TRGET KOLOVOZA 1945.

Pišući nekada o luci Bršici, između ostalog i u knjizi Do socijalizma i natrag, zabilježio sam da je ta luka neobično važna za prijevoz raškog ugljena, počela radom 23. srpnja 1945. godine. Kako je pisao ondašnji Glas Istre, s redakcijom najprije u Poreču, a potom Rijeci, luka je prvi brod primila tog dana, tek dva mjeseca nakon završetka rata. Saveznici su tada bombardirali luku, termoelektranu Vlaška i neke druge objekte, u more bacili mine, pa je trebalo mnogo truda za osposobljavanje razrušene luke. Kako u to vrijeme Bršica nije bila željezničkom prugom povezana sa zaleđem, početak njena što bržeg obnavljanja bio je neobična važan za prijevoz ugljena iz također pokrenutih rudnika. Pritom je bilo mnogo snalaženja i improvizacija raških rudara, a kao jedan od vrijednih inovatora u Glasu Istre se spominje i Viktor Pajtler, iz Krapna, inače rodom Slovenac.
Kako su tada bili uništeni i gatovi, dizalice i sva mehanizacija došao sam do podatka da je utovarna rampa montirana na potopljeni putnički brod u luci, koji je nekoliko godina služio kao molo.
Fotografija Raškog zaljeva, odnosno Targeta, kako na njoj piše, iz augusta 1945. godine, u prethodnu tvrdnju unosi malo dvojbe. Na ovoj se fotografiji lijepo vidi potopljeni brod, ali ne u luci već uz obalu ispred samog Trgeta. Brod nije bio putnički, već trgovački. Iz toga se može donijeti više zaključaka, od kojih je i pretpostavka da u luci nije bilo nikakvog potopljenog putničkog broda
Italia. Isto tako može se pretpostaviti da je tvrdnja o brodu Italia točna, ali da je u isto vrijeme stradao i neki drugi brod u nedalekom Trgetu. U tekstu o Bršici objevljenom u spomenutoj knjizi naveo sam da je odmah nakon rata u Raškom zaljevu na minu naletio brod Vis, koji je uništen a posada spašena. Možda je to brod Vis?
U svakom slučaju dosta pitanja, dvojbi i nepoznanica koje bi se mogle razriješiti tek temeljitim pročešljavanjem arhiva, ali i razgovora s preživjelim ljudima tog vremena ili njihovom djecom. Možda i ovaj tekst u tome pomogne, a kao vjeran svjedok tog vremena je i ova izuzetna fotografija malog formata, koja mi se gotovo izgubila među drugim fotografijama i dokumentima.

 

RABAC - OSNOVNOŠKOLCI SREDINOM PEDESETIH

Zahvaljujući Bertu Škopcu, Rapčanu koji dvadesetak godina živi u Milanu, došao sam do ovih dviju vrijednih fotografija. Na njima su polaznici osnovne škole u Rapcu, generacije 1964. i 1965. godine, od kojih je podosta već umrlo, a podosta otišlo širom svijeta. Među njima je i Nada Škopac-Faraguna, Bertina sestra, koja živi u Americi. Kada je otišla u svijet te seu fotografije ostale u njihovom obiteljskom albumu. Vjerujem da će se dosta Rapčana te generacije prepoznati na njima.
Osnovna škola Lege nazionale počela je radom 1900. godine, a u istoj zgradi rabački osnovnoškolci sjede i danas! Nešto kasnije u Rapcu je, u kući u kojoj je danas restoran Rapčanka, otvorena i hrvatska pučka škola Družbe Ćirila i Metoda.
Nakon što su prije gotovo pola stoljeća zatvorene područne škole u Drenju i Ripendi, rabačka je škola posljednja s takvim statusom.

RUDAR - OMLADINSKI PRVAK HRVATSKE 1964. GODINE!

Raški nogometni klub Rudar nastao je zbor rudara i od prvih je dana bio financiran njihovim novcem. I zato dok je rastao rudnik rastao je i NK Rudar, koji se sredinom šezdesetih, otprilike u vrijeme zatvaranja rudnika u Raši, preselio u Labin. Ta povezanost osobito se osjećala  u prvim godinama postojanja NK Rudar, koji je počeo svoj put na modernom stadionu u Raši, koji je građen uporedo s najmlađim gradom u Istri.

