Za mene je ova razglednica zanimljiva iz više drugih razloga, a jedna od njih je i kuća u kojoj sam živo sve do vjenčanja, a nekoliko godina kasnije. Živo sam u prvom stanu prizemlja, a u drugom je godinama živjela obitelj rudara Stipeta Matoševića. Iznad njega je šezdesetih živjela obitelj Sipeta Juričića Ćozeta, a prije toga Marijo Bičić, poznati labinski revolucionar, kojega posao i napredovanje odvode u Pulu. Sjećam se da su u stanu iznad nas bila tri direktora Istarskih ugljenokopa - najprije Ivo Marinović, potom Tomažo Dobrić Snašićev i na kraju obitelj Antona Štemberge Cinjenice, poznatijeg kao predsjednika Općine Labin. Prije toga on je, nakon demobilizacije iz JNA sa činom kapetana, jednom vrijeme bio i potpredsjednik Kotara Pula. U ono televizije još nije bilo, a mi klinci najčešće smo tijekom ljeta igrali nogomet na kršinima obitelji Šćira, a tokom zime razne igre, od kojih mi je najviše u sjećanju ostao graničar. Kuhalo se na zidanom štednjaku, a po zimi i grijalo, u kojem se ložio raški ugljen s mnogo sumpora. Ugljen se po povoljnijoj cijeni, ili možda i besplatno, dobivao putem bonova.
Dokolicu sam znao razbijati i gledanjem kroz prozor prema kinu, brojeći ljude koji su prema starom gradu prolazili tek izgrađenom starom i stepeništem. Jednom prilikom sam se toliko bio nagnuo nad otvorenim prozorom, valjda "loveći" ribe, da sam u jednom trenutku izgubio ravnotežu. U bolnici sam odležao sedam dana, što je presudilo da te jeseni nisam otišao u prvi razred. Vjerojatno da nisam bio tako tvrde glave, posljedice pada na beton mogle su biti još teže. Ili da sam kojim slučajem, ne daj Bože, živio na katu!
Nakon snažne kiše jednu nas je noć iz sna probudila snažna grmljavina, koju je izazvalo rušenje tek izgrađenih javnih stepenica. Očito nedovoljno kvalitetno. Teško kamenje srušenog stepeništa dokotrljalo se do naših vrtova, koji su se onda vrlo dobro uređivali. Dobrim dijelom i stoga što su se vrtovi napajali besplatno vodom iz obližnjeg rudnika dopremane cjevovodima.
Ispod naše kuće godinama se nalazio Dispanzer i ambulante Doma zdravlja, kojem me moja dobra mama Ivanina vodila čim sam malo kihnuo. Zato ta zgrada nije bila okruženima vrtovima, već parkom, što se i vidi na ovoj razglednici.
Ostale pojedinosti o Podlabinu početkom šezdesetih, novog grada u podnožju drevne Albone, čije su granice završavale barakama na mjestu današnjeg Lidla, neka svatko od vas sam potraži i komentira.
Druga razglednica nastala je kojih petnaestak godina kasnije. U međuvremenu su nastale velike promjene, kako u središtu Podlabina, tako i na Katurama, gdje je nastalo naselje stambenih višekatnica, koje su u posljednjih nekoliko godina temeljito obnovljene. Ipak, na ovoj razglednici Labin još uvijek nema sportsku dvoranu, a ni okruglu zgradu nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva. U prvom planu kartoline su stepenice i zgrada u kojoj sam proveo djetinjstvo i mladost, odnosno mojih prvih četvrt stoljeća življenja.
Nema komentara:
Objavi komentar