ALBONA MONOGRAFIA SERGIA CELLE - RUDNIK PODATAKA O POVIJESTI LABINA

Povjesničar Sergio Cella rođen je 1927. godine u Puli, koji grad napušta s roditeljima još prije početka Drugog svjetskog rata. Monografija Albona, objavljena sredinom šezdesetih godina proteklog stoljeća u Trstu, u sklopu serije knjiga Histria Nobilissima o istarskim gradovima. Knjiga obiluje podacima o povijesti Labina i Labinšćine, od samih početaka do završetka Drugog svjetskog rata, kada Istra postaje dio Titove Jugoslavije, a Albona i službeno Labin.
Pisana u vrijeme kada su u Italiji svježe rane zbog gubitka Istre, monografija je pisana u duhu takve društvene i političke klime. Uostalom, većina povijesnih knjiga nastalih u to vrijeme s obje strane nove talijansko-jugoslavenske granice stvarala se na sličan način samo s drugih ideološkim predznakom.Vjerojatno je to bio i dodatni motiv za temeljitim opisivanjem povijesti Albone, u kojem nema odveć prostora za slavenski življa, što je rezultiralo izuzetno plodnim saznanjima u raznim segmentima života tog grada. Od same povijesti, do legendarnog statuta, uskocima, Austrijancima, Francuzima, rudarenja, vjere, arhitekture do inteligencije i najpoznatijih obitelji najistočnijeg talijanskog grada na istočnoj obali Jadrana.

Knjiga sadrži ukupno dvadeset poglavlja, a iza svake cjeline navodi se literatura i drugi izvori podataka, zanimljivi za istraživače labinske povijesti. Prvo se poglavlje zove L' ambiente geografico, economico, umano, a u njemu se zadire u romansku povijest Labina te njegov geografski položaj. L'ultima tragedia - naslov je posljednjeg poglavlje u kojem se opisuje stanje u Labinu i njegovom talijanskom stanovništvu nakon kapitulacije Italije i pojavljivanja slavenskih partizana i komunista, koje on naziva nacionalkomunistima.

Monografija Albona završava izborom od 36 zanimljivih fotografija.

MUSSOLINI MEĐU RAŠKIM RUDARIMA

O boravku fašističkog vođe Mussolinija, Ducea, u kolovozu 1936. godine na gradilištu novog rudarskog grada Raše opširno sam pisao, s brojnim foto-ilustracijama u tekstu Mussolini u Raši 1936. godine. Normalno je da su novine onda budne pratile svaki korak Ducea, a njegov posjet raškim rudnicima imao je dodatnu težinu i medijsku atraktivnost zbog njegova silaska u rudnik.

O tome deset dana nakon njegova razgledavanja gradilišta u raškoj dolini piše i tjednik Il mattino illustrato iz Napulja. Štoviše, njegov silazak u rudniku, koji se, kako se navodi, nalazi 150 metara ispod razine mora, bio je odličan povod umjetniku imenom Ugo Matania za izradu ovog crteža koji se našao na naslovnoj strana! Ispod crteža se navodi da se, obučen u tarliž, odnosno rudarsko odijelo, spustio na otkop i s pijukom u ruci pomagao rudarima, čiji je težak poziv neobično štovao.

Taj se tjednik, koji je izlazio na svega 12 strana, posjete Mussolinija gradilištu Raše osvrće na duplerici, gdje u rubrici In sette giorni, prikazuje Ducea spremnog za silazak u rudnik.

SKICE O POVIJESTI OSNOVNE ŠKOLE MATIJA VLAČIĆ

Najmlađa škola na području općine Labin odlukom Skupštine općine od 8. rujna utemeljena je 1962. godine. Ime je dobila po najvećem labinskom umu Matiji Vlačiću Iliriku, reformatoru i suradniku Martina Lutera, rođenom 1520. godine u Labinu. U školsku će zgradu, izgrađenu nedaleko od stare benzinske stanice na raskrižju Labin-Pula-Rabac, u nekadašnjem vinogradu poznate obitelji Šćira(na što podsjećaju još velika ulazna vrata u posjed), učenici će ući tek za dvije godine. Dotle će hlače derati na četiri mjesta u gradu: u starom gradu na Rialtu, u bivšoj zgradi Tehničke škole, u kojoj je danas uprava Građevinske radne organizacije Učka, u prostorijama nedaleko od Kule, a jedna se učionica nalazila i u školi "Ivo Lola Ribar". Osnivanje nove škole posljedica je preglomaznosti "Ivo Lole Ribara", koja u to vrijeme ima više od 1500 učenika.

