ZBOG RAŠE U BEOGRAD!

Što sam stariji to sam siguran da se ništa slučajno ne događa. Tako se nisam slučajno upoznao sa Draganom Velikićem, trenutačno najpoznatijim i najboljim srpskim književnikom. Dijete beogradskog asfalta, sin jugoslavenskog oficira kao dječarac s obitelji dolazi u Pulu, gdje je njegov otac pomorski kapetan Dunav zamijenio morem. Pula će postati drugi njegov grad, grad djetinjstva, sazrijevanja, odrastanja i prve ljubavi, kojima će se kasnije često vraćati. Više puta u romanima, od Via Pule, Bonavie do posljednjeg romana Islednik.

Pripremajući se po običaju temeljito za svoje romane u ruke mu je došla i moja knjiga Raša moje mladosti, nakon čega smo se i upoznali te družili više puta u našem Labinu, zajedno s njegovim prijateljem Goranom Banom iz Pule.

U završnoj fazi pisanja romana Islednik, u kojem piše o svojoj majci, prikazuje zapravo svoj životni put, u kojem je uz Pulu i Istru ucrtana i Labinšćina. Rabac, Labin, Trget i Raša. Malim Trgetom je i danas fasciniran, a duboko u sjećanjima ostala je njegova urezana sjećanja na Rašu tijekom putovanja iz Rijeke do grada Arene. Tada su, prisjećat će se i moji stariji Aršijani, predasi uz kavicu i pivo bili česti na raškom trgu. Ili Na mesto va Raše, kako će zajedno zapjevati naši pulski Labinjani Daniel Načinović i Bruno Krajcar. "Mnogo ljudi piše, ali je malo pravih pisaca kakav je Velikić. To je uživanje u čistoj literaturi. Njegova vas rečenica uvijek vodi dalje, kao što je u glazbi činio Hendriks!"
Prije otprilike dva tjedna Dragan mi je poslao njegov još vrući roman, kojega sam iste noći pročitao u dahu. Kako nemam riječi da opišem to djelo bit će mi lakše citirati kratku ocjenu kritike Gorčina Stojanovića otisnitu na korici romana.

Ne imajući ambiciju da ocjenjujem to djelo reći ću samo da je Dragan Velikić maestralno, bez suvišnih riječi, patetike ili kritike s odmakom vjerno ocrtao povijesne prilike u Istri i posebno Puli. 

"Mene je posebno zagolicao njegov opis Raše, kojem se vraća u više navrata, a najviše u šestom poglavlju." Kad bi se bog našao u Raši, u malom rudarskom gradu na pola puta između Pule i Rijeke, gdje su vozači linijskih autobusa redovito pravilu pauzu, osjećao je uznemirenje. Kao da je zatvoren u kavezu, otvoren prizor iz sna. Sve je na tom trgu bilo nadrealno. Ulazilo se u crtež, a ne u prostor.Trg je uvijek bio prazan, jer, umjesto u središtu, nalazio se na obodu grada, izvan putanja njegovih nevidljivih stanovnika. Visoka trijumfalna kapija, sa slavolukom i parolama u slavi Tita, spajala ga je s obližnjim malim trgom."
Promocija knjiga bila je onajavljena za ovaj utorak, a kako sam se već ranije samojom ženom Mirom dogovarao da iz Zagreba malo skočimo i do naših susjeda u Beogradu, eto odlične prilike za odličan izlet u nekadašnjem glavnom gradu propale Jugoslavije.

Promocija, prva od dvije u Beogradu, održana u prostranoj knjižari-kafiću SKC Delfi, jedna od 27 knjižara izdavačkih kuća Laguna u gradu od dva milijuna stanovnika. Lijepo novo iskustvo, osjećam se odlično, a malom sam digao i nos kada je autor romana, od mene u šali nazvan Karlo Grande, ili Veliki, okupljenima naveo da je i među njima moja malenkost, u romanu nositelj jedne od epizodnih uloga! Za to smo vrijeme moja žena i ja bili u društvu s Nikolom Lorencinom, poznatim beogradskim filmskim umjetnikom i profesorom. Rodom je iz Meduline, jedno je vrijeme radio u Novom listu, a nekada je odlično surađivao s raško-pulskim novinama Armandom Černjulom. Posebno me obrađivao informacijom da posjeduje dokumentarni film o Labinu i Labinšćini snimljenim 1950. godine, kojega će mi rado ustupiti!

