Na današnji dan prije točno 76 godina, 28. listopada 1942. godine, inauguriran je rudarski grad Podlabin, točnije Pozzo Littorio d'Arsia. Bilo je to oko pet godina nakon inauguracije Raše, do tada najmlađeg grada ne samo u Istri, već i u ondašnjoj Italiji, od koje taj epitet preuzima Pozzo Littorio. Za razliku od Raše, koja u proteklih osamdesetak godina nije imala nikakav prostorni rast, ostavši u istim granicama i bez novih zdanja, gotovo netaknuta. Pozzo Littorio u tome je imao manje sreće, u istom vremenskom razdoblju progutao ga je dinamični razvoj grada Labina, čiji je (p)ostao, gotovo zaboravljen i zanemaren dio.
O nesuđenom najmlađem istarskom gradu poznatog talijanskog urbanista i projektanta Eugena Montuorija, na ovom sam blogu pisao u više članaka, još ranije i u drugim knjigama, uključujući i naslov Labinski album. Stoga ću sada tek ukratko podsjetiti da su se njegove ravne ulice slijevale na glavni trg, na kojem je dominantno mjesto zauzimala kamena kula, tada sjedište fašističke stranke. Nedaleko od trga je i župna crkva, odvojena od njega pasažom, a tik do nje škola, za rata pretvorena u garnizon.
Mjesto karakteriziraju tri tipa kuća - vilete, kazakape i kazarmoni. Najviši standard stanovanja bio je u viletama, na što ukazuje i njihov naziv, a one su izgrađene s desne strane državne prometnice Pula-Rijeka. Svaka zgrada imala je četiri visokokomforna dvosobna stana, s centralnim grijanjem, podrumima i vrtovima,u kojima su se sadnice zalijevale vodom posebnim cijevima dopremljene iz rudnika. Četiri posebne vilete s većim okolišem imala su po dva šesterosobna stana za glavne rukovodioce rudnika, uz čije je okno podignut novi grad. Nakon rata oni su pretvoreni u trosobne, a uz "batice" u njima su živjeli i rudari, odnosno poslovođe. U kazakapama, zgradama sa četiri stana i vrtovima živjeli su u pravilu, kako i njihovo ime navješćuje, "kapi", odnosno šefovi rudnika. Najlošiji standard bio je u kazarmonima, velikim dvokatnicama s više ulaza, premda su u njima uvjeti stanovanja bilo neusporedivo veći nego u okolnim siromašnim selima, odakle su dobrim dijelom dolazili njihovi prvi stanari.
Temelji grada-ponosa fašističkog režima, počeli su se kopati 1939. godine usporedo s početkom otvaranja rudnika, a tri godine kasnije u njemu je bilo vrlo živo. Kapitulacija fašističke Italije u rujnu 1943. godine prekinula je planove o njegovom širenju prema Ripendi i tamošnjem oknu, a iz istih razloga nije dovršena zgrada bolnice. Nju će pet godina kasnije dovršiti njemački zarobljenici, koji su u njoj i živjeli, da bi umjesto bolnice postala škola za obrazovanje rudara i drugih zanimanja.
Odmah nakon završetka rata grad podignut u podnožju Labina, sada službeno Podlabin, a njegovim stanovnicima i dalje Poco, živi svoj život, od nikoga ugrožavan. Nekoliko godina kasnije prve naznake širenja novog grada - najprije se podižu kuće na skretanju za Rabac, današnja Ulica slobode, a 1949. godine veliki zaokret - započinje gradnja naselja za rudare sa 49 zgrada s dva ulaza i osam stanova, kasnije poznate kao Nove zgrade. Poco više nije sam!
Novi val proširenja i promjena dolazi potkraj pedesetih i početkom šezdesetih. Uprava Istarskih ugljenokopa iz Raše seli se u Labin, odnosno Podlabin, zbog čega se nadograđuje upravna zgrada ovdašnjeg ugljenokopa. Grad ima sve više stanovnika i osnovnoškolaca, zbog čega se gradi i nova škola, koja će dobiti ime najvećeg uma rođenog na ovom prostoru - crkvenog reformatora Matije Vlačića Ilirika, prvog labinskog "gastarbajtera" u Njemačkoj još sredinom 16. stoljeća. U istom se prostoru tih godina podiže i stambeno-poslovna zgrada s poštom i bankom, koje se spuštaju iz starog grada, niču i prve višekatnice te nove poslovne zgrade, Mliječni restoran je omiljeno okupljalište mladih.