"Raspodjela" učenika obavljena je po slijedećem ključu: u školi "Matija Vlačić" poći će sva djeca iz Gornjeg Labina, Ripende, Rapca i Drenja te iz Labina istočno i jugoistočno od ceste Pula-Rijeka.

Gradnja škole počela je 1960. godine, ali je njen završetak odgađan sve do 10. rujna 1964. godine, kada je u njoj prvi put zazvonilo školsko zvono. Izgrađeno je 12 učionica, radionica, dva kabineta, knjižnica, prostorija za domaćinstvo i upravne prostorije. Sportska dvorana, restoran i praktikum zbog pomanjkanja novca čekat će bolja vremena. 

Te godine škola ima 908 učenika, od kojih 43 u Rapcu i svega pet u Drenju. Zbog svega 11 polaznika škola u Ripendi zatvara vrata." 

Početak je to teksta Najmlađa škola", kojega sam 1991. godine, u izdanju Labinske komune, objavio u knjizi Do socijalizma i natrag. Točno prije četvrt stoljeća, ili 27 godina nakon početka njena rada. Od tada su se u školi, ali i Labinu dogodile velike promjene, od kojih mnogo i nisu imale uzlaznu putanju. Primjerice, školske djece sve je manje, nastava se održava samo u jednoj smjeni, sela su sve pustija, a u njima boravi više turista, osobito ljeti, nego školaraca.

Nova škola izgrađena je početkom šezdesetih kada se u podnožju drevnog Labina sve brže razvija novi grad s novim središtem. Rudnici su tada bili u još vrlo dobroj formi, industrija je dobivala zamah, a turistička privreda u obližnjem Rapcu nova krila. Istina, dio se Labinjana iseljavao u svijet, ali su migracijska gibanja još uvijek bila u velikom plusu, zbog čega je nova škola bila nešto što se nije moglo izbjeći. Tada je izgledalo da progresu nema kraja, pa se već nazirala gradnja nove škole na Katurama, novog naselja koje tek počinje nicati. Danas su razmišljanja o budućnosti Labina

O ovoj školi mnogo će više podataka biti na drugim mjestima, a ovom prigodom ću spomenuti da je prvi njen ravnatelj,kroničar i stravstveni ribič Miljenko Carević upisao ieman prvih nastavnika: 

Stjepan Pavišić, Radojka Hrvatin, Katica Đurić, Đurđa Mileta, Ankica Devčić, Petra Miškulin, Celestina Pavišić, Mladenka Miličić, Agata Jurčić, Marija Antonić, Marija Ivezić, Milan Komadina, Nera Novoselec, Marija Škorić, Borivoje Mojić, Eđidija Bastijanić, Gianna Škopac, Zdenka Carević, Juraj Novoselec, Ljubica Pernar, Dragica Borčić, Zlata Ukušić, Ljerka Černjul, Branka Martinović, Josip Žitković, Albina Vukelić, Atilio Zahtila i Savka Vidulin. Tajnica je bila Jelka Perić.

Prvi jubilej - desetu obljetnicu postojanja dočekana je sa 806 učenika, stotinjak manje nego na samom početku.

Danas ta škola ima svega oko 350 učenika, a s vremena na vrijeme pokoji se đak ispiše i s roditeljima iseljava u Njemačku ili neku drugu zemlju.

     

