BONIFIKA ILI MELIORACIJA RAŠKE DOLINE

Do početka tridesetih proteklog stoljeća ušće rijeke Raše u more u istoimenom zaljevu bilo je neuređeno, pa su velike površine bile praktički neupotrebljive. Nakon isušivanja Čepićkog jezera započelo je njegovo uređivanje sustavom brana, kanala i velikih crpki. Tim je velikim melioracijskim zahvatom moru otetom mnogo zemlje, čime je Istra dobila prve poldere, inače "patent" Nizozemske. Dobivene su velike poljoprivredne površine koje su se, poznate kao bonifika, odnosno dobro, najviše koristile za prehranu rudara Krapna i uskoro novog rudarskog grada Raše.

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata opskrba hranom rudara i lokalnog stanovništva postao je jedan od prioritetnih zadataka novog režima. Kako je rat prekinuo sve faze melioracije doline rijeke Raše, poslu se prionulo čim je oružje utihnulo.

U skladu s novim pravilima igre radne akcije, ne samo mladih, bile su onda najkraći i najbrži put za ostvarenje dobivenih zadataka.

Ukoliko vas zanima kako je to izgledalo možete ovdje prolistati više stranica Glasa Istre iz tog vremena.

STARI KOŽLJAK ČEKA SVOJE SUTRA!

Svaki put kada se uputim prema srednjovjekovnoj utvrdi, kaštelu, burgu, svejedno kako ga nazivam,u meni se bude posebno osjećaji.
Čim s ceste Vozilići-Sušnjevica nedaleko od današnjeg istoimenog sela skrećem uskim putem preko godinama otpisane pruge Lupoglav-Štalije, kao da ulazim u neki veliki lijevak davno svršenih vremena zaglušujuće tišine. Koju još više naglašava obližnja Učka i kameni lanac što se gubi u obližnjem Kvarneru.
Još dok mislima prebirem po u korov zaraslim šinama pogled mi se zaustavlja kraj malog kamenim zidom ograđenog groblja usred kojeg mnoge tajne čuva mala crkvica. Pokraj nje se prošao dosta puta, ali svaki novi dolazak doživljavam kao prvi. Kao i susret s ostacima sela Zagrad, uz čije kamene kuće, opet sve puste, šeću duhovi nekog drugog i drugačijeg vremena. Svoj parkirani auto doživljavam kao svojevrsno skrnavljenje tog trajno svršenog vremena.
I dok uskim putem, kojega obilježiše planinari, gotovo kradom i šuljajući hitam prema nekoliko stotina koraka udaljenom drevnom Kožljaku, kao da osjećam da će mi svakog trenutka prepriječiti puti srednjovjekovni vitezovi i ratnici.
Lijevo pogled mi se gubi na Čepićkom polju i zvoniku crkve u Brdu, a magla koja se njime razvukla kao da mi nudi nekadašnje jezero.
Desno mi se oči uspinju strmim kamenim stazama što vode prema Liburniji. Kao da čekam da će se iza prve kamene gromade pojaviti koja koza, divokoza po kome je mojem odredištu nadjenut i naziv. Kožljak. Wachsenstein, ili Rastuća stijena, kako mu nadjenuše ime njegovi srednjovjekovni gospodari. Bilo ih je dosta i kasnije. Među njima i plemenitaši Nicolichi, kojega se povijest sjeća po njihovom često konzumiranom pravu prve bračne noći.
U hipu sam ispred lijepih kamenih vrata i još jednom hitam u zagrljaj ovoj srednjovjekovnoj ljepotici. Utvrdi od koje su ostali tek goli zidovi, uključujući i crkve svetog Hadrijana. Pažnju mi opet plijene lijepo stepenište kojim poskakujem da samog vrha kaštela, koji se na nekim mjestima sljubljuje sa strmim kamenim blokovima. Uz stalni osjećaj da sam ne dobro došao uljez u nekom drugom dobu. I krivac za njegovu današnju sudbinu, koja mu je oduzela pravo na sutra. I ostavila tek bogatu prošlost, čiju poruku nikako da shvatimo.
I dok mi se u povratku pogled gubi prema njegovim kaštelima vršnjacima Kršanu i Šumberu, htjedoh reći Schoenbergu, koji su prije nekoliko stoljeća nadzirali među mletačkog i habsburškog imperija, sjetih se legendarnog Vladimira Nazora i njegovih priča o životu gospodara Kožljaka i okolnih seljaka. Ne bi li mi i on predbacio, da me ovdje sretne, zbog čega smo oduzeli dušu i pravo na sutra ovom srednjovjekovnom dragulju?
I večeras dosta dana nakon mog klanjanja sjeni Rastuće stijene misli mi teško izlaze iz grča tog vremenskog lijevka. Vir prošlosti mi ne da mira. Kao ni ove slike.

