večeri Festivala jugoslavenskog igranog filma u pulskoj Areni. Trg je bio prepun, ali publika baš i nije bila oduševljena filmom, kao ni i stručni žiri u Puli, gdje je film prošao nezapažen. Labinjani nisu, između ostalog, bili zadovoljni ni vrlo lošom čakavicom, koju su koristili domaći likovi.
Ono što nije uspjelo pokojnom Mikuljanu pošlo je za rukom Mirku Iliću, poznatom američkom dizajneru hrvatskih korijena, koji je nagrađen na izložbi plakata u Americi.