VLADIMIR PADJEN - PREKO SEPARACIJE ŠTALIJA DO SVEUČILIŠNOG PROFESORA U ZAGREBU

Raša, najmlađi istarski grad, nekadašnji grad rudara, u kojem danas najviše žive umirovljeni rudari, nepresušan je izvor događanja i mnogobrojnih ljudskih priča. U jednoj od njih glavni je lik Vladimir Padjen, koji u Rašu dolazi kao mladi inženjer rudarstva, nakon što je 1954. godine diplomirao na Rudarskom geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu.
Zahvaljujući njegovom sinu Hrvoju Padjenu, koji je odrastao na raškom asfaltu u središtu tada neobično dinamična mjesta i zanimljivih stanovnika "šarenog" podrijetla, doznao sam zanimljive informacije ne samo o njegovom ocu, već našim rudnicima. I ljudima. Mladi stručnjak diplomiravši upravo na separiranju ugljena, vrlo brzo postaje upravnik separacije ugljena na Štalijama, nedaleko od luke Bršica. Na ušću rijeke Raše separacija je podignuta još potkraj 19. stoljeća, kada se ugljen vagonetima doprema iz Krapna, odnosno Vineža i Štalija. Najprije su se vukli konjima, a potom i motornim, odnosno električnim lokomotivama. Tijekom završnih ratnih operacija 1945. godine stradava i separacija, odnosno luka Bršica, ali se brzo nakon oslobođenja obnavlja njihov rad. Sjeća se Hrvoje da je sredinom pedesetih proteklog stoljeća iz ratnih reparacija nacističke Njemačke stigla oprema za separiranje ugljena, koja je postavljena na Štalijama. Radove je vodio njegov otac, koji je uz pomoć domaćih radnika, vrsnih i dosjetljivih majstora, ne samo montirao opremu, već i u rudarskoj radionici napravio i ugradio sve dijelove. Pritom je naglašavao veliku pomoć i podršku koju je dobivao od vrsnog mehaničara i poslovođeVitorija Blažine Lampeta iz Trgeta, bez čijih bi rješenja cijeli posao trajao mnogo duže i neizvjesnije. Otada je među njima stvoreno veoma prisno prijateljstvo i međusobno uvažavanje, kasnije preneseno i na njihove sinove.
Nakon devet godina rada u Istarskim ugljenokopima Raša prožet novim znanjima i iskustvom Vladimir Padjen 1964. godine vraća se u Zagreb, gdje postaje najprije asistent, a nakon magistriranja docent na fakultetu, na kojem je svojedobno diplomirao. Neposredno prije doktoriranja umire 1979. godine u 55. godini života, čime se prerano prekida njegova sveučilišna karijera temeljena na godinama provedenim u raškim rudnicima, u koje je vodio kasnije i svoje studente. Na njegov život podsjeća i ova njegova rijetka fotografija nastala u rudniku, u kojem je on silazio, premda je bio plućni bolesnik. Možda je pokoji put na radno mjesto nekoliko stotina ispod zemljine kore odlazio i sa svojom suprugom Marijom, diplomiranom inženjerkom elektrotehnike, jedina žena u Hrvatskoj, a možda i na širim prostorima, koja je imala beneficirani radni staž zbog rada u jami!