Visoki dimnjak nekadašnje gradske toplane pokretane na (nekadašnji) raški kameni ugljen, funkcionalno i vizualno uvijek je na Pjacalu bio u drugom planu. Život rudnika doslovce se vrtioo oko rudarskog tornja, popularnog "šohta", kojim su se rudari Jame Labin svakodnevno, u pravilu u tri smjene, spuštali na otkope - svoja radna mjesta nekoliko stotina metara ispod površine zemlje. Na spuštanje ogromnim liftom u rudnik tako je lijepo i vjerodostojno u dokumentarnoj emisiji HRT-a uoči obilježavanja 100.obljetnice Labinske republike, kako tepamo velikom štrajku, opisao Josip Pino Štemberga, jedan od prvih domaćih inženjera rudarstva. Tu nelagodu u želucu, s kojom se on gotovo svakodnevno suočavao, doživio sam i ja - samo jednom, ali vrlo intenzivno, kada sam kao novinar pulskog dopisništva Radio Zagreba, s magnetofonom posjetio garave "kovare" na njihovom radnom zadatku. Koji je za mnoge rudare bio jednosmjeran.
Betonski visoki dimnjak,koji odlično prkosi vremenu, imao je sasvim drugu, mnogo manje važnu ulogu za rad rudnika, pa kao da se i nakon njegova zatvaranja na neki način osjećao zanemarenim. Dok je iz njega sukljao gusti crni dim, zagađujući i zrak, još smo ga nekako i trpjeli, jer to je bilo jamstvo da gradska toplana grije zgradu direkcije rudnika i obližnjih zgrada, uključujući labinske škole i Vilete (onda Zagrebačku ulicu). Kada je toplana osamdesetih proteklog stoljeća ugašena, kao da se još više i vizualno marginalizirana. Sve su se priče vrtjele oko "upokojenog" rudarskog tornja, oko kojeg su se vrtjela sjećanja, ali i razni planovi te mnoga obećanja. Ako se pogled slučajno zaustavio na betonskoj vertikali, smještenoj između Pjacala i dvorišta nekadašnjeg transportnog poduzeća Istratrans, zamijetilo se da je s vremenom kiša i vrijeme isprala njegov čađom optočen vrh. Taj crni prsten može se naći još samo na starim kartolinama.
Stoga me ugodno iznenadila spoznaja da su za ovogodišnji rudarski jubilej, uz "šoht" i gotovo četiri desetljeća nedovršeni spomenik rudaru-borcu nedaleko od autobusnog kolodvora, osvijetljene i elegantne konture još jednog spomenika rudarenju u gradu podignutom prije 79. godina. Najljepši ugođaj doživjet ćete se večernjim razgledavanjem "užareng" dimnjaka, a ako ste trenutno daleko od Labina, odnosno Poca, kako smo nekada zvali Podlabin, nudim vam zajedničku šetnju fotografijama moje male "škljoce"!
Uz rudarski pozdrav Sretno!
 |
Nema komentara:
Objavi komentar