       

LABIN ODMAH NAKON BEČA, PARIZA, PRAGA... ILI PRIČA O PRVIM KARTOLINAMA

Neki dan čitam da su prve razglednice Beč, Pariz, Prag, Rim i drugi veliki europski gradovi dobili 1891. i 1892. godine. Nastankom fotografije one preko noći potiskuju dopisnice, prateći svugdje turiste i druge putnike, koji su se s radošću i ponosom javljali svojima s mnogih putovanja. Postale su ne samo prozor u svijet, ili najbolje, najbrže i najjeftinije sredstvo populariziranja turističkih odredišta.

Nakon što sam se podsjetio na "rođenje" kartolina još sam jednom, ne znam po koji put, pogledao moje albume starih razglednica i odmah sam našao nekoliko s labinskim i rabačkim motivom, koje su svega nekoliko godina mlađe od razglednica kupljenih nedaleko Eifelova tornja, bečkog Schoenbrunna ili rimske arene!

Za ovu priliku odabrao sam karakteristični motiv drevne Albone nastale u tri varijante potkraj 19. stoljeća, ili prije oko 120 godina.

Prve dvije imaju tekst ispisan na njemačkom jeziku Gruss aus Albona, a razlika im je u boji otiska. Izdavač je isti Edgar Schmidt iz njemačkog Dresdena, koji je u to vrijeme izdavao još razglednice Opatije, Plomina, Rapca i drugih mjesta. Prva nije putovala, dok je druga ima žigove Opatije, ondašnje Abbazie i Beča((Wiena).

Razglednica je putovala svega dva dana, od 22. do 24 travnja, a prenosile su je kočije upregnute konjima! U današnje, mnogo brže vrijeme tako brzu dostavu ne možete očekivati ni u snu!  Na adresu Fraulein Hosch poslao ju je njen dragi, koji je za odmora u Opatiji najvjerojatnije posjetio i Labin.
I treća razglednica je završila u Beču  na adresi gospođice Marianne, a poslao ju je njen stric Richard. Putovala je dva dana(opet) u jesen 1899. godine, a žig je bio dvojezičan - Rabaz i Rabac.
.
Motiv i vrijeme nastanka razglednice su isti, samo je tekst na talijanskom jeziku. Drugi je izdavač - Labinjan Edoardo Palisca, tada službenik labinske pošte, koja se nalazila tik do gradske lože.