Kada su nestali Istarski ugljenokopi, a kasnije počela i kopniti ekonomska moć Labina i Labinšćine, nestala je i moć, ugled i uspješnost nekada najpopularnijeg labinskog sporta. Ostala su samo sjećanja, uz neizostavnu nadu, koja uvijek umire, da je moguć povratak na stare staze.
Uz prvotimce neobično su tada bili uspješno juniori, mladi igrači, o kojima je, tamo šezdesetih godina brinuo Giovanni Privrat, nekada i sam igrač Rudara, a kasnije najtrofejniji trener "zelenih". Najveći u lancu uspjeha je pehar za osvojeno omladinsko prvenstvo Hrvatske 1964. godine, koje je obilježeno i prije dvije godine.

Završni turnir održan je 29. i 30. studenoga te godine u Labinu, a do njega juniori Rudara dolaze nakon što su u eleminacijskom dijelu prvenstva, pobijedili i nogometaše Rijeke, koja je tada i kasnije svoju snagu temeljila i na vrsnim labinskim nogometnim znalcima. U prvoj utakmici Rudar pobjeđuje Slavoniju iz Osijeka, a u finalnoj utakmici dočekuje iz Šibenik.

Impresionirani i zbunjeni Labinjani vrlo brzo gube 3:0, što je smirilo prepunu tribinu. Šibenčani su svojima javili da im pripreme svečan doček, ali bio je to račun bez krčmar. Opuštene i za slavlje spremne Dalmatince najprije načinje Ismet Huskić prekrasnim zgoditkom, koji budi nadu. Onda na scenu nastupa Toni Benković drugim golom slobodnim udarcem sa 25 metara, a izjednačujući pogodak, koji izaziva erupciju sreće među gledateljima, djelo je Klaudija Barbića!

Slijede penali u kojima su Labinjanim bili uspješniji golovima Benkovića, Đanija Rapca i Vlade Golje i ispisana je nova stranica povijesti Rudara. Koja se nikada kasnije nije ponovila u tom obliku.

O tome sam detaljnije pisao u knjizi 40 zelenih proljeća, objavljeno u čak 3 tisuće primjeraka daleke 1986. godine, što je  razlog da se ona još uvijek može nabaviti. U prilogu objavljujem tu stranicu, ako i fotografiju nogometaša bez čelnika, koju sam sinoć našao među brojnim drugim dokumentima vlastite arhive.

SVE RAZGLEDNICE ŽIKE TASIĆA

Tko je bio Žika Tasić mojoj generaciji Labinjana ne treba posebno objašnjavati. Rodom iz Šumadije u Srbiji, gdje se u Požarevcu osposobio za fotografa, na kratko radeći i u Avali filmu, u Labin dolazi pedesetih proteklog stoljeća. Vrlo brzo otvara foto studio u starom gradu na glavnom trgu, u kući nekada poznate labinske obitelji Lius.

Tu će fotografirati brojne Labinjane u raznim prigodama sve do sredine šezdesetih godina, kada se ta kuća, kao i cijela četvrt Santa Caterina, tih godina urušila zbog više nego nepromišljenog kopanja ugljena ispod zidina drevnog grada.

Novi studio otvara u Podlabinu na današnjem Trgu labinskih rudara, kojega kasnije preuzima njegov sin Rajko. Nakon umirovljenja početkom devedesetih opet se vraća u stari grad, gdje u prizemlju zgrade tik do gradske lože ulazi u novu poslovnu avanturu otvaranjem novog studija, koji se ubrzo gasi.

Umro je 27. srpnja 2008. godine u dobi od 83 godinE.

Od njegove baštine ostalo je malo sačuvano, a prije nekoliko godina u Narodnom muzeju u Labinu postavljena je izložba njegovih fotografija. Ovaj svojevrsni postav 18 razglednica Labina, Rapca, Svete Nedelje, Tonarice i Čepića svojevrstan je homage ovom uvijek vedrom i nasmijanom fotografu, koji je s obitelji živio u Rapcu. Od njih svega dvije nose njegov potpis, ali poznavajući njegovu poslovnost, ali i ta vremena, uvjeren sam da je te razglednice prodavao u svom studiju i to u vrlo maloj nakladi. Svima njima karakterističan je prepoznatljiv stil autora, tamno siva boja motiva s bijelim obrubom, ne baš dobra tehnika i otisak. Bez obzira na sve to ove su razglednice vrlo vrijedan dokument života Labina i Labinšćine do kraja pedesetih, kada se na tržištu počinju pojavljivati kvalitetnije, raznovrsnije i, zbog velike naklade,  jeftinije kartoline.

