LABINSKA GOSPODARSKA SCENA 1990. GODINE - HVALA SPONZORIMA

Trideset godina nije malo u ljudskom životu, a ni, znamo mi i na vlastitoj koži, ni u postojanju jednog društva. Tek nešto manje traje samostalna hrvatska država.

Dakle prije tri desetljeća, sada već daleke 1990. godine, nekada ugledno i utjecajno općinsko glasilo Labinska komuna, na čelu sa nezaobilaznim glavnim urednikom Valterom Černjulom, objavilo mi je treću zavičajnu knjigu Do socijalizma i natrag. U njoj se tragom vlastitih i tuđih novinskih tekstova osvrćem na 45 godina socijalizma u Jugoslaviji, koja je te godine bila na izdisaju. Nakon višegodišnje krize u zraku se osjećao njen skori kraj, gospodarstvo je bilo na koljenima, a bivši komunisti sve su više naginjali nacionalizmu u članicama federacije. Nitko nije vjerovao da će Juga nestati u krvavom ratu, a stanovništvo se nadalo da će se njihovo konačno okrenuti višestranačju, tržišnom gospodarstvu i - boljem životu.

U ovom kratkom tekstu ne sovrćem se na tekstove i fotke u knjizi, već na posljednje tri stranice u njoj, posvećene mnogobrojnim sponzorima, koji su sufinancirali njeno tiskanje. Među njima je mnogo novih, mahom obiteljskih firmi, čiji su se vlasnici nadali da će se njihovi snovi ostvariti u novom društvu. Tri desetljeća kasnije vidi se da su to bili, nažalost, planovi bez pokrića i da su rijetki od njih i danas na sceni! Među njima je nestala i nekada popularna Labinska komuna.

Uvjerite se samo i to! 

ISTOČNI ULAZ U STARI LABIN

Istočni ulaz u drevni Labin, onaj iz pravca groblja, dio je nekadašnje rimske ceste Pula-Trsat, koja je Raški zaljev prelazila kod Trgeta, zbog čega na tom lijepom mjestu najvjerojatnije i naziv, sredinom šezdesetih doživljava ogromne promjene.

Kako što je poznato zbog nekontroliranog rudarenja ispod starogradskih zidina gotovo je nestala Sveta Katarina, koja je dobila naziv po također nestaloj crkvici. Posljedice umjetno izazvanog potresa, zvanog među rudarima kao "škopijo", bile su ravne najtežem potresu ili žestokom bombardiranju.

O tome sam objavio podosta fotomaterijala, kartolina i snimaka, ali me uvijek veseli kada dođem do novih motiva. Ovu, najnoviju u zbirci koja ima blizu 800 razglednica, kupio sam proteklog tjedna u Zagrebu, a tiskana je nakon četrdesetih 20. stoljeća u nakladi RVJ FOTO iz Zagreba. Uvećanjem skene razglednice, čiji je motiv učinjen s ruba Presike, vjerojatno od crkve sv. Mihovila, pred vama se pružaju sve draži i posebnosti drevnog grada, koji je bio u puno boljoj kondiciji od današnjeg. Pruža se i panoramski pogled na sam ulaz u stari grad, kojeg više nema, te na Podvinje, tada još dobro obrađivan i održavan gradski vrt.

Ostale zanimljive detalje prepuštam da ih vi sami pronađete.

   

MAŠKARE NA CRĆU/BORGO U STAROM LABINU

Pokladne svečanosti u Labinu imaju dugu tradiciju, a u doba Italije maškare su i imale svoje novine nazvavši ga Su e zo del Borgo. I kada su se sedamdesetih proteklog stoljeća maškare razmahale u Nedešćini, odakle su pohodili mnoga mjesta u Istri, starogradski trg, za kojeg znaju reći da je jedan od najljepših u Istri, bilo je nezaobilazno mjesto njihova ludovanja.
I tako nekoliko desetljeća, sve dom gradski oci nisu odlučili da maškarama tamo nema mjesta, pa su se sredinom prvog desetljeća novog stoljeća premjestili na mnogo atraktivnije mjesto - na ulicu u središtu novog dijela Labina, glavnom mjestu okupljanja Labinjana, osobito mladih. Poznatijem po popularnom nazivu "Poli semafora."
Prije 21 godine, zajedno s Eduardom Strenjom, mojim kolegom s posla i urednikom fotografije Glasa Istre, koji je preminuo 12 godina kasnije u 59. godini života, objavili smo monografiju Labin tragom vjekova. Knjiga je ilustrirana s nizom odličnih radova vrsnog fotografa, na kojima su zabilježeni svi najvažniji detalja u životu Labina potkraj 20. stoljeća. S odmakom od samo dva desetljeća, te su slike odlično svjedočanstvo događanja tih dana, od kojih se dobar dio odvijao na današnjem Titovom trgu. Među njima i pokladne svečanosti, koje su 1999. godine bile posvećene zatvaranju posljednjeg ugljenokopa na Labinšćini nakon tradicije duže od četiri stoljeća, onoga u Tupljaku. UZ nezaobilaznog Eura!
Hvala Edi na lijepim fotkama koje si stvarao ne samo s mnogo znanja, veći ljubavi!