Kratak boravak u Beogradu, za kojeg sam se osjećao vrlo ugodno među druželjubivim i gostoljubivim domaćinima, odlično je bio "režiran" od našeg Dragana, velikog prijatelja i promotora Pule i Istre. Bili smo u njegovom stanu s velikim kartom Istre na zidu. Šetali smo se gradom i na kraju dana večerali na Skadarliji. I preostala dva dana stalno smo bili posjetitelji tog boemskog dijela Beograda, ručajući u restoranima Dva goluba i Tri šešira, uz obveznu glazbu Roma. To nam nije bilo teško budući da se zakupljeni stan nalazio u neposrednoj blizini nezaobilaznih Skadarlija. Stan je pripadao beogradskoj dramskoj umjetnici Ivi Modli, koja je kao učenica prije nestanka stare države boravila u Labinu, spuštajući se pješačkom stazom do našeg Rapca! Slučaj ili ne, odgovorite sami! Slučajno ili ne, ali na zidu kreativno uređenog stana umjetnice dočekao nas je ogroman plakat s likom velikog talijanskog slikara Giorgia de Chirica. Autora koji je nadahnuo glavnog konstruktora Raše Gustava Pulitzera Finalia, na kreaciju upravo ovakve Raše i njenog glavnog trga! Bit će da me je spojio s velikim srpskim književnikom i doveo na beogradsku promociju njegove knjige!

 

TITO HEROJ- U OČIMA TURISTA IZ NIZOZEMSKE!

Godinama je u Rabac na godišnji odmor dolazio jedan uglađeni nizozemski umirovljenik, koji se u slobodno vrijeme bavio i slikanjem. Slikao je i u Rapcu, boraveći početkom osamdesetih u jednom od hotela na Veloj đirini, u Olivi. Bilo je to odmah nakon smrti Tita, pa je naslikao više portreta Maršala. Jedan od njih poklonio je Silvanu Zahtili, nedavno preminulom direktoru hotela.
Bio je to razlog i za kraći razgovor s njime na Radio Puli, gdje sam tada bio zaposlen. Rekao je između ostalog da je bio zadivljen činom njegovih partizana koji su digli na ustanak protiv jake i okrutne Hitlerove soldateske, tamo negdje na brdovitom Balkanu. Sa mnom u društvu bila je mlada dama
iz Nizozemske i predstavnica jedne turističke agencije, koja je uz svoje prezime dodala i Knapić, kako se prezivao njen životni odabranik!
U to vrijeme u zemlji tulipana, domovini našeg gosta, u zemlji mlade Ane Frank, njemački je okupator činio teška zlodjela bez organiziranog otpora domaćeg stanovništva. Time je ugled Tita u očima Europljana kao uspješnog ratnika i vojskovođe bio neprikosnoven, a njegovo divljenje još veće. Zločini odmah nakon rata učinjeni nad zarobljenim vojnicima, njemačkim ili njihovim domaćim kvislinzima ne mogu nijekati njegov ratni doprinos antifašističkoj koaliciji. Kao što se ti zločini ne mogu opravdati ili braniti tim doprinosom. Jedno i drugo bit će neizbježna tema istraživanja povjesničara, dok se aktualni političari i građani moraju okrenuti stvaranju demokratskog društva snažnog gospodarstva i poštenog pravnog ustroja. Društva pravde u kojem će biti krajnje tolerancije za sve oblike različitosti, a nikakve za lopovluk u režiji političara, od kojih su nastala mnoga zla u Hrvatskoj.

