'NA VOLTA E ADESSO - ILI SKICA O LABINJANIMA IZMEĐU DVA RATA

Naslov je to popularne pjesme koja se pjevala u Labinu u doba Italije. Od kada je svijeta i vijeka pjevalo se o ljubavi i mladosti i ludostima koja je ona sa sobom donosila. A zato su najbolja vremena bile pokladne svečanosti u građanskom Labinu veoma popularna, popraćen s mnogo mara i dara. I ova pjesma koja pjeva o nostalgiji i minulim vremenima, a svaka generacija ima pravo na svoju, posebnu, drugačiju i neponovljivu nosralgiju za vremena minula, nastala je za karnevala. Bilo je to 1927. godine, vrijeme kada zbog krize u rudniku nije sve baš bilo bajno, ali vremena i prostora za šalu nikad nije nedostajalo.
Autori ove kanzonete bila su dva poznata Labinjana iz onog doba. Carlo Laube je potjecao iz poznate glazbene obitelji češkog podrijetla, koja je u drugoj polovici 19. stoiljeća iz Brtonigle potegla do Labina, gdje se tražio voditelji limene glazbe. Zadnji potomak te obitelji šerif Euro Keko Laube i danas u "slobodno" vrijeme za pokladnih dana dirigira labinskom bandom.
Dok je Laube napisao ovaj duhovit i nadahnut tekst na labinskom talijanskom dijalektu skladbu na njegove riječi skladao je Piero Carboni, jedna od najpoznatijih kompozitora "narodnih" pjesama Labina u to vrijeme. Čini mi se i skladbu O mia Pinneta. Rijetki tek znaju da je bio nono Natalie Giurici Stemberga i da je za prvih ratnih dana u rujnu 1943. godine izgubio život utapanjem u Svetoj Marini od partizana.
Ova pjesma samo je dio njihove aktivnosti,dio zauvijek nestalog Labina, kojeg nikada nisam poznavao budući sam se rodio u vrijeme kada se većina njegovih starih žitelja odmah nakon rata iselila u Italiju. Ovako ili onako, ali nikada svojom voljom. Nije ovo pametovanje s odmakom od gotovo sedam desetljeća, već osjećaj dužnosti da se što je moguće više i detaljnije raznim dokumentima i drugim oblicima očuva sjećanje na Labinu, Albonu do tih dana. Razdoblje koje je bile prije mene bilo je toliko drugačije, a ma baš u svakom pogledu, od onoga u kojem sam počeo živjeti, a toliko blizu mene, da se putem razglednica i fotografija objavljenih u više knjiga pokušao što više pronikuti u duh i dah tog vremena. O kojemu govori i ova pjesma na gotovo nestalo dijalektu.
Sve je to premalo i nedovoljno, s mnogo bi više ambicije i strasti, bez imalo politiziranja, trebalo na jednom mjestu rekostruirati Labin do 1945. godine. Muzej u Labinu, koji bi po meni trebao biti isključivo gradski, labinski, a rudarsku i etnozbirku postaviti na svoja izvorišta, pravo je mjesto za to. da se o palači Lazzarini-Battiala i ne govori.