Želeći neposredno doznati kako je ondašnji Glas Istre pratio te događaje i sva druga zbivanja na Labinšćini, proteklih mjesec dana u više sam navrata sjedio u Sveučilišnoj knjižnici u Puli, gdje sam od vrlo susretljivog i ljubaznog osoblja dobio na uvid sve ondašnje sačuvane brojeve tadašnjeg dnevnika, koji se tiskao u Rijeci. Kako su brojevi od 1946. do 1950. godine digitalizirani s lakoćom sam listao sve brojeve i isprintao svaku stranicu koja me zanimala. A najviše me zanimao naš kraj.
Što sam našao? Znajući da je to bilo vrijeme prvih dana revolucije, kada se sve okreće naglavačke, da je to bilo glasilo revolucije čiji čelnici nemaju nikakva iskustva i znanja u organiziranju te vođenju države na svim razinama, znao sam da na stranice lista dolaze strogo kontrolirani tekstovi. Tako je i bilo. Uz to, Glas Istre koji je tada dnevno izlazio na svega nekoliko stranica, nije imao ni stalne ni stručne novinare, i u takvim okolnostima nije bilo odveć informacija. Više sam ih našao u Narodnim novinama, službenom glasilu Sabora NR Hrvatske, koje sam nešto ranije listao u arhivi Općinskog suda u Labinu. Bez obzira na sve to više sam nego zadovoljan pronađenim. Zahvaljujući raškim rudnicima izvještaji Labinšćine bili su dosta česti i učestaliji nego iz drugih dijelova Istre. Prvomajska natjecanja rudara, udarnici, prebačaji, dobrovoljni rad, kulturni život - sve su to teme vezane uz rudare. Labinšćina je u fokusu pažnje Glasa Istre bila i zbog sjetvi i žetvi na Čepićkom polju, tu je zatim i Raška dolina i njena meliorizacija. Oba poljoprivredna kompleksa vezana su iz silan dobrovoljni rad, omladinske radne brigade, bez kojih bi prinosi s tih polja u vrijeme kada je prijetila glas, bili znatno niži. U obnovi zemlje nije zanemarujuća uloga ni tvornice cementa iz Koromačna, luka Bršica, ali i TE Vlaška. U to vrijeme započinje i gradnja pruge Lupoglav-Štalije s planovima za povezivanje Pule i Rijekom prugom koja bi prolazila tunelom kroz Učku.
Gals Istre izvještava o radu nove narodne vlasti na području Kotara Labin, osnivanju kulturno umjetničkih društava, domova kultura, ali i drugim područjima življenja na ovim prostorima. Na jednoj od naslovnica našao sam i tekst o suđenju špekulantima u Labinu. Sudio im je narodni sud na otvorenome, čuo sam na današnjem Titovom trgu pred mnoštvom ljudi. Sudac i tužitelj su bili ne pravnici nego partijski čelnici, a sudilo se obitelji Faraguna zbog, kako je rečeno varanje naroda i vlasti prilikom pečenja kruha. Ta je obitelji imala veliku kuću u Rapcu te u Labinu mlin, pekaru i trgovinu te kuću na križanju za Rabac. Grijeh je bio veliki, a u skladu s time i kazna. Istina otac iu majka te kćer nisu završili u zatvoru, kao i neki drugi ondašnji poznati poduzetnici, već su "zaradili" prinudni rad u trajanju od osam do tri mjeseca. Ono najvažnije - konfiscirana im je kompletna imovina. Prvom prilikom oni su utekli u Italiju, a mlin, pekara i trgovina na tom su mjestu ostali još dosta dugo, ali sada u društvenom vlasništvu.
Istodobno, Glas Istre nije ni retka napisao o teškoj rudarskoj nesreći koja se 1948. godine dogodila u Jami Labina s blizu 90 poginulih! Istodobno, glasilo Istarskih ugljenokopa Raša o tome piše! Nema ni riječi o razlazu Tita sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, kao ni uhićenju takozvanih inforbirovaca. Očito, Glas Istru ima dugu tradiciju u nezamjeranju vlasti, koja se protegla, uz dužu stanku, do današnjih dana.
Godišta Glasa Istre nakon 1954. godine u Sveučilišnoj knjižnici zasad nisu digitalizirana, pa nije moguć ni ispis stranica, uz rijetka odstupanja. Novine iz godišta 1950. nisu bila kompletna, da bi naredna godina bila prazna. Razlog tome doznao sam tek u broju od 10. srpnja 1952. godine u uvodniku "Opet nam izlazi Glas Istre", kojega je potpisala naša Labinjonka Ema Derosi, članica Oblasnog odbora Narodnog fronta, tko stoji iza tog lista. Tada je Istra administrativno dio Riječke oblasti, unutar koje se nalaze svi novopripojeni dijelovi Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Do tada se Glas Istre izdavao u Rijeci, ali nakon dugog prekida ponovno se pokreće u Puli. Uz taj list vezan je još jedan čovjek iz našeg kraja - Šanto Kranjac, koji postaje vršitelj dužnosti glavnog urednika. nakon otprilike pola godine urednica postaje Ema Derosi, koju će nešto kasnije zamijeniti Mario Hrelja, dugogodišnje prvo pero tog medija. U to vrijeme vrlo je aktivan novinar još jedan čovjek našeg krajeva - Leo Smoković iz okolice Pićna. Usporedo je bio i vrlo popularan urednik, novinar i spiker Razglasne stanice Podlabin, a nekolikom godina kasnije i glavni urednik jedan od pokretača Radio Pule. U brojevima od 1953. godine prvi put se u Glasu Istre susreće i ime Antona Gergorića, danas zasigurno najstarijeg honorarnog dopisnika Glasa Istre!
Ovom prigodom u prilogu se nalazi naslovnica stranica Glasa Istre nakon ponovnog pokretanja u ljeti 1952. godine, a potom još 12 naslovnica od 1949. do 1946. godine.
Dodana je i naslovnica iz lipnja 1954 godine u kojoj je Labinjanima posebno zanimljiv mali članak pod naslovom Drug Tito kumovao 12. djetetu rudara iz Santalezi. Kumče od Tita zove se Josip, a njegov je otac Dinko, Domac Franković. Izaslanik Tita bio je Tomažo Dobrić, ondašnji narodni poslanik u Saboru Narodne republike Hrvatske, a društvo mu je pravio Milan Rukavina Šain, direktor Istarskih ugljenokopa u kojem je radio super tata! Autor teksta je Leo Smoković, koji ne piše koje je darove dobio mali Josip.
Nema komentara:
Objavi komentar