OTRGNUTA PRIČA IZ (NEČIJEG) OBITELJSKOG ALBUMA

Nema nas koji se ne volimo fotografirati u krugu obitelji, ili s prijateljima, za raznih putovanja ili prigodnih fešti i druženja. Debljina albuma ili njihov broj pravi je svjedok te ponekad strastvene naklonosti prema fotografiranju, ali i svjedočanstvo o našem prošlom, "arhiviranom" životnom putu, odnosno preostalom dijelu života na ovom svijetu. Zato ponekad ti albumi potiču i negativne misli, sjetu, ili samo nostalgiju za davno svršenim vremenom.
Je ste li se zapitali kako i kamo će završiti ti albumi i njihovi sadržaji nakon vas, nas, njih ili svejedno o kome se radi? U čije će ruke doći vaše uspomene. Sada je pred vama jedna od takvih uspomena, otrgnuta od nečijeg obiteljskog albuma preko internet tržišta došla u moje ruke. Tko je ta draga mama u društvu sa svojom malom djecom? Da li su ona živa, ako već nije Ona? Odgovora nema. Poznato mi je tek da se zvala Elvira i da je ovu fotografiju 26.kolovoza 1941. godine s radošću poslala svojoj ciji. Vjerojatno nije bila spokojna i mirna u duši, jer drugi veliki svjetski rat je u tom času bio u zamahu, a možda je njen muž, mimo njihove volje bio na ratištu?
Odgovora zasad nema, ali ova fotka ne bi bila izazvala moju žanju da se nije spominjao Labin i još više, da u njenoj pozadini nisam primjetio kamenu vilu s tornjom na početku Presike. Kuća je podignuta nedaleko od javne špine, nedaleko od koje su moji roditelji tridesetak godina kasnije podigli obiteljsku kuću zajedno s mojim bratom Branketom. U svakom slučaju vjerodostojan isječak iz ne tako davne prošlosti našega grada.

MI I TOVARI

Kada govorimo ili pišemo o prošlosti svog zavičaja najčešće se držimo Labina, Plomina, Kršana, odnosno urbanih središta. I kulture i civilizacije ljudima u tim mjestima. Nezaobilazna su nam imena poznatih obitelji Negri, Scampicchio, Lazzarini, Tonetti, Martinuzzi, a nezaobilazan je i veliki Matija Vlačić Ilirik, odnosno Mathias Flacius Illyricus, koji je najveći dio svog kratkog života i vrlo plodnog djelovanja proveo u Njemačkoj. Uostalom o njima, njihovim djelima ili palačama govore ta ista djela i mnogobrojne fotografije ili razglednice.
O našim selima i njihovim stanovnicima, Slavenima, Hrvatima i Slovencima, pisanih dokumenata ima vrlo malo, a kada se o njima pisalo, kao što je činio i najpoznatiji labinski gradonačelnik i talijanski iridentist Tomaso Luciani, navodi se da je njihova (čitaj - naša) kultura i civilizacija inferiorna, nepisana i stoga manje vrijedna. Izlazak iz takvog stanja, koje je prilično realno prikazan, jer život na slavenskom selu bio je mnogo teži i nekvalitetniji od onoga u gradu, nije se nudio u otvaranju hrvatskih škola i prosvjećivanju, već u - asimilaciji. Koja se uspješno i provodila i bez neke prisile, osobito za Austrije, jer odlazak iz sela u Labin ili neki drugi grad u Istri, po svemu bio je ravan skok u drugi, bolji život. Kao mojoj generaciji i onim jkoš starijima odlazak u Ameriku. Bolji život ne pita za jezik i druge tragove identiteta, barem ne svaki dan. Jer samo je jedan život, barem ovozemaljski.
Ovaj relativno poduži uvod u službi je triju ponuđenih razglednica, na kojima su u prvom planu labinski seljaci i njihovi najbolji prijatelji - tovari, na ulazu u Labin s njegove istočne strane. Čiji je pogled sumorniji - od tovara ili njihovih gospodara. Početkom 20. stoljeća trgovina izvan Labina nije bilo, nakon Prvog sv. rata, njih će biti više, a obitelji Višković Šturla uvela je i kućnu dostavu, pa se trgovinu u gradu nije moglo izbjeći. Kao ni "uslugu" šutljivih magaraca, na čijim su se leđima nosile bisage, zvane "caci". Jedna  od stanica gdje su žene čekale svoje muževe bila je crkvica Marije Magdalene, koja je uređena prije dvije godine, o čemu govore i ove tri razglednice.
Magarcima se ulazilo i u sam grad, ali ih se vezivalo uz zidove na Šetalištu svetog Marka, o čemu ispod zidova nedaleko od Fortice svjedoči i nekoliko kuka za njihovo vezivanja. Vrijednost ovih fotodokumenata je upravo u spoznaji da o našim ljudima izvan gradova, ljudima iz sela, koji su za dolaska u grad, ukoliko im je preostalo nešto novca svraćali isključivo i Molo kafe, lokal za siromašnije ljude, ima premalo takvih svjedočanstava. Kao ni kuća koje su, kao primjerice labinske palače, izdržala nekoliko stoljeća. Valjda će nove generacije povjesničara životu ljudi sa sela, njihovoj nošnji, ishrani, običajima, govoru, poslovicama, pjesmama i plesu posvetiti više vremena i truda. I prije nego ti tragovi, svjedoci jednog vremena, kojega kao da se ponekad stidimo, nestanu i iz našeg kolektivnog sjećanja!

