SVETI LOVREČ LABINSKI - JEDNO OD NAJSTARIJIH SELA LABINŠĆINE

Sveti Lovreč Labinski selo je vrlo dubokih korijena, na što ukazuje i župna crkva svetog Lovre podignuta još sredinom 17. stoljeća. Jedan od njenih donatora iz tog razdoblja je izvjesni Višković, uz Diminić i Kobaić, najčešće prezime sela smještenog ponad Raškog zaljeva, ili još preciznije - krasne uvale Tonarice. U njoj su bili usidreni jedrenjaci, čiji su vlasnici mahom bili iz Svetog Lovreča.

Za snažnog narodnog preporodnog pokreta Sveti Lovreč prvu hrvatsku pučku školu dobiva već 1903. godine, među prvima u Istri. Prvi učitelj bio je tamošnji župnik Ferdinand Hrdy, slavenski panslavist rodom iz Češke, koji je ostavio duboke tragove u prosvjećivanju naroda. Vjerojatno je i on utjecao na svjetonazor obitelji Dušana Diminića, čija obitelj emigrira u Jugoslaviju odmah nakon dolaska Italije na ove prostore. U novijoj povijesti Istre on je poznat kao revolucionar i intelektualac, koji je mnogo učinio za sjedinjenje Istre s Hrvatskom unutar Jugoslavije, što mu neće pomoći da ga njegovi "drugovi" vrlo brzo isključe iz političkog i javnog života nove države.

U središtu ovo malog mjesta nalaze se i ostaci ladanjske palače plemićke obitelji Lazzarini iz Labina, koji također svjedoče o jednom drugačijem i bogatom životu Lovrečana, čije se mjesto dijelilo na dva dijela - Kobaiće i Diminiće, ili još točnije Dminiće.

Nakon Drugog svjetskog rata od narodnjačkog duha nije bilo mnogo koristi, koji gubi bitku s klasnom borbom, odnosno nacionalizacijom gotovo cjelokupnog gospodarstva. Sveti Lovreč, mjesto pomoraca tada ostaje bez nacionaliziranih jedrenjaka - simbola njegove opstojnosti. Nezadovoljni Lovrečani u velikom broju napuštaju svoja ognjišta, odlaze u Trst ili dalje po svijetu, mahom u Ameriku, a tek manji dio ostaje, ili odlazi u Pulu i Rijeku.

Ostaje nostalgija, sjećanja ili tek povremena vraćanja u rodni kraj iseljenih Lovrečana i njihovih potomaka. Osjećaji za "starim krajem" izražavaju se svakojako, a njih je ovom razglednicom Svetog Lovreča, koji su dugo godina nakon rata zvao Diminići, manifestirao Salvatore Cobaich, čiji su roditelji iz ovog sela. Koliko mi je poznato ovo je jedina poslijeratna razglednica ovog mjesta, a ugledao sam je prvi put danas - zahvaljujući velikom srcu Marine Brezac Dminice, službenici gradske upravom rodom iz ovog dijela našeg kraja. Vela fala Marina na lepe kartoline. Da nije nje vjerojatno se ne bi ispričala saga o ovom lijepom mjestu, gdje se dah i duh mora osjeća i okretanjem turizmu preostalog stanovništva.