Italia Arsia

ŠETNICOM OD SVETE MARINE DO ROVNI DUGE OKO ŠEST KILOMETARA!

Sjećam se vremenda se a kada su ambiciozni političara našeg Labina planirali izgradnju prometnice uz samu obalu od Plominske uvale ne samo do Rapca, već do najmanje Svete Marine, odnosno ondašnje Marine i njegova autokampa. Dalje od te točke o turizmu se nije ni razmišljalo.
Poteklo je od tada mnogo vode prelijepim vodopadom nedaleko od našeg najvećeg turističkog mjesta, ali u međuvremenu nije u zemlju na toj trasi zaboden ni pijuk.
Do velike je promjene, međutim, nedavno došlo upravo na otpisanom dijelu obale od Svete Marine, odnosno uvale Ubokovo, nedaleko od samog mjesta, gdje je ranije postojao protupožarni put, koji se protezao nadomak Ravni. Ovih me dana prijatelj iz tog turistički sve popularnijeg mjesta upoznao da su hrvatske šume proširile postojeću stazu, koja gotovo dodiruje more provlačeći se između prekrasnih malih uvala kao što su Jadrina i Vodošćica. Gotovo s usklikom mi također reče da je ugođaj prekrasan, miris borove šume smirujući, kao i povjetarac koji stalno puše s Kvarnera. Nije mi zaboravio reći ni da proširena cesta ima dobro nagaženi kolnik, koji omogućava promet svim automobilima te da je odvodnim kanalima zaštićena od proljetnih i jesenskih bujica. Kao ni da se automobilom može tim pravcem doći nadomak samih Rovni, koji su bez ikakvih razloga svojedobno prekršteni i Ravni, premda ovdje ništa nije ravno, ali da nekoliko stotina metara spoja s asfaltiranom cestom u samom mjestu na lokalitetu kod velikog betonskog križa nije dodatno uređivano.

Sve je to bilo dovoljno da drugi dan sjednem u auto i po prvi se put prevezem tim pravcem. I što da kažem? Doživljaj je bio divan, o čemu svjedoče i ove fotke! U povratku razmišljanja o dojmovima na naš mi prekine jedna dama koje je slobodno vrijeme "ubijala" u šetnji s psićem u novootkrivenom krajobrazu ovog dijela istočne obale Istre. Međusobni osmijeh kao da nam je potvrđivao da smo na pravom putu. Putu uživanja, opuštanja i odmaranja u našem neposrednom okruženju. Prilika za pješačenje koju se ne bi smjelo propustiti!

 

U Rovnima sam dosta često, ali mi je u posljednje vrijeme pažnja više bila usredotočena na asfaltiranje i proširenje asfaltnog spoja tog mjesta s glavnom plažom, te proširenje parkirališta. Tek nakon skretanja prema popularnom restoranu Glavičića uz samo obalu zamijetih Početkom svibnja 2021.) da je nedavno proširena i stara obalna pješačka staza. Uputih se tih pravcem i uskoro doznadoh da se lani izgrađena protupožarna cesta od Svete Marine u režiji Hrvatskih šuma ove godine protegla i do glavne plaže. Uz planove da se neke naredne godine produži i južnije od postojećeg  lokalnog svjetionika. Uživajući za mene novim krajolikom susretoh jednog pješaka iz Svete Marine, koji mi kaže da je nova šetnica duga oko šest kilometara i da vjeruje da će njene ljepote privlačiti mnoge ljubitelje šetnje uz samo more. 

Zbog čega mu ne vjerovati?!