U svakom slučaju aktivnost aktivnost tadašnjih planinara bila je kratka, a sve je zamrlo nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije u rujnu 1943. godine, kada se najveći dio doseljenih Talijana vratio svojim domovima, a dio stanovnika Raše vratio se zbog ratne opasnosti i u svoja okolna sela.
Drvena baraka je dočekala i kraj rata, a kako ju je poštedio ratni plamen u njoj se brzo obnavlja aktivnost mladih planinara i ljubitelja prirode. jedan od njih je bio i Bepi Kokot, glazbena legenda Labinšćine, koji se danas rado sjeća tih dana. Od njega sam doznao da su već 1951. godine imali instruktore skijanja, planinarenja, speleologije, alpinizma i drugih disciplina, tada neobičajenih za Istru i njeno podneblje i pogotovo Rašu. Još i danas na strmim stijenama ispod Zartinja postoje klinovi ondašnjeg poligona za planinarenje. Bepi mi je obećao i nekoliko fotografija nastalih u to vrijeme, koja su vrijedan podsjetnik na neku drugu i drugačiju Rašu. Danas po prvi put objavljujem fotokopiju dviju fotografija raškog planinarskog doma u doba Italije, od koje je danas ostao tek betonski podest nekadašnje drvene kućice. Ovaj neobičan dokument objavljujem zahvaljujući rođenoj Aršijanki Veldi Brezac, koje je te snimke dobile od jedne svoje prijateljice!
Rudarska Raša je onda bila "in", u fokusu pažnje jugoslavenskih političara zbog crnog zlata, pa su se u njoj odvijale razne društvene, kulturne i sportske aktivnosti neobičajeni za tako malu sredinu. Sredinu uronjenu u svojevrsno kozmopolitsko okruženje u kojoj se govorila ne samo naša cakavica i književni hrvatski jezik ili talijanski jezik, već su se miješali sa slovenskim, njemačkim, francuskim, engleskim jezikom odakle su sve dolazili ljudi koji su radili u rudniku. Bilo kao naši povratnici iz svijeta, bilo kao njemački ratni zarobljenici, koji su time vraćali dug Hitlerove poražene Njemačke.
Nema komentara:
Objavi komentar