Kako se to zbilo na blagdan svetog Sebastijana od tog dana Labinjani tog sveca slave kao svog glavnog zaštitnika, jer bolje jamstvo za to od te noći nije mogao dati. Dotadašnji glavni svetac Just, koji je imao crkvu na vrhu grada nedaleko od zvonika visokog 35 metara, polako dolazi u drugi plan. Kako su uskočki gusari bili i simbol slavenstva na Jadranu, taj će svetac uskoro postati i zaštitnik latinskog, romanskog Labina, što je bio dodatni motiv za njegovo dostojno obilježavanje u tom gradu.
U ovoj priči sve je to u drugom planu, a njenom fokusu je činjenica da se u crkvici svetog Sebastijana stoljećima čuvao kameni reljef- prvi oisani trag o postojanju Labina. odnosno Albone. Ili još preciznije "Res publica Albonesium". I 245 godina poslije Krista! Pisani dokument i datum s kojim bi se s pravom ponosili i mnogo veći gradovi od malog grada smiještenog na brdu 320 metara znad nadmorske visine. Kako i ne bi kada sam ovih dana čuo da su temelji božanski lijepog Berlina stari tek oko 8 stoljeća!
Međutim, Labinjani se ne daju odveć zbuniti ili impresionirati takvim podacima. Iako bi bilo za očekivati da se klanjaju tom neobično vrijednom dokumentu te da posebno paze i njeguju crkvicu u kojoj je on pronađen, istina je sasvim drugačija. Mnogi od njih i ne znaju da se crkvica njihova gradskog zaštitnika ne nalazi u Labinu, već na rubu zaseoka Škrokoni na putu prema Svetoj Marini. I to u više nego jadnom stanju, o čemu svjedoče i snimci učinjeni ovih dana Ne intervenira li se brzo ovaj će sakralni objekat izuzetno povijesne težine za Labin uskoro postati tek hrpa kamenja.
Pomanjkanje osjećaja odgovornosti za vlastitu povijest i identitet i u ovom bi se slučaju mogla opravdavati nestašicom novca, što je i inače naš česti "alibi" za razna nečinjenja. Opravdanja za takav nemar nemaju ni crkvena ni svjetovna vlast, koji se još eventualno mogu pravdati neriješenim imovinsko pravnim doskočicama. Čak da se i radi "samo" o crkvici glavnog zaštitnika Labina pod čijim se krovom stoljećima čuvao reljef koji se sada nalazi u gradskom muzeju, ali bez ikakvog tekstualnog objašnjenja o čemu se radi. Od te crkvice odustale su i crkvene vlasti, pa u knjizi o svim sakralnim zdanjima na području Pulsko-porečke biskupije, objavljenoj sredinom osamdesetih, ne navodi se crkvica svetog Sebastijana. To je bio glavni razlog da se ona ne spominje ni u monografiji Od crkve do crkve, koju sam prije dvadesetak godina objavio zajedno s mojim prijateljem i kologom, pokojnim Edijem Strenjom, što me ipak ne opravdava. S njom bi knjiga bila točnija, sadržajnija i bogatija.
Može li se i u ovoj prigodi koristiti već olizana uzrečica da tko ne cijeni svoju prošlost nema ni budućnost?
Nema komentara:
Objavi komentar