U ATELJEU VELIKOG UMJETNIKA MATE ČVRLJKA

Uvijek je lijepo pisati o dobrim ljudima i lijepim stvarima. Mate Čvrljak, likovni pedagog, kipar i slikar jedan je od njih. Jedan od onih bez kojih Labin ne bi bio isti. U Labinu ga je dovela ljubav sredinom šezdesetih proteklog stoljeća nakon završetka Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, koju završava 1961. godine. Cijeli radni vijek provodi se u labinskoj srednjoj školi, koristeći mladim Labinjanima ljubav prema umjetnosti i ljudima. Jedan je od utemeljitelja Labinskih ateljera, grupa slikara koja je svojim djelovanjem daleko nadišla svoj grad, davši velik udio u prepoznavanju Labina kao grada umjetnika, koji u Istri nema premca.Zna Mate reći da mu Labin fali samo nakon nekoliko dana izbivanja iz njega, kapa na primjer posjećuje svoj rodni Konjevrat u krševitoj Dalmaciji.
Mate Čvrljak. Veliki kipar i ljudi. Skroman, samozatajan, uvijek spreman na razgovor. Autor je više od 500 radova, od kojih je nama Labinjanima najpoznatija njegova skulptura Matije Vlačića Ilirika, koja je 1969. godine postavljena nedaleko od crkvice Kuzme i Damijana, zaštitnika liječnika, na usponu za drevni Labin. Prošećete li se središtem Pule nedaleko od Trijumfalnih vrata na ulazu u Prvomajsku ulicu dočekat će vas još jedan njegov veliki rad - urbana skulptura velikog Yamesa Joycea, podsjećajući na njegovo kratko razdoblje življenja u tom gradu.Mnogo je njegovih radova ne samo u Istri i Hrvatskoj, već iu drugim gradovima bivše zajedničke države. Jedan od njegovih posljednjih javnih radova je reljef njegovog velikog prijatelja i slikara Renata Percana. Nalazi se na njegovom groblju u Nedešćinima,
Premda je već duboko zagazio u 84. godinu još uvijek rado vraća u svoje atelje u starom gradu, koji se nalazi nedaleko od rodne kuće Matije Vlačića Ilirika, znamenitoj palači Francovich. Svojim stalnim stvaranjem kao da ih niječe, gazi, neda im daha. "Kada ne budem mogao više u rukama držati dlijeto i čekić, više ću se okrenuti crtanju i slikanju.koje me nadahnjuje i opušta" - rekao mi je prilikom pisanja teksta za reportažu o njemu u Franini i Jurini prije gotovo tri godine.Pripremajući taj tekst posjetio sam ga još jednom u njegovom ateljeu i osjetio se sretan i počašćen "družeći" se s njegovim njegovim autoportretima, portretima Sofije Loren, Alfredea Hitchoocka, svog prijatelja Josipa Vukadina te mnogih drugih likova. Dio tog ugođaja prenosim i vama,

Gotovo je sedam mjeseci proteklo od odlaska na onaj svijet našeg velikog kipara Mate Čvrljka. Ostala su njegova mnogobrojna djela, nijemi svjedoci njegova ogromnog opusa, od kojih je najveći dio nastao u njegovom starogradskom ateljeu. Nadam se da će Grad Labin i njegovi žitelji naći načina da se tim izuzetnim stvaralačkim kutkom našeg Mateta trajno zahvaljuje njegovom duhovnom bogaćenju našeg kraja. Dotle će na njega podsjećati njegove skulpture i drugi radovi. Jedna od njih vjernike  u Nedešćini svake nedjeljne mise u tamošnjoj crkvi dočekuje na mjestu iza glavnog oltara - veliko raspelo - gipsani kip Krista na križu, postavljen 1995. godine.Osam ljeta kasnije, prilikom temeljite obnove crkve Presvetog Trojstva, uz raspelo su postavljena još dva njegova rada u gipsu - kipovi Majke Božje Žalosne i svetog Ivana evanđelista. Prije desetak dana u njoj je promovirana knjiga Sveta Nedelja Labinska autora Sergija Jelenića, svećenika rodom iz tog mjesta, kojom sam prilikom odmah uočio njegov prepoznatljiv stil. Kada sam se približio raspelu lik Isusa neodoljivo me podsjetio na Mateta! Kada sam nešto kasnije snimak njegova Isusa pokazao svom sinu Zoranu, on je uz osmijeh, u njegovom liku također našao njegov prepoznatljiv pogled.

Kopajući nešto ranije po svojoj arhivi zapeo mi je za oko njegov impresivan autoportret u terakoti iz daleke 1985. godine. Mate, neponovljiv si. Ti o sebi nisi nikada govorio, tu si bio jako škrt, ali na sreću govore tvoja djela!
.

    Kopajući po arhivi svojih snimaka našao sam i dva motiva našeg kipara nastala na starom trgu, gdje se često znao zaustaviti na svom putu do svog ateljea u neposrednoj blizini, gdje je provodio najveći dio slobodnog vremena. 