 

KOVA JE NASA - BECI SO VRAJZI

Rudnici, rudarenje i rudari trajno su obilježili Labinšćinu, trasirajući ne samo njen gospodarski razvoj, već i društveni život i demografsku sliku. Zemljom siromašan kraj, krajolik kamenjara i škrte zemlje bio bi mnogo siromašniji da se njegovo bogatstvo nije krilo duboko ispod zemljine površine. Zbog kamenog ugljena prebogatog sumpora se na Labinšćinu dolazilo iz drugih dijelova Europe. Rudnici su bili bogat ratni plijen, a i Italiji bi lakše pao gubitak Istre nakon Drugog svjetskog rata da su kojim načinom uspjeli sačuvati Istarske ugljenokope. Industrija, turizam, trgovina, promet - sve je to na ovim prostorima nastalo kao plod rudarske aktivnosti.
Zbog svega toga razumljiva je nostalgija starijih generacija Labinjana, koji su na bilo koji način vezani uz rudnike i rudare. Međutim, uza sve to nitko od nas nije htio da mu je svakodnevno radno mjesto na otkupu nekoliko stotina metara ispod zemlje, nerijetko i ispod razine mora. Rudarski pozdrav Sretno nije bio slučajan, jer u povijesti rudarenja u našem kraju na svom je radnom mjestu život ostavilo blizu dvije tisuće rudara, uz nekoliko velikih katastrofa, od kojih su najpoznatije bile one koje su se bile 1940. godine u doba Italije i četiri godine kasnije za Jugoslavije.
Stoga je i razumljivo što su se rudari zaklinjali da svoju djecu neće pustiti u rudnik, što su oduvijek tim poslom bavili samo oni koji nisu imali drugog izbora. U pravilu vrlo siromašni ljudi. Znali su to dobro i partizani za NOB-a, koji su narodu, da bi im bili što bliži, privlačniji i spremniji na odlazak u njihove redove, obećavali da nakon rata opni neće ne samo plaćati porez, već neće ići ni u rudnik. Odnosno da će njihovo posao biti mnogo lakši.
Odmah nakon rata kada su prestala ratna stradanja obnova rudnika na Labinšćini postala je vrlo aktualna i posao bez odlaganja. Njemački ga vojnici srećom nisu minirali, ali najveća opasnost došla je u vlastitom dvorištu - nije bilo dovoljno rudara za pokretanje, a kasnije i normaliziranje proizvodnje. Na otkope se dolazilo direktno nakon demobilizacije, stalno se organiziralo "dobrovoljan" rad u rudniku, i to ne samo na Labinšćini, već širom Istre. Za odlazak u rudnik agitiralo se i u Lici, Hrvatskom Zagorju i Dalmaciji, a mnogi povratnici iz Francuske, Nizozemske, Njemačke i Amerike završili su u Raši i Labinu. Tu se našlo i više stotina njemačkih, ali i domobranskih ratnih zarobljenika, od kojih je dosta stradalo u već spomenutoj nesreći 1948. godine. Rad u rudniku pod "mus" potaknuo je i dodatno emigriranje naših ljudi. Pogotovo onih koji su živjeli uz more, a pomorstvo im je bilo mnogo bliže i draže od rudarskog otkopa!
U takvom okruženju manjak rudara bio je stalan i bolan, o čemu vrlo zorno svjedoči i ovaj "marketinški" proglas iz tih godina. Iz tog je vremena nastao i termin "četvrti obrok", još jedan od mamaca za privlačenje ljudi u rudnik. Nudilo se toliko toga da se, može se isčitati između redova, da oni koji ne žele taj raj, ili nešto s njima nije u redu, ili ne vole novo socijalističko društvo.
U godinama koje su uslijedile nastala je i ova fraza kojom sam naslovio ovaj tekst.
Sretno!!!