HANS SIXT - POSLJEDNJI DIREKTOR RAŠKIH RUDNIKA U DOBA AUSTRIJE, DO BEČA PREKO KRAPNA

Hans Sixt veoma je zanimljivo ime u povijesti rudarenja u našem kraju. Za direktora rudnika u Krapnu, Vinežu i Štrmcu dolazi 1907. godine, u vrijeme kada je farmaceut Piero Millevoi, gradonačelnik Labina.Rođen 8. ožujka 1875. godine u Leoben, mladi rudarski inžinjer u Krapan dolazi već 1903. godine, tri godine nakon sklapanja braka s Franzi Peyer i odmah nakon rođenja sina Benna. U svojim neobjavljenim sjećanjima, koje mi je ovih dana darovao njegov praunuk Benno Sixt iz Beča, zajedno s drugim zanimljivim dokumentima, primjetit će da je život u Istri i Krapnu u kulturološkom i civilizacijskom pogledu bio osjetno niži nego u njegovoj Austriji. Podsjetit će da je njegov namještaj od Rijeke do Krapna, najvjerojatnije preko Učke, putovati dva dana i da su pritom promijenjena dva para konja. No, život u takvom Krapnu, direkciji ovdašnjih rudnika, bio je daleko iznad standarda u njegovom neposrednom okruženju, o čemu svjedoči i snimak kuće u kojoj je tada živio. Treba li podsjećati da je današnji Krapan u svakom pogledu daleko od Carpana s početka 20 stoljeća, kada je u njemu živio Hans Johann Josef Sixt, koji će svoju karijeru završiti 1920 godine u Beču kao posljednji direktor državne tvrtke Kohlenwerksgesellschaft. Bez Krapna Herr Sixt zasigurno ne bi postigao takvu uspješnu karijeru, zbog čega mu je to mjesto dodatno ostalo u lijepom sjećanju. Velikim dijelom i zbog lijepih druženja, ali i izleta širom Istre, zatim u Labin, Rabac, luku Bršicu. Ne zaboravlja ni ugodnu vožnju od Rijeke do luke u Rapcu, gdje se često kupao s obitelji. Nije zaboravio da je njegov sin Benno bio krhka zdravlja sve dok ga zdrava mediteranska klima i kupanje u našem moru nije pretvorilo u snažna mladića, što ga posebno veselilo. Valjda i zbog toga njegov unuk Benno i danas rado svraća u naš kraj, čudeći se vjerojatno našem nemaru prema rudarskoj prošlosti, koje se prisjećamo samo prigodničarski. O drugačijem životu u Krapnu početkom 20. stoljeća i njegovom bečkom duhu i dahu svjedoče i ove tri razglednice koje su u Carpano dolazile na adresu Herr Bergdirektora i njegove gnaedige Frau. Ovih mi je dana poklonio njegov danas 80. godišnji praunuk Benno.
Velika mu hvala što smo zahvaljujući njemu došli do novih zrnaca prošlosti našeg kraja.

