Oni koji dobro poznaju svoj grad i njegove ljude znaju da je Franko Zidarić, sin zvonara labinske crkve, čiji su rođaci još između dva rata iz Istre emigrirali u ondašnju Jugoslaviju, i svojevrsni zaštitni znak ovdašnje župe. Istina je zvonik ne treba više zvonara, od kada su automatizirani udarci zvona tijekom dana, pa po njemu prorijeđeni stanovnici drevnog grada ravnaju svoje ure i navike, ali i dalje treba svoga Franketa. On tijekom cijele godine brine o stanju zvonika, a od ranog proljeća do kasne jeseni on stoji na ulazu u oko 25 metara visoki zvonik, s čijeg se vrha pruža prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev, Učku i veći dio Istre. Zahvaljujući najvećim dijelom njegovoj upornosti taj je zvonik, udaljenost podosta od same crkve, postala jedna od atrakcija u koju turisti, ali i domaći ljudi rado zalaze.
Franko je jedan od prvih pjevača crkvenog zbora, ponosan da je i njegov unuk po njemu glazbeno nadaren, a svoju marljivost potvrđivao je radeći i u župnoj prodavaonici. Njegovo se ime vezuje iz uz glasila labinske župne crkve, koja su počela izlaziti prije tridesetak godina, kada je nemirni Franko kreirao i križaljke! O svemu tome sam svojedobno pisao i u Glasu Istri u rubrici Kratke skice za 101 lice, koju je kasnije moj sin i moj najbolji izdavač i ukoričio, ali podatak da je prve božićne jasle u starogradskoj velebnoj crkvi postavio čak prije 33 godine, nisam znao sve do danas ujutro kada sam se šetao starogradskim uličicama! Očekivao me je, a zatekao sam ga u uređivanju i kićenju glavnog oltara, što je nakratko prekinuo da bi mi pokazao jaslice. Tada bi gotovo slučajno dobaci da se time bavi već toliko godina i da će sve biti spremno za Badnjak, odnosno polnoćku. Reče mi također da su početkom devedesetih polnoćke jedno vrijeme bile odlično posjećene, a da sada na tu misu dolaze samo pravi vjernici!
Rastali smo se brzo uz zahvalu, budući da je posla bilo još mnogo, a on je imao samo jednog pomoćnika. Hvala ti Franko još jednom!
Nema komentara:
Objavi komentar