Današnji Labin ima tri centra u kojem se okupljaju njegovi stanovnici. To je stari grad s Placom ili Titovim trgom, centrom Podlabina, nekadašnjeg Pozzo Littorio d'Arsia danas Trgom labinskih rudara te mjestom oko pošte, banke, trgovine i okolnih kafića, a (pre) blizu je i obnovljena te proširena sportska dvorana. Taj prostor dijeli vrlo prometna državna cesta, nekada poznata kao Jadranska magistrala, a sam lokalitet se zove Zelenica, na kojem je prije osam desetljeća bilo svega nekoliko kuća.
Za našu priču je najvažniji današnji glavni trg Podlabina, grad koji je inauguriran 28. listopada 1942. godine, na dan pohod Mussolinijevih fašista na Rim, zbog čega se najvjerojatnije njegov rođendan danas ničim ne obilježava. Ove slike koje gledate nastale su u tom razdoblju, a trgom je dominirala kamena kula s balkonom za govornike, koja je bila sjedište fašističke stranke. Pravilni i prostrani trg zaokruživale su stambene zgrade s trgovinama i drugim sadržajima, zatim škola, dok je crkvu s odvojenim kamenim zvonikom odvajao trijem s kamenim rubovima.
Početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća tiho započinje proces devastacije središta ovog zanimljivog urbanog projekta poznatog rimskog urbanista i arhitekta Eugenia Montuoria. Najprije je zatvoren trijem i za "relativno male novine" pretvoren najprije u učionice nove srednje tehničke škole, da bi kasnije one dobile nove vlasnike i sadržaje. Potom je srušen balkon na kuli, "kada se ne može srušiti cijeli fašistički grad!" Novi potez u devastaciji tog graditeljskog bisera učinjen je nešto kasnije dogradnjom postojećih zgrada s ravnim krovom za još dva kata, uz obrazloženje da se tim potezom došlo do jeftinijih stanova za rudare u vrijeme njegova rasta i sve većeg doseljavanja. Tim intervencijom nekadašnje sjedište fašista prestalo je biti najviša točka na trgu!
U tim potezima je bilo i politike, odnosno ideologije, ali još više našeg neznanja, odnosno nepostojanja osjećaja za čuvanje povijesne baštine i identiteta. Nakon što se Istra našla unutar granica Jugoslavije završetkom Drugog svjetskog rata, na vlast po prvi put dolazi lokalno seosko slavensko stanovništvo, koje je imalo sasvim drugačiju, ne manje vrijednu tradiciju. I kriterije. Osjećala se potreba za očuvanjem svoje pučke tradicije - plesa baluna, pjevanja na "tonko i debelo" i narodne nošnje, ali ne i urbane prošlosti, koja je često bila i simbol njihovog lošeg, potlačenog nacionalnog, društvenog i gospodarskog statusa. Tu je još bilo mjesto samo za obilježavanje događaja vezanih uz antifašizam i NOB.
Od tada je prošlo blizu osam desetljeća, na sceni je već i treća poslijeratna generacija s drugačijim saznanjima i pogledima na svijet i život, ali su promjene na tom prostoru još uvijek male i spore. Rudarska tradicija, kojoj se još uvijek klanjamo, nije pretočena u odgovarajući rudarski muzej, što je praksa u drugim europskim sredinama. I svega što je vezano uz rudarenje. Zapušten je i drevni te lijepi srednjovjekovni Labin, sve češće odredište turista i drugih znatiželjnika, a sve se manje uočljivi novi sadržaji u očuvanju naše cakavice, uz našu povijest i rudarsku baštinu, temelje identiteta ovdašnjeg čovjeka.
Trg labinskih rudara živne samo dok radi tržnica, a u rane poslijepodnevne sate ono se pretvara u mjesto mahom zatvorenih trgovina i dućana kojim prolaze rijetki ljudi. Promišljenom gradskom politikom i djelovanjem aktivista mnogo se toga može promijeniti na bolje, ali štete učinjene velikim građevinskim intervencijama na tom trgu nemoguće je ukloniti. Ako ništa drugo to bi nam trebalo biti vrlo skupa škola da se tako nešto više ne čini na ovim prostorima i da se svim detaljima naslijeđene baštine od naših prethodnika posveti mnogo više pažnje i ljubavi. I sredstava!
Nema komentara:
Objavi komentar