GLAVNI TRG STAROG LABINA DO SREDINE ŠEZDESETIH

Autori svih ovih razglednica bilo su na približno istom mjestu kada su okidali fotoaparat. Velo kafe, Municipio, Ulica Paola Sfecija, butiga od Velona. I to je uglavnom to. Nastajale su u razdoblju od odmah nakon rata do sredine šezdesetih.
Do tada je Crć ili Borgo, današnji Titov trg, bio uglavnom centar cijelog grada, u kojem je osobito živo bilo preko vikenda, kada se satima šetalo gore-dolje i uživalo. Pogotovo što im u to vrijeme automobili, rijetki i na ovim razglednicama nisu smetali. Dolazile su i korijere u međugradskom prometu, koje su najprije stajali ispred Velega kafe, a kasnije su se približili Molemu kafe.
Na svim ovim kartolinama još postoji jedna zajednička točka - sirena za uzbunu postavljena na krov općinske zgrade. Oglašavala se najčešće za teških rudarskih nesreća, koji u Labnu nisu bili tako rijetki i od kojih se uvijek strjepilo. Pogotovo ako je netko od vaših u trenutku oglašavanja bio na radnom mjestu u nekom od rudarskih otkopa.
I onda se, tamo negdje šezdesetih život iz starog grada počeo seliti u njegovo podnožje. Banka, SDK, Centar za socijalnu skrb, autobusna stanica i još ponešto. S vremenom je u njemu bilo sve manje ljudi, a sve više automobila.
Ove razglednice svjedoče o godinama koje su tome prethodile. Ukoliko imate oštro oko, a i podosta godina, možda na nekim od tih motiva prepoznate svoje rođake, prijatelje ili čak sebe. Na predzadnjoj kartolini prepoznao sam dobrog čovjeka Ninija Kralića (Cralli), koji je u to vrijeme bio javni redar. Bio je u uniformi, što se na razglednici i primjećuje. Bio je stanovnik starog grada, preci su mu poodavno došli navodno iz Slovenije, a materinji jezik bio mu je talijanski.Bio je spreman uvijek pomoći,a poodavno je na onom svijetu.
Na zadnjoj razglednici, prvoj u bojama, je navodno i moja pokojna cija Gašparina Vlačić iz Kapelice u društvu sa svojom kćerkom. Bude li imali malo strpljenja primijetit ćete i pojavljivanje kioska za novine, rešetke na prozorima koje su kasnije pretvorene u pasaž i još ponešto.

SLIČICE MALO DRUGAČIJEG LABINA

Kopajući po svojim albumima naišao sam na ove četiri fotografije nastale prije najmanje petnaestak godina. Vjerujem da ćete lokacije odmah prepoznati, a na "šohtu" ćete također zamijetiti neke razlike, odnosno kasnije promjene. Pisat o njima neću više, a eventualne komentare prepuštam vama.

ŠANTO KRANJAC - PRVI POSLIJERATNI LABINSKI NOVINAR

Prije gotovo četvrt stoljeća u 70. godini života umro je Šanto Kranjac, prvi poslijeratni labinski novinar i jedna od legendi istarskog novinarstva. Imao sam sreću što sam ga poznavao, što je bio moj šef i urednik na Radio Puli početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Bio je vrlo radišan, točan i jasnog stila, što je tražio i od svojih novinara, tvrdeći da je novinarski posao težak ako ga se ozbiljno shvati.

A sve je započelo još za rata, kada je 1944. godine, tada 22. godišnji Šanto završio u Kotarskom Agipropu za Labin, gdje započinje njegova novinarska karijera. I to ne slučajno, budući da je Šanto bio jedan od rijetkih onovremenih mladića koji je dosta korektno znao književni hrvatski jezik. Kako su za Mussolinija bile zatvorene sve hrvatske škole i ustanove prilika za njegovo učenje, pa kao ni stranog jezika nije bilo. Buduća novinarska marka hrvatski će jezik učiti i naučiti od školskih knjiga njene 12 godina starije sestre, koja je za Austrije u Rogočani pohađala hrvatsku pučku školu. Slušajući ilegalno engleski radio u Bartići, a kasnije i Vinežu, odnosno zaseoku Veselici skidali su vijesti s njega i potom ih ukucali i izvlačili Domaće vijesti preko šapilografa. S njim je surađivala kasnije poznata hrvatska političarka i sveučilišna profesorica Ema Derossi iz Štrmca, da bi kraj rata završio ilegalno radeći partizanski Hrvatski list, zahvaljujući najviše pjesniku Zvani Črnji, koji je zamijetio njegovu radišnost i nadarenost.