Gotovo spontano uz rub već spomenute državne ceste Pula-Rijeke oblikuje se buduće središte novog Labina, koje će još više doći do izražaja širenjem Podlabina prema Rijeci, odnosno nekadašnjem selu Kature. Taj se hod ubrzava potkraj šezdesetih, kako zbog razvoja industrije, turizma i još uvijek stabilnog rudarenja, tako i zbog velikih oštećenja na zgradama u starom gradu zbog nekontroliranog kopanja ugljena ispod njegovih temelja, kada ga dio stanara mora napustiti. Tada se uz pomoć države ubrzava gradnja novih stambenih višekatnica na Katurama, s druge strane nogometnog stadiona, podignutog još 1955. godine, kojim je NK Rudar "ukraden" Raši i Rašanima! Na Katurama se gradi Dom zdravlja, samački hotel za rudare, dječji vrtić i škola. Zanimljivo, ni jedna stambena višekatnica nije bila viša od pet katova, zbog čega je izbjegnuto ugrađivanje liftova!
Negdje u isto vrijeme učinjen je najveći napad na identitet i integritet izvornog Podlabina, odnosno Poca, kada su, navodno radi racionalnosti, sve zgrade na glavnom trgu nadograđene za dva kata, a pasaž do crkve pretvoren u školske učionice! Učinjen je još jedan grijeh - zbog političkih razloga srušen je balkon kule, s kojeg su se fašisti obraćali mještanima. Dobro da zbog istih "argumenata" nije srušen cijeli Podlabin! Onda, kao ni danas nije bio osjećaja za očuvanje naše povijesne baštine, zbog čega se ni danas na bilo koji način ne pokušava vrednovati značaj grada nastalog u zadnjim godinama fašističkog režima.
Prestankom rudarenja te odumiranjem većeg dijela industrije nakon osamostaljivanja Hrvatske u Labinu se počinje odvijati jedan drugi, obrnuti proces. Nema više doseljavanja iz ostalih dijelova zemlje radi zapošljavanja u rudnicima i industriji, pa više nema ni potrebe za gradnjom novih stambenih višekatnica na Katurama. Nema više ni pritiska iz okolnih sela na Labin. Štoviše, pravom na otkup nekadašnjih društvenih stanova početkom devedesetih proteklog stoljeća, dosta njegovih stanara vraća se u svoja obližnja sela, a stanovi se prodaju ili ostavljaju djeci. Dio labinske mladeži kasnije napušta svoj rodni grad odlazeći u Njemačku, ili se ne vraća u njega nakon završenog studiranja. Danas u Zagrebu živi i radi dosta Labinjana koji su fakultetsko obrazovanje stekli u metropoli Zbog svih tih kretanja Labin je između dva posljednja popisa izgubio blizu tisuću stanovnika, a oni koji ostaju u prosjeku su sve stariji. Živnula su srećom labinska sela, ponajviše radi razvoja turizma u njima, ali većina njih se nakon posljednjeg administrativnog ustroja Labinšćine 1993. godine našla izvan područja Grada Labina.
Što će brojke pokazati prilikom novog popisa stanovništva za dvije godine? Popnete li se na Forticu u starom gradu odakle se pruža prekrasan pogled na naš grad i njegovu okolicu te usporedite li ono što danas vidite sa slikom tog istog područja nastalom 1937. godine, samo godinu dana prije početka otvaranja rudnika i nastanka grada Pozzo Littorio d'Arsia, kojom započinje ovaj pregled od osamdesetak starih razglednica i aktualnih fotografija Podlabina, nećete moći izbjeći pitanje - kako je moguće da nas ima sve manje uz toliko veliki rast toliko kuća u podnožju drevne Albone? Ali to je već druga tema.
Sada slijede fotke nastale protekle i ove, 2018. godine.
Bravo Marijano - odlične fotografije
OdgovoriIzbrišiRobert, to je naš grod, ovokof ili onokof. Koko i mi. Fala
Izbriši