  

PULSKI LABINJANI ANTON NINI DOBRIĆ I RATKO GUERINO LAZARIĆ

Za Labinjane kažu da uspijevaju u svijetu, da su priznatiji u njemu nego u svom domu. Bit će da tako kažu i za druge ljude, jer doma se poznaje ne samo oca, već noneta i pranoneta, ali i iz osobnog iskustva, radeći gotovo dvadeset godina u Puli, znam da u tome ima istine. Labinjani su bili kao rukovodioci priznati i za Narodnooslobodilačkog rata i prvih poratnih godina, a po zadatku su nakon toga vrlo često dolazili i u Pulu. Među njima su bili i Anton Nini Dobrić, za rata  kurir i suradnik u partizanskim novinama iz sela Cerovica nedaleko od Ravni, a nakon toga kao ekonomist bio je direktor pulskog brodogradilišta Tehnomont. Radni vijek početkom osamdesetih završava u Labinu kao predsjednik Skupštine općine. Bilo je to vrijeme teške krize u Labinu, ali i skorog otvaranja novih radnih mjesta u sklopu Labinprogresa, na čelu kojeg je bio Tomažo Dobrić, također jedan od poznatih Labinjana koji po zadatku, kako se to onda govorilo, vrlo brzo odlazi na nove dužnosti izvan svog zavičaja.
Na ovoj fotografiji Nini Dobrić, na slici lijevo, snimljen je u trenutku dok je Nagradu Labinske republike u povodu obilježavanja Dana rudara - 2. marta, predavao Ratku Gverinu Lazariću.
I on je poznat još iz partizanskih dana kao jedan od uspješnih organizatora pokreta na Labinšćini, rodom iz Svetog Martina.

 Na prvim poslijeratnim izborima 1945. godine izabran je u Oblasnu skupštinu Istre u Poreču. Bio je na raznim funkcijama u Istarskim ugljenokopima, a već 1955. godine s obitelji odlazi u Pulu, gdje je bio direktor tvornice cementa Giulio Revelante te pomoćnik direktora kapitalnog razvoja najvećeg hrvatskog brodogradilišta Uljanik. Poodavno su ostali samo u sjećanjima najstarije generacije Labinjana - Lazarić je umro prije nešto više od 20 godina, a Nini Dobrić nešto kasnije.

MALI BISERI - RAZGLEDNICE LABINA I LABINŠĆINE S KRAJA 19. STOLJEĆA!

U mojoj zbirci posebno mjesto imaju stare razglednice Labina i Labinšćine s kraja 19. stoljeća, kada su one zapravo i rođene kao nuzproizvod sve češćeg putovanja ljudi svijetom i razvoja današnjeg globalnog turizma. U zamišljenu malu šetnju ovim dijelom Istre, neće biti razglednica Raše, Koromačna ili Podlabina, mjesta koja su nastala dosta kasnije.
Počasno mjesto čuva se za razglednicu Labina iz 1893. godine, koja je vjerojatno najstarija sačuvana razglednica ovog drevnog grada. Na njoj su u prvom planu ljudi i kočije, najvjerojatnije plemićke obitelji Lazzarini-Battiala, a u pozadini, na mjestu današnje pošte, ističe se ploča s nazivom Caffe vecchio.
Moižda je joj zanimljivija razglednica Labina sa novim sjedištem općinske administracije poznato kao Municipio. Zgrada je dovršena 1900. godine, useljena nešto kasnije, a na razglednici L- Mionija, najpoznatijeg istarskog fotografa tog doba, je i njena slika. Radi se najvjerojatnije o odličnom crtežu, što može zamijetiti oštro oko.
Na drugim dvjema kartolinama Labina nalaze se prvi obrisi rubnog zida na današnjem Šetalištu San Marco, čija je gradnja dovršena sredinom 30-ih 20. stoljeća, a započela je potkraj prethodnog vijeka.
Rabac je prvi hotel dobio još 1889. godine, a najstarija njegova sačuvana razglednica tiskana je potkraj 19. stoljeća, i to nigdje drugdje nego u Dresdenu u tiskari Edgara Schimdta. Stoga je i na njoj tekst Gruss aus Rabatz pisan na službenom njemačkom jeziku.
U istom je gradu tiskana i razglednica s motivom Plomina s dvojezičnim tekstom, dok je Luigi Mioni autor razglednice Svete Nedelje, kako uz Santa Domenica, svjedoči dobro sačuvan otisak žiga.
Vrijedan svjedok tog vremena je i krasna razglednica Kršana, tada i poštanskoj stanici za zamjenu konja, zahvaljujući kojima je pošta bila brža od današnje.
Šetnja Labinšćinom na krilima starih kartolina završava motivom Čepićkog jezera, koju je izvjesni Adolf 1. rujna 1901. godine poslao svojoj visokoštovanoj frojlajn Josephini.