Prvih dana slobode već je dio Glasa Istre, a kada nakon angloameričke okupacije Pule redakcija tog lista seli u Rijeku on je tamo. Nakratko je i u Zagrebu, pa se opet s Glasom Istre vraća u Pulu, čiji je glavni urednik u više navrata. Kada se od Glasa Istre izdvaja Radio Pula on postaje njegov dio. Odatle je otišao u mirovinu 1973. godine kao direktor i glavni urednik.
Bio je jedno vrijeme i urednik tek pokrenutog Raškog rudara, jednog od prvih tvorničkih listova Jugoslavije, a osnivanjem Labinske komune sredinom sedamdesetih jedna je od suradnika tog općinskog glasila, pišući najčešće povijesne teme o svom zavičaju. Bio je poznat i kao pisac tekstova za popularne likove Jurina i Franina, koji su u pisanom obliku izlazili u Glasu Istre, a "živom" na valovima Radio Pule. Kao umirovljenik najviše se bavio lekturom i korekturom tekstova za časopis Istra.

O njegovom novinarskom putu tekst pod naslovom Šanto Kranjac - legenda istarskog novinarstva, objavio sam u Kalendaru Franina i Jurina za 2016. godinu, želeći na taj način podsjetiti na njegovu značajnu ulogu u poslijeratnom razvoju novinarstva u Istri.

Zahvaljujem njegovoj kćerki iz Pule na ovim vrijednim fotografijama!

ILIJA UZELAC- R A Š A - BISER KNJIGA O RUDARSKOM GRADU GODINE 1949.

Ovih se dana u kućnoj biblioteci opet našla knjižica Ilije Uzelca Raša, koju je Društvo novinara NR Hrvatske iz Zagreba tiskalo 1950. godine. Izuzetno je to vrijedno svjedočanstvo o Raši potkraj 1949. godine kada je ovaj novinar posjetio najveći rudnik kamenog ugljena na Balkanu. Autor ovog djela kratko je boravio na Labinšćini, ali je vrlo detaljno, dosta precizno i vjerno opisao ne samo prilike u Raši četiri godine nakon rata, već je s mnogo truda dao povijesni prikaz rudarenja u ovom dijelu Istre. Njegovi opisi Raše, Labina i okolice, prilike u rudnicima, proizvodnja ugljena, uvjeti rada i življenja, kulturne i sportske aktivnosti nisu umanje i okrnjene ideološkom dioptrijom svega viđenog. Štoviše time su još vjernije iz pera Uzelca opisane ondašnje (ne)prilike, dobrim dijelom prožete novim promjenama nakon što je Titova Jugoslavija okrenula leđa velikom Staljinu i Sovjetskom Savezu. U tom kontekstu čak je simpatično (ili simptomatično) svojatanje tuđe kulture, pa se primjerice, kožda i u žurbi, rimski kameni reljefi ispod Lože proglašavaju spomenicima hrvatske kulture.
U tekstu se spominju onovremeni rukovodioci ing. Ivo Marinović, ing. Trampuž, budući direktor i kasniji predsjednik Sabora SR Hrvatske Milan Rukavina Šain, inače rodom iz Like te druge onovremene batice. Poseban prostor dobiva i udarnik Anton Bičić, kako autor kaže, Alija Sirotanović u raškoj verziji, zatim njegov kolega Griparić, koji se vratio iz Francuske. Uzelac ne zaboravlja ni Raški rudar, raški bazen, plesne večeri, boćališta, gostovanja kazališta i druge oblike društvenog života rudara. Kao ni bonove za prehranu R-1, koji su za rudare bili najizdašniji. Ispraćuje i korijere koje u tri smjene dovoze rudare iz većeg dijela Istre, navodi dinamičan promet u luci Bršica. Ne zatvara ni oči pred teškom rudarskom nesrećom koja se u Raši dogodila godinu dana ranije, a krivca za tu tragediju vidi u diverziji izvjesnog Faragune.
Knjiga ima i dosta vrijednih fotografiji nepoznatog autora, koje su nažalost vrlo mutne zbog nekvalitetnog papira na kojem je "Raša" tiskana. Među njima je i fotografija nastala u Podlabinu prilikom zidanja prvih kuća za rudare, poznata kao Nove zgrade. Tada je bilo planirano 50 zgrada sa po osam stanova, ali je prilikom njihova kasnijeg prebrojavanja ustanovljeno da ih ima tek 49! Navodno su onda za zdravlje htjeli upitati šefa gradilišta, ali je on, opet navodno, utekao u Austriju s viškom novca!

 U svakom slučaju izuzetno štivo iz tog doba, koje bi se moglo pojaviti u reprint-izdanju, čime bi dah tih dana bio bliži širem krugu čitatelja. Ovako, kao utješna nagrada čitatelji ovog bloga mogu se zadovoljiti tek njenim fragmentima.