USKOTRAČNA PRUGA ŠUMBER-PLOMIN PORAT

Uz ugljen Labinšćina je bila poznata i po velikim nalazištima boksita. Njegovo je vađenje bilo vrlo intenzivno u doba Italije između dva rata, a rad na posljednjim jamama, odnosno vanjskim otkopima završio je šezdesetih godina proteklog stoljeća.
Najviše boksita nalazilo se na području Vetve, odnosno od Svetog Martina do Šumbera, na kojim je otkopima bilo zaposleno dosta ljudi tog kraja, ukoliko su imali sreće.
Na ta vremena podsjeća popularna teleferika u Rapcu, odnosno žičara koja se protezala od sela Cere do novog modernog specijaliziranog utovarilišta na drugoj strani rabačke uvale.
Mnogim je, međutim, stanovnicima našeg kraja manje poznato da je u otprilike isto vrijeme kada i žičaru Labinšćina dobila i uskotračnu prugu za prijevoz te rude morskim putem. U otprilike u isto vrijeme kada i žičara 1925. godine izgrađena je spomenuta pruga Šumber-Plomin Porat u dužini od 15 kilometara. Njena polazna je točka bila u dijelu Šumbera zvanom Martinačić, a preko Stepčići dopirala je do svog odredišta u Plominskom zaljevu, na koje još podsjeća pristan
Nakon rata i mijenjanjem državnih granica te drugim pravcem plasmana boksita demontira se ne samo žičara,već i ta uskotračna pruga. Na nju podsjeća tek pokoja kartolina, a i sve je manje ljudi koji su na njoj radili ili je prolazila nedaleko od njihova doma. Ipak, nedaleko od Stepčići i danas se može u kamenom usjeku naći tragove nekadašnje trase pruge. Time su to vrijednije ove dvije male fotografije iz 1940. godine na kojima je zabilježen prijevoz vjerojatno neispravne lokomotive. Na poleđini jedne od njih je i datume te tekstualna poruka, ali ni uz najbolju volju ne mogu odgonetnuti u kojem dijelu Istre su nastali ti snimci. Uska vijugava cesta prolazi najvjerojatnije središnjom Istrom, a možda se u daljini nazire Draguć?

TOMASO LUCIANI - APOSTOL JADRANSKOG IRIDENTIZMA

Pod tim je naslovom dvadesetih godina proteklog stoljeća u jednom talijanskom časopisu objavljen članak o životu i djelu Tomasa Lucianija, poznatog labinskog političara, gradonačelnika, publicista, arheologa, i prije svega, borca za sjedinjenje Istre s Italijom. Rođen je 1818. godine u uglednoj i staroj labinskoj obitelji intelektualaca, a u dobi od 42. godine napušta rodni grad, onda u granicama Austrije, i u Italiji postaje jedan od najvećih i najpoznatijih iridentist. Dok je kao gradonačelnik djelovao u Labinu zaslužan je za spajanje Labina s Rapcom, čime nova luka oduzima značaj Prtlogu, a sve više ugrožava i lučki promet obližnjeg Plomina. Svom je gradu ostavio i kazalište, koje je uređeno u nekadašnjem fontiku, čime je trasirao uspješan i bogat kulturni život svog zavičaja.
Emigriranjem u Italiju posvećuje se i publicističkom radu, prije svega okrećući se povijesti Istre i Labina. Plod toga je, između ostalog, studija o Matiju Vlačiću Iliriku, ali i tekst Albona, studi storico-etnografici, kojega je prije tri godine u talijanskom izvorniku, ali i hrvatskom jeziku, objavio labinski nakladnik Mathias Flacius. Bio je to prvi, i dosad jedini tekst Tomasa Lucianija objavljen kod nas, u kojem se daje na uvid bit njegove političke ideje. Ujedno, ta je studija i temeljit i slojevit prikaz stanja i prilika u Labinu i na Labinšćini u njegovo vrijeme.

Ukupnim svojim djelovanjem Tomaso Luciani je ostao zabilježen kao jedan od najpoznatijih i najuspješnijih labinskih gradonačelnika. Dok je u doba Italije bio slavljen kao svetinja za Jugoslavije i kasnije Hrvatske bio je uglavnom prešućivan. U oba slučaja mjera za odnos prema Lucianiju bio je njegov iredentizam, čime se prešućuje njegov ukupan doprinos svome gradu - od ceste za Rabac i kazališta, do publicistike i istraživanja povijesti svoga zavičaja.

Propašću Habzburgove monarhije Istra se našla u granicama Kraljevine Italije ostvaruje se uskoro posljednja želja T. Lucianija - 5. studenoga 1922. godine na labinsko se groblje odlažu njegovi posmrtni ostaci, gdje su i danas. Na komemoraciju posebnim se letkom tiskanom nekoliko mjeseci ranije, pozivaju svi rodoljubni Labinjani. Tim je povodom objavljen i gore spomenuti tekst, autor kojeg je Vincenzo Marussi.