    

ZORO 5 I GIANNI VERSA - CRTICE IZ POVIJESTI LABINSKE ZABAVNO-GLAZBENE SCENE

Kada se jednog dana bude pisala povijest poslijeratne glazbene scene Labina bit će nemoguće zaobići ime Giannija Verse, iako više od 40 godina ne živi u svom rodnom gradu. Prvi od petero djece siromašne obitelji koja je živjela samo od jedne slabašne rudarske plaće, teret teškog djetinjstva osjeća završetkom osnovne škole kada se umjesto u gimnaziju upisuje u Školu učenika u privredi u Rovinju, kako bi što prije došao do zanata, prve zarade i time pomagao svojoj braći. Srećom, još u osnovnoj školi postaje član Limene glazbe, koju tada vodi legendarni Bepi Knapić, što će ga potpuno okrenuti svijetu glazbe. Kao i mnogi njegovi vršnjaci danonoćno slušaju Radio Luksemburg, jedini prozor u svijet planetarne glazbe, u vrijeme kada je Jugoslavija još bila izolirana, a pasoše su imali rijetki pojedinci. Zahvaljujući i Dinetu Vlačiću, početkom šezdesetih bubnjara popularne glazbene grupe ZORO iz Raše, Versa postaje bubnjar, koji svoje slobodno vrijeme koristi za udarenje po razapetoj koži. Uporni i strpljivi osnovnoškolac koristi priliku i već sa 13 godina prvi put je za bubnjevima orkestra Kvarner, a kasnije upada u renomirani sastav Rudar te Izotope. Do preokreta dolazi 1965. godine kada sa 15 godina postaje prvi bubnjar mega popularnog ZORO-a, koji tada nastupa pod imenom ZORO 5. Bio je to posljednji sastav te grupe, a naš junak kasnije nastupa iu drugim grupama svirajući diljem Istre. Svira i na služenju JNA u Senti, gdje je "odgulio" 18 mjeseci vojnog roka, a prekid s labinskom glazbenom scenom dolazi 1972. godine, kada se Gianni Versa u 22. godini ženi se sa Rozalijom i ubrzo odlazi preko granice u Italiju, kao i mnogi vršnjaci. njegova doba, uključujući i neke članove ZORO-a.
Svjestan da se u stranom svijetu mora osloniti samo na sebe mladi labinski bubnjar koristeći se upravo iskustvom dobivši svirajući glazbu u rodnom gradu u Italiji utire uspješan poslovni put, koji ga dovodi daleko od siromaštva. Učeći preko glazbe engleski jezik uporni mladi Labinjon dobro shvaća da mu on može dobro doći u poslovnoj afirmaciji. Kao uostalom i hrvatski jezik u zemlji, čija se ekonomija sve više okretala ne samo Jugoslaviji već i istočnoj Europi. Ukratko, odlično slaže svoj poslovni mozaik i zapošljava se u jednoj vanjsko trgovinskoj tvrtki okrenutoj jugoistočnoj Europi. Danas na pragu mirovine dobro je situiran poslovni čovjek, jer studira u Bologni, a kako je dobru zaradu uložio u nekretnine u zavičaju, posljednjih je nekoliko godina sve češće u svom Labinu. Što je odlična prigoda se sretne sa svojim starim prijateljima, uključujući i onima iz svijeta njemu posebno drage zabavne glazbe. Čavrljanja na tu temu sve su češća i natopljena emocijama, koje se ponekad ne mogu i ne žele prikriti. Pritom se iz albuma izvlače i stare požutjele fotografije, koja sjećanja čine mnogo bliža, dojmljivija i neposrednija. Gianniju su posebno drage fotografije vezane uz ZORO 5. Na prvoj fotki je Versa krajnje lijevo, za bubnjevima, au prvom su planu tri labinske glazbene legende - saksafonist Franko Ružić, danas poznate kao dirigent gradske limene glazbe te braća Burul - Aldo i Bruno. Prvi je više od pola stoljeća u Italiji, brat mu živi u Bujama. koja sjećanja čine mnogo bliža, dojmljivija i neposrednija. Gianniju su posebno drage fotografije vezane uz ZORO 5. Na prvoj fotki je Versa krajnje lijevo, za bubnjevima, au prvom su planu tri labinske glazbene legende - saksafonist Franko Ružić, danas poznate kao dirigent gradske limene glazbe te braće Burul - Aldo i Bruno. Prvi je više od pola stoljeća u Italiji, brat mu živi u Bujama. koja sjećanja čine mnogo bliža, dojmljivija i neposrednija. Gianniju su posebno drage fotografije vezane uz ZORO 5. Na prvoj fotki je Versa krajnje lijevo, za bubnjevima, au prvom su planu tri labinske glazbene legende - saksafonist Franko Ružić, danas poznate kao dirigent gradske limene glazbe te braće Burul - Aldo i Bruno. 