Šećući se na Silvestrovo starim gradom gotovo sam ostao bez teksta kada sam na fasadi nekadašnjeg Općinskog suda na Pjacete, zamijenio lik uskrslog velikog labinskog akademskog kipara i mog prijatelja Mate Čvrljka! Istog onog kojeg sam, opet za jedne šetnje našim krasnim gradom, fotografirao prije više od jednog desetljeća, a nakon njegove smrti objavio na ovom blogu! 

I sami se možete uvjeriti u identičnost moje fotografije i umjetničkog djela mladih umjetnika-amatera udruge  Kreativna akademija Labin, kako sam pročitao na portalu Radio Labina prilikom predstavljanja njihovog projekta postavljanja portreta šest legendarnih Labinjana na nekadašnjim prozorima drevnog grada. Kako nisu spomenuta imena tih likovnih stvaratelja, valjda iz njihove skromnosti, već samo podatak da su njihov izuzetan rad Grad Labin i TZ Labina honorirali sa 25 tisuća kuna, ne znam koga da pitam kako su svojom izuzetnom kreativnošću uspjeli stvoriti njegov lik gotovo u dlaku identičan našem dragom umjetniku iz moje fotografije? Ili im je možda uskrsnuo u istom obliku? Jer, ovakva se čuda ne događaju svaki dan!

KRŠANSKI KAŠTEL PRED NOVIM IZAZOVOM

Šumber, Kršan, Kožljak. Tri kaštela na Labinšćini smješteni uz nekadašnju granicu između Austrije i Venecije. Tri neobična položaja, tri priče, tri nade. Dah Germana na ovim prostorima, o kojim sam burgovima nešto više pisao u knjizi S ove strane Učke, ilustriranoj isključivo starim razglednicama.
Ovom zgodom nešto više o kršanskom kaštelu, kojemu je obnovljena kula te donekle stabilizirani zidove nekadašnje utvrde, uz nadu da je to tek početak njegove temeljite obnove i vraćanje u život. Što i kako to nije moja briga, ali vjerujem da će se naći snage i volje, jer u takvim pričama novac je u drugom planu i sam po sebi ne bi smio biti problem.
Ostaci nekadašnjeg kaštela vrlo rječito svjedoče o nekadašnjoj njegovoj raskoši i bogatoj prošlosti. Relativno malo ljudi zna da je unutar njegovih zidina pronađen primjerak znamenite knjige Istarske razvodi, svjedočanstva o postojanju istarskih Slavena na ovim prostorima, koja je završila u Zagrebu, na adresi isto tako čuvenog ilirca Ljudevita Gaja.
Kršan je jedan od rijetkih gradova na ovom području koji se može pohvaliti glagoljaškim grafitom iz 1593. godine, što se nalazi na mjesnom groblju u crkvici sv. Jakova nedaleko od kaštela.
Vrijedne stvari čuvaju se i u župnoj crkvi svetog Antona u srcu kaštela, koji je još za Austrije imao hrvatsku pučku školu, u kojoj je početkom 20. stoljeća učiteljevao i Ivan Načinović, učitelj iz Čepića.
Kršan je u svom dugom postojanju imao više gospodara i vlasnika, a posljednji je bio grof Tonneti iz Plomina, zbog svog podržavanja radništva, a i rudara prilikom štrajka 1921. godine, i u Italiji bio poznat kao crveni grof. Kaštel je pod čudnim okolnostima nestao u plamenu 1940. godine, ali je i nakon rata bio djelomično nastanjen. U jednoj od zgrada unutar zidina veći dio godine živi Burul iz Trsta, inače rodom iz ovih krajeva, koji je svoj dom pretvorio u svojevrsni muzej. I iskru koja daje nadu da kršanski kaštel kojemu se divio i veliki pjesnik i narodnjak Vladimir Nazor, ovog puta neće biti zaboravljen. I ujedno poruka za zaboravljene kaštele Šumber i Kožljak!
Snimci zidina kaštela, nastali ovih dana, mogu donijeti tek malo onog ugođaja i osjećaja koji si doživljava njegovim obilaskom. Od Labina udaljen je tek desetak minutas vožnje.