MI I TOVARI

Kada govorimo ili pišemo o prošlosti svog zavičaja najčešće se držimo Labina, Plomina, Kršana, odnosno urbanih središta. I kulture i civilizacije ljudima u tim mjestima. Nezaobilazna su nam imena poznatih obitelji Negri, Scampicchio, Lazzarini, Tonetti, Martinuzzi, a nezaobilazan je i veliki Matija Vlačić Ilirik, odnosno Mathias Flacius Illyricus, koji je najveći dio svog kratkog života i vrlo plodnog djelovanja proveo u Njemačkoj. Uostalom o njima, njihovim djelima ili palačama govore ta ista djela i mnogobrojne fotografije ili razglednice.
O našim selima i njihovim stanovnicima, Slavenima, Hrvatima i Slovencima, pisanih dokumenata ima vrlo malo, a kada se o njima pisalo, kao što je činio i najpoznatiji labinski gradonačelnik i talijanski iridentist Tomaso Luciani, navodi se da je njihova (čitaj - naša) kultura i civilizacija inferiorna, nepisana i stoga manje vrijedna. Izlazak iz takvog stanja, koje je prilično realno prikazan, jer život na slavenskom selu bio je mnogo teži i nekvalitetniji od onoga u gradu, nije se nudio u otvaranju hrvatskih škola i prosvjećivanju, već u - asimilaciji. Koja se uspješno i provodila i bez neke prisile, osobito za Austrije, jer odlazak iz sela u Labin ili neki drugi grad u Istri, po svemu bio je ravan skok u drugi, bolji život. Kao mojoj generaciji i onim jkoš starijima odlazak u Ameriku. Bolji život ne pita za jezik i druge tragove identiteta, barem ne svaki dan. Jer samo je jedan život, barem ovozemaljski.
Ovaj relativno poduži uvod u službi je triju ponuđenih razglednica, na kojima su u prvom planu labinski seljaci i njihovi najbolji prijatelji - tovari, na ulazu u Labin s njegove istočne strane. Čiji je pogled sumorniji - od tovara ili njihovih gospodara. Početkom 20. stoljeća trgovina izvan Labina nije bilo, nakon Prvog sv. rata, njih će biti više, a obitelji Višković Šturla uvela je i kućnu dostavu, pa se trgovinu u gradu nije moglo izbjeći. Kao ni "uslugu" šutljivih magaraca, na čijim su se leđima nosile bisage, zvane "caci". Jedna  od stanica gdje su žene čekale svoje muževe bila je crkvica Marije Magdalene, koja je uređena prije dvije godine, o čemu govore i ove tri razglednice.
Magarcima se ulazilo i u sam grad, ali ih se vezivalo uz zidove na Šetalištu svetog Marka, o čemu ispod zidova nedaleko od Fortice svjedoči i nekoliko kuka za njihovo vezivanja. Vrijednost ovih fotodokumenata je upravo u spoznaji da o našim ljudima izvan gradova, ljudima iz sela, koji su za dolaska u grad, ukoliko im je preostalo nešto novca svraćali isključivo i Molo kafe, lokal za siromašnije ljude, ima premalo takvih svjedočanstava. Kao ni kuća koje su, kao primjerice labinske palače, izdržala nekoliko stoljeća. Valjda će nove generacije povjesničara životu ljudi sa sela, njihovoj nošnji, ishrani, običajima, govoru, poslovicama, pjesmama i plesu posvetiti više vremena i truda. I prije nego ti tragovi, svjedoci jednog vremena, kojega kao da se ponekad stidimo, nestanu i iz našeg kolektivnog sjećanja!