TRADIZIONI POPOLARI ALBONESI - TRADICIJSKI OBIČAJI LABINA KOJEG VIŠE NEMA

Naslov je to knjige jednog od najsvestranijih i najuspješnijih gradonačelnika Labina u njegovoj dugoj povijesti. O njemu sam na ovom blogu o povijeti Labina i Labinšćine objavio više tekstova, u kojima sam, između ostalog napisao da je najzaslužniji za otvaranje kazališta u Labinu 1843. godine te povezivanje tog grada cestom s Rapcom u isto isto vrijeme njegova upravljanja povijesnom Alvonom.

Spomenuo sam i više njegovih publicističkih djela, od kojih je i knjiga Tradizioni popolari Albonesi, tiskana 1892. godine u štampariji Cobol&Priora u Trstu. U njoj obrađuje poslovice koje su se u njegovo vrijeme koristile među stanovnicima Labina, jednog od najurbanijih gradova u Istri, u kojem za razliku od nekih drugih gradova u njemu, zbog škrtoga tla u njegovom neposrednom okruženju, nije bilo poljoprivrednog stanovništva. U predgovoru napisanom četiri godine ranije on opisuje svoje obitelju Luciani i Manzoni, među najstarijima u gradu, labinsko građansko okruženje, običaje i tradicije, što ga je ponukalo na prikupljanje poslovica, pitalica, doskočica, ali i rugalica te poslovica na latinskom. Posebna je njihova vrijednost što su pisana na istarskom venecijanskom dijalektu labinskih građana. Nabrojao ih je točno 2049! Evo nekoliko primjera!

El vin a chi el ghe da in te le gambe(le gambe,la lengua)

Andar a Roma e no veder el Papa (viaggiar trascurando le cose essenziali).

El mondo xe tondo!

El xe duro come un tedosco!

La camina come la morte imbriaga!


Beato chi impara a vivver a spese de i altri!

Val piu la pratica che la gramatica!

La roba sara e mi no saro!

Le bestie se trata da bestie!

Chi maltrata le bestie, xe cativo anche coi kristiani!

Chi no ga cuor per le bestie, no lo ga gnanca per i omeni!

Parola dita non torna piu indrio!

Izuzetno su vrijedna i tri priloga knjige u kojima spominje labinske anegdote i priče utemeljene na stvarnim labinskim ljudima i događajima. Većinu od njih komentira i objašnjava

Primjeri:

El xe un vero Batocio. (Baticio aveva nome un semicretino che visse in Albona nelli primi decenni di questo secolo). Taj nadimak je nosila i labinska obitelj Francovich, kasnije Franco, koja je sredinom tridesetih proteklog stoljeća izgradila kino, a još ranije u neposrednoj blizini obiteljsku vilu, sada uređenu u super gradski hotel Peteani, koji je danas otvorio svoja vrata!

Vecio come l'asino del Piovan


Va per le porte picole.

Va a scolain Schitaza (o) se vede che ti xe stado a scola in Schitaza.

Sior Antogno del corpo duro,
Tuta la note ghe tromba el culo,
Tromba de qua, tromba di la,
Sior Antogno del cul pela!

Toni, Toni, cul di fero,
Le lasagne sul tagliero,
El formagio de sora via;
Toni Toni, scampa via!


Nakon rata ta je duhovna nit starig Labinjana prekinuta, a ubrzo i sasvim nestala, pa je to vrjednije ovo djelo Lucianija. Šteta da službeni Labin danas nema dovoljno sluha za očuvanje jezične i druge baštine preostalih naših Talijana.

TKO JE T. VLADISLOVICH - NAJPOZNATIJI KREATOR LABINSKIH RAZGLEDNICA NA PRIJELAZU IZ 19. U 20. STOLJEĆE?

T. Vladislovich, ponekad se potpisujući u zagradi i Tonella, bio je jedan od najpoznatijih, najaktivnijih i najzanimljivijih izdavača razglednica Labina na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. U zbirci Labina je dvadesetak njegovih kartolina koji se po formatu, grafičkom uređenju i posebno odabiru motiva u svakom pogledu posebne, dokumentarne i neponovljive.

Posebno impresionira njego odabir tema, koje su po sebi posebna priča. Pomalo i tajanstvene. Posljednja od njih upravo mi je danas poštom stigla iz Austrije. Nije putovala, nema pečata, ni datuma slanja, ali to ne umanjuje njenu draž i neobičnost. Fotograf, a to je vjerojatno bio on, nalazio se na mjestu današnje zgrade Vodovoda. Lijevo se vidi zgrada današnje Turističke zajednice, još nešto gore dio zgrada obitelji Faraguna iz Rapca, a desno u sredini pažljivo će oko prepoznati vilu obitelji Franco(vich), zvana Battocio koja će uskoro biti hotel. Ona se vidi jer u to vrijeme, a bilo je to prije izgradnje kinodvorane, koja je ta obitelj izgradila sredinom tridesetih proteklog stoljeća.

U prvom je planu tajanstveni gospodin, iza čijih leđa "puca" krasan pogled na Labin.

Na isti način nastala je razglednica Labina s njegove istočne strane,gdje su danas ostaci crkvice svetog Mihovila, s koje nas opet gleda nepoznati čovjek. Možda je to upravo on ili neki drugi ugledni Labinjan.

Mnogo govori i razglednica u kojoj su seljaci iz okolice grada u narodnim nošnjama snimljeni kod crkvice Marije Magdalene uoči ulaska u gospodski Labin.

U svakom slučaju ostat će tajna kao što je zasad i meni tajna ne samo imena, već i cjelovite ličnosti. Samo znam da se dolaskom Italije ta obitelji primijenila prezime u Valdini te da je u njihovoj rodnoj kući kasnije živio aktualni labinski gradonačelnik s majkom. Jedan od njegovih potomaka imenom Massimo živi u Italiji, a slučajno sam u knjižari upoznao jednu drugu obitelji Valdini istih korijena. Oni ne žive u Italiji, već u nedalekom Bakru.

Nestali su iz Labina kao da nikada u njemu nisu živjeli, a o njima govore tek ove razglednice. I veza s njihovom obitelji u Italiji, od kojih ću vjerojatno dobiti više detalja tko se krije pod nazivom T. Vladislovich(Tonella), najpoznatijeg labinskog izdavača razglednica.

ŽETVA U RIPENDI, A NE DUBROVI!

Čim sam vidio ovu foto-razglednicu, uz koju se navodi da se radi o žetvi na Labinšćini, zaželio sam da se nađe u mojim rukama. Očekivao sam da će na njenoj poleđini naći barem neki detalj koji će me uputiti na mjesto i vrijeme žetve.

Ovo drugo sam brzo ustanovio - razglednica je iz Labina u Trst krenula 31. srpnja 1924. godine i istog dana na njoj je otisnut i pečat tršćanske pošto. Drugih podatak nije bilo.

Okrenuo sam opet njeno lice i nakon pažljivog promatranja motiva, posebno žeteoce, u jednom sam trenutku pomislio da se radi o poljima istočnije od ondašnjeg Čepićkog jezera, koji će biti isušeno osam godina kasnije. Otprilike na lokalitetu sučelice od sela Zatka. U pejsažu sam, u lijevom dijelu kartoline, primjetio obiteljsku katnicu, koju nisam mogao nigdje smjestiti.

Tražeći odgovor na moje dvojbe već nešto kasnije pomislih da nije to možda polje u sklopu posjeda i stancije Dubrova, gdje se danas prostire vinograd. Nije li ona kuća bolnica u Vinežu, pomislih nakon što sam, gotovo slučajno između žigova zamijetio velikim slovima otisnuto VINES?
Možda je ta žetva bilo na nekim drugom mjestu u neposrednom okruženju nekadašnjeg poznatog rudarskog mjesta? Možda.

U traženju odgovora na to pitanje bit će dobrodošlo svako mišljenje ili zapažanje vas čitatelja!

Sve napisano iznad ovoga, osim datuma slanja ove razglednice nije točno. Ili bolje rečeno, moja razmišljanja nisu pogodila metu - potvrdio je Sanel Memić, majstor fotografije, koji u svakom pogledu odlično poznaje Labinšćinu. Koristeći internet, ali i rad na terenu Sanel je, tragom ove fotografije, došao da spoznaje da je žetva obavljena kojih 200 metara od restorana Due fratteli u pravcu Ripende, odnosno na skretanju za selo Smolići. Premda se ogoljeli pejsaž u proteklih stotinjak godina mnogo promijenio, obrastavši u šumu, usporedbom fotografije s tim poljom on je došao do te spoznaje. U međuvremenu su izgrađene i nove kuće, a polje s ove snimke je u vlasništvu Denisa Putinje, koji je također potvrdio tvrdnje Sanela. Prema sjećanjima njegova oca žeteoci u ovom kraju bili su ljudi sa strane, najčešće grupe od 10 do 15 ljudi, koji su nakon jednog polja žetvu nastavili na drugom. Na fotografiji nije nitko od njegova roda.    

Hvala Sanelu na odličnom zapažanju i dragocjenim informacijama, koje sam od njega doznao, i kada je bilo spomena o uskotračnoj pruzi Šumber-Plomin Porat, odnosno o prvom i ubrzo potopljenom rudarskom oknu na lokalitetu Tupljak Polje.