Na drugoj je isto društvo predah zatražilo uz zgodne Rašanke Zlatku i Hasku, koje su također otišle u svijet. Ista škvadra je i na sljedeće dvije fotografije, a novo lice je vokala ugodna glasa Pino Vladislović iz Raše, danas ugledni arhitekt u Italiji.
Na posljednjoj fotografiji Gianni Versa krajnje je lijevo, s rukom u zraku je Bruno Faraguna, kasnije uspješan labinski poduzetnik. Lijevo od njega je Đani Brajković, a desno još jedna labinska legenda - basist Eros Bičić, prerano preminuo novinar iz Kopra.
Gianni Versa svira u posljednje vrijeme i Italiji, ali se najviše raduje najavljenom okupljanju labinskih glazbenih veterana koji su prije više od pola stoljeća u svom sastavu ZORO (skraćenica Zabavnog orkestra raške omladine) bili vrlo popularni među mladim Labinjanima.

O prvom rock sastavu ne samo na Labinšćini, već i u Istri, prije sedam godina u raši je objavljena knjižica o ZORO-u autora Kristijana Stepčića Reismana, ilustrirana nizom vrlo zanimljivih fotografija o glazbenicima koji su u ono doba oduševljavali mladež Labina, Raše i drugih mjesta Labinšćine.

 Zahvaljujući Aldu Burulu, koji je prije otprilike dva tjedna najavio svoj dolazak u Labin, na inicijativu legendarnog labinskog bubnjara i trubača Romana Malinarića, danas je u kafiću na gradskoj tržnici upriličen susret nekadašnjih članova te grupe i njihovih prijatelja. Bila je to prilika da se podsjete na zlatne dane svoje mladosti između šezdesetih i sedamdesetih godina proteklog stoljeća, kada su bili veoma popularni plesnjaci sa živom glazbom. Nizala su se sjećanja na pojavu prve električne gitare i rock muzike, ali i višesatnog hodanja do plesnjaka u Raši, Snašićima, Svetoj Nedelji ili nekom drugom okolnom mjestu, ali i druga događanja tog vremena. I podsjećanje na kolege i prijatelje, koji više nisu na ovom svijetu.

Na kraju nije izostalo ni njihovo "poziranje" pred novinarima, uz podsjećanje da je iza njihovih leđa dvorana nekadašnjeg plesnjaka na kojem je svirao ZORO, ali i drugi plesni sastavi po kojima je Labin bio poznat. Prvi slijeva je Dino Vlačić, slijede Aldo Burul, Mario Smoković, Đani Brajković, Gianni Versa, Franko Ružić, Mario Glavičić, Mauro Marečić i glavni organizator susreta Romano Malinarić. 

Uz obavezni pozdrav "Vidimo se i kletu!"

 

, 

RABAC -NEMA SREĆE OD ISTRE I FORTUNE

Labinski rudari, odnosno Istarski ugljenokopi Raša u dva su navrata dali snažne impulse razvoju rabačkog turizma. Prvi je put to bilo početkom šezdesetih proteklog stoljeća kada je tek dovršene "samačke" hotele Marina i Mediteran ustupilo novoosnovanom poduzeću Rabac, a dvadesetak godina kasnije u sklopu istog hotelijera završili su hoteli Istra i Fortuna. Pod nazivom Rudar Istra je podignuta sredinom šezdesetih kao odmaralište rudara sa 85 kreveta, a u neposrednoj blizini 1971. godine podignuta je Fortuna, kao njeghova depadansa. Ukupno su mogli ugostiti 225 turista u jednom danu. Podalje od mora i plaža s dosta skromnim komforom ti su hoteli uvijek bili u drugom planu, nešto kao rezervni kotač ovdašnjeg turizma. Skroman im je bio propagandni, marketinški materijal, a gotovo da i nije bilo razglednica s motivom tih hotela, koji se mogu uočiti tek unutar općih veduta Rapca.
Raspadom Jugoslavije, nastankom samostalne Hrvatske te ratom na ovim prostorima Rabac početkom devedesetih umjesto turista udomljuje ratne prognanike iz Slavonije i Vukovara. Bili su smješteni u mnogim hotelima, a najduže u Istri i Fortuni.
 Nakon njihova odlaska ti se devastirani hoteli ne obnavljaju, postaju ruglo mjesta, a prije nekoliko godina HP Rabac Valamar prodaje ih jednom austrijskom ulagaču. Potom su srušeni do temelja a na njihovom mjestu počela gradnja modernih apartmana za tržište, na što ovih dana podsjeća kran dizalice građevinara, jedan od rijetkih na Labinšćini.  Razlog više da se uskoro veselimo novim gostima.