Njemu u čast 12. godine kasnije ispod gradske se lože otvara lapidarij posvećen njemu, koji se nakon rata demontira, a kamene ploče postavljaju u gradski muzej i na ulazu u rodnu kuću Matije Vlačića Ilirika.

Danas mi je u ruke došla jedna razglednica starom Labina, kojim sam (sebi) riješio još jednu enigmu o Lucianiju. Doznao sam, naime, da je njegova rodna kuća zapravo Gradska likovna galerija, koja se nalazi nasuprot palače Lazzarini-Battiala, odnosno današnjeg Narodnog muzeja. Grad ju je prije petnaestak godina otkupio od posljednjeg vlasnika - obitelji Persi iz Labina. Na starim razglednicama između dva rata ta se kuća spominje kao dom talijanskog patriota Onorata Zustovicha, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu u borbama s vojnicima Habsburga. Njemu u čast ulica njegova djetinjstva, današnja Ulica Prvog maja, nosila je njegovo ime.

MOJA PRVA KNJIGA - HVALA RUDARU

Moja prva knjiga "Četrdeset zelenih proljeća", posvećena NK Rudaru i nogometu Labinšćine objavljena je 1986. godine. Kada se vratim unatrag ne mogu vjerovati da je od tada proteklo čak 29 godina, ali vrijeme je za sve neumoljivo. Kada se predam sjećanjima izgleda mi kao da je taj vremenski odmah mnogo kraći, kao da se sve to zbilo gotovo jučer, a ne prije gotovo tri desetljeća. Tome u prilog ide i moderni dizajn pulskog grafičkog urednika Alfija Klarića, koji je u Istri bio predvodnik velikog profesionalnog iskoraka u oblikovanju knjiga.

Nerijetko su me moji Labinjani pitali zbog čega sam kao politolog napisao knjigu o nogometu, o čemu sam im svaki put dao dio mog razloga za takvu odluku. Možda i zbog jubileja koji se u to vrijeme trebao obilježiti. Možda je to bio i bijeg moje novinarske svakodnevice, odnosno politike, politike i politike. Ne isključujem da da sam dodatne poticaje dobio i od sina Zorana, koji je tada kao klinac obećavao na vratima juniora Rudara, ostvarujući možda moje neke prikrivene želje.

Najvećim dijelom ipak zbog činjenice da sam od malena odrastao uz zeleno-crne iz Raše, na čije me utakmice, često i izvan Raše, vodio moj otac Bepi. Po zadatku, ali i ljubavi veliki navijač "kovara". Zbog toga sam imao i čast upoznati i nogometaše Rudara s početka pedesetih, među kojima je bio i Giambastiani, ali i tada vrlo popularni Toni Privrat. Bili su to veseljaci, pravi prijatelji i izvan nogometnog terena, čija je "himna" za putovanja korijerama Autoprometa bila pjesma s refrenom Rudar Raša vodu pije cijeli svijet se njemu smije! Rudar Raša mora piti alkohol!" 

Njihov je duh nekako ušao u mene, postao je dio mene, utakmice se nisu propuštale, nogomet je u ono vrijeme bila najveća i najljepša nedjeljna zabava. Zato sam se odlučio za pisanje pjesme o Rudaru, kao dijelu kronike mog zavičaja, što je oboje bilo odrednica mog novinarskog rada. Bilježiti sve o svom kraju, prikupiti što više dokumenata i podataka o svom kraju, kojih na hrvatskom jeziku i nije odveć bilo.

Teško da bi knjiga ikad nastala da se sve to nije zbivalo u krugu ondašnjeg općinskog glasila Labinska komuna i velike podrške urednika Valtera Černjula. Pisao sam prema vlastitoj savjesti, bez okakve obaveze prema bilo kome u Rudaru, gdje se za moj naum doznalo ked kada je pisanje knjige dobrano odmaklo. U to sam vrijeme radio u Puli kao urednik tamošnjeg radija, što mi je omogućilo da svaki dan nakon