NESTAJANJE STAROG, I NASTAJANJE NOVOG LABINA

Zahvaljujući Anamariji Lukšić, koja u svojem uredu u gradskoj upravi čuva zbirku od oko 140 fotografija poznate labinske fotografkinje Slavice Ružić, nastale između sedamdesetih i početka  devedesetih proteklog stoljeća, predstavljam odabir od tridesetak vrijednih fotografija. Mnoge od njih objavljene su prvi put, a sve one svjedoče o jednom zanimljivom razdoblju najnovije povijesti Labina. Za neke će biti lijepo podsjećanje na ta vremena, a za druge nova saznanja i nove slike o svom gradu.

Prikaz započinje fotografijama današnje Ulice svete Katarine koja je nestala sredinom šezdesetih pod teretom neodgovornog rudarenja ispod drevne Alvone. Od mnogih tadašnjih kuća ostala su tek sjećanja i ova otužna svjedočanstva. Na prvoj pažljivo će oko primjetiti zvono crkvice svete Katarine, koja je u prvom planu.

Slijede fotografije obnove tog dijela grada započete početkom devedesetih, a Slavica nas vodi i na trg, zatim na prostor do nekadašnjeg RE bara i na kraju spušta se na križanje za Rabac, "poli Faraguni" kako smo enkada zvali početak Uspona Alda Negrija, u kojoj je i odmah nakon rata bila pekara Jedinstva. Zgrada s pekarom pripadala je bogatoj rabačkoj obitelji Faraguna, koja je nakon rata i nacionalizacije emigrirala u Italiju.

Najveći dio preostalih fotografija nastao je u podnožju Labina, uglavnom na Katurama. Vjerujem da će mnogi od vas prepoznati svoje kuće, a netko možda i sebe!

U prilogu objavljujem i članak o Slavici Ružić, kojega sam prije gotovo tri desetljeća, u listopadu 1987. godine, objavio u Glasu Istre, koji se tada prodavao u čak 4200 primjeraka, oko 1300 komada manje nego što se danas tiska u dnevnoj nakladi!

IZ FOTOALBUMA RICHARDA SCHUSTERA 1914.1917. - NOVA MONOGRAFIJA O PRVOM SVJETSKOM RATU U ISTRI

Naslov je to nedavno objavljene fotomonografije o Istri tijekom Prvog svjetskog rata, koja je izašla u nakladi Sveučilišta Jurja Dobrile iz Pule u suradnji s pulskim Arheološkim muzejom. Fotoalbum austrijskog časnika, kao okosnica ovog i po volumenu zapaženog djela, sadrži više od 900 izuzetnih fotografija o tim teškim vremenima u Puli, ali i cijeloj Istri. Od toga je objavljeno nešto više od 500 fotografija, među njima i dvadesetak iz Labina, Krapna i sela Barbici, odnosno Raške doline.
Iz Barbića se u fokkusu fotografija našla mlada majka s djetetom, na fotografiji raške doline uočava se da su se tamošnja polja i u to teško vrijeme temeljito obrađivala, dok je u rudarskom Krapnu pažnju snimatelja privukla i crkvica svete Barbare, zaštitnice rudara s početka 20. stoljeća.
U knjizi je i čak 14 fotografija Labina, od kojih su za ovu prigodu izdvojene tek dvije - fotka najvjerojatnije malih Uskočkih vrata te raskošna dvorana za prijem plemićke obitelji Lazzarini, u kojoj se nalazi gradski muzej.
Inače, knmjiga ima više od 300 stranica, a tekstovi su usporedno pisani na hrvatskom i njemačkom jeziku. Urednik je Andrej Bander, grafički ju je odlično uredio Mario Rosanda, dok su recenziju napisali Kristina Zenzerović i Lana Skuljan-Bilić, kustos Povijesnog i pomorskog muzeja iz Pule, kroz čije je ruke prošlo mnogo starih fotografija ne samo Pule, već cijele Istre.
 

PUTUJEMO JADRANOM DO LABINA, RAŠE I LABINSKE REPUBLIKE

Knjiga Putujemo Jadranom, naslov je knjige objavljene 1965. godine u nakladi Znanje iz Zagreba. U njoj autor Mato Božičević putuje Jadranom, od Kopra do Budve, i bilježi svoja zapažanja.
Čini to umješno i zanimljivo, uključujući i kada obilazi rudarsku Labinšćinu. Drevni Labin, novi Podlabin ili rudarski "hit" Rašu. Ili piše o povijesti Labinske republike. Stil mu je tečan, podaci o prošlosti rudarenja brojni i točni, pa ne upadaju u oči sitnije greške. Primjerice luka Bršica postaje Bršćica, Krapan Krapanj, a Vinež Vinjež. Bit će da se dobro informirao o mjestima kojima će proći na svom dugom putu po Jadranskoj obali, pa mu nije izbjegao podatak da je jedan od vlasnika rudnika bio bogat bankar Rothschild, ili da je intenzivno rudarenje započelo 1808. godine. Došao je i do nama poznatog podatka da je izvjesni Filipo Veranci još 1626. godine počeo kopati ugljen, odnosno smolu.
Divi se i podatku u rudarskim galerijama i horizontima, odnosno katovima, kroz koje je bilo izgrađeno više od tisuću kilometara pruge, kojima je ugljena završavao na Štalijama odnosno luci Bršica. I niz drugih podataka, uključujući i da je Albona bila rimski municipij  te je da je Labinjana Matija Vlačić bio jedan od najučenih Europljana 16. stoljeća. Bit će ipak da je njemu prije puta u ruke došla knjižica Labin kroz stoljeća autora Milovana Marića Monyja, objavljene desetak godina ranije u kojoj na sličan način piše o našem kraju.
I ovaj putopis u sebi sadrži i malo agitpropovskog duha, što je bilo uobičajeno u ranoj fazi socijalizma, gdje se vanjski i unutarnji neprijatelj tražio ili očekivao na svakom mjestu. Stoga i ovaj autor spominje strane vlasnike koji su grubo eksploatirali ugljen na štetu siromašnih rudara. Pritom je malo prošao mjeru, kada je napisao da je plod takve nemilosrdne eksploatacije bilo i urušavanje dijela starog Labina zvano Sveta Katarina. Pritom ga valjda nitko nije upozorio da se to dogodilo u vrijeme socijalizma, kada se tako nešto prema ondašnjim službenim kriterijima nije moglo dogodi ni slučajno!
 

RAŠA U GRADNJI NA NEGATIVIMA NA STAKLU

U ondašnjoj Italiji Raša je odmah u početku gradnje u proljeće 1936. godine bila pravo čudo ondašnje države. Kada je u ljeto iste godine duče Benito Mussolini posjetio gradilište najpoznatijeg rudarskog grada s veoma visokim standardima urbanog i osobnog življenja onda je središte grada već imalo današnje oblike.

Kako je to isto gradilište izgledalo na početku, dakle svega nekoliko mjeseci kasnije može se vidjeti i iz pet negativa na staklu učinjeni u milanskom studiju Grand prix, prema svemu sudeći autora M. Cappellija.

Usmjeravanjem prema svjetlu dolazi se do fascinantnih slika, ali pokušavajući ih skenirati, uz veliku opasnost da ih oštetih, rezultati su mnogo skromniji. U Labinu nisam od njih uspio dobiti fotografije, za što postoje posebni studiji, pa ću s vama do daljnjega moći podijeliti preslike samo tri negativa na staklu. Jedno od njih je nastajanje središta Raše, odnosno ulice koja je od Trijumfalnih vrata vodila do rudarskog okna odnosno bolnice. Drugi se snimak, dosta kvalitetniji, odnosi na zgradu u Vinežu, nekadašnji spacio, u kojem se danas nalazi popularna gostionica obitelji Rastović. Na trećem se negativu naziru temelji i tek podignuti zidovi kuća u donjem dijelu Raše. Bit će da je prilikom slaganja negativa u kutije, kojih je očito bilo više, i to ne samo Arsije, već i drugih labinskih rudnika, došlo do malih grešaka, pa se u tom paketu našao i Štrmac, odnosno zgrada današnjeg popularnog restorana.

Ove vrijedne negative sačuvane su zahvaljujući Brunetu Nacinelliju, našem Labinjanu iz Kanade, koji ih je dobio, koliko sam shvatio, od svog noneta. Još jednom hvala obojici, uz obećanje da će ti snimci biti dio naše rudarske baštine, bez koje je nemoguće pisati povijest Labinšćine.
Skenirani su zahvaljujući Povijesnom i pomorskom muzeju iz Pule, odnosno kustosici Lani Skuljan-Bilić, koja pokazuje veliko profesionalno zanimanje za fotografije s Labinšćine.

OD DOPOLAVORA DO MIRAMARE

Davno sam sam sebi rekao da ću sakupljati stare razglednice Rapca sve dok u moje ruke ne dođe kartolina s motivom nekadašnjeg hotela Jadran. Još uvijek tragam za takvom razglednicom. Izgleda da je hotel izgrađen uoči početka Drugog svjetskog rata, da je u njegovom sastavu bio i Dopolavora, društveni dom pod kapom fašističkog režima, koji su se gradili u svim većim selima Istre.
Bio je to treći hotel u Rapcu. Prvi albergo Quarnero, otvoren je 1889. godine, bio je u vlasništvu obitelji Višković, a pod tim se imenom zapravo skrivao pansion. Hotel Trieste je sredinom dvadesetih izgrađen u produžetku gradske luke, a u njegovoj neposrednoj blizini otvoreno je prvo pravo rabačko kupalište. Za Jugoslavije bit će to popularni hotel Primorje, od kojeg danas radi samo restoran.
Dopolavoro, kasnije Jadran, ugošćavao je uglavnom labinske radnike i rudare te njihove obitelji. Danas je taj objekt pod nazivom Miramare jedan od simbola turističke povijesti Rapca, odnosno njegovog početka, koji je bio nezamisliv bez smještaja turista u obiteljskim kućama. Tradacija je to duža od jednog stoljeća.
Među šezdesetak razglednica s motivom Miramare odabrao sam ovih osamnaest na kojima ćete sami uočiti mijene u ovom dijelu Rapca s kraja tridesetih proteklog stoljeća, do izgradnje zaobilaznice otprilike pola stoljeća kasnije.