Kada su nestali Istarski ugljenokopi, a kasnije počela i kopniti ekonomska moć Labina i Labinšćine, nestala je i moć, ugled i uspješnost nekada najpopularnijeg labinskog sporta. Ostala su samo sjećanja, uz neizostavnu nadu, koja uvijek umire, da je moguć povratak na stare staze.
Uz prvotimce neobično su tada bili uspješno juniori, mladi igrači, o kojima je, tamo šezdesetih godina brinuo Giovanni Privrat, nekada i sam igrač Rudara, a kasnije najtrofejniji trener "zelenih". Najveći u lancu uspjeha je pehar za osvojeno omladinsko prvenstvo Hrvatske 1964. godine, koje je obilježeno i prije dvije godine.
Završni turnir održan je 29. i 30. studenoga te godine u Labinu, a do njega juniori Rudara dolaze nakon što su u eleminacijskom dijelu prvenstva, pobijedili i nogometaše Rijeke, koja je tada i kasnije svoju snagu temeljila i na vrsnim labinskim nogometnim znalcima. U prvoj utakmici Rudar pobjeđuje Slavoniju iz Osijeka, a u finalnoj utakmici dočekuje iz Šibenik.
Impresionirani i zbunjeni Labinjani vrlo brzo gube 3:0, što je smirilo prepunu tribinu. Šibenčani su svojima javili da im pripreme svečan doček, ali bio je to račun bez krčmar. Opuštene i za slavlje spremne Dalmatince najprije načinje Ismet Huskić prekrasnim zgoditkom, koji budi nadu. Onda na scenu nastupa Toni Benković drugim golom slobodnim udarcem sa 25 metara, a izjednačujući pogodak, koji izaziva erupciju sreće među gledateljima, djelo je Klaudija Barbića!
Slijede penali u kojima su Labinjanim bili uspješniji golovima Benkovića, Đanija Rapca i Vlade Golje i ispisana je nova stranica povijesti Rudara. Koja se nikada kasnije nije ponovila u tom obliku.
O tome sam detaljnije pisao u knjizi 40 zelenih proljeća, objavljeno u čak 3 tisuće primjeraka daleke 1986. godine, što je razlog da se ona još uvijek može nabaviti. U prilogu objavljujem tu stranicu, ako i fotografiju nogometaša bez čelnika, koju sam sinoć našao među brojnim drugim dokumentima vlastite arhive.
Nema komentara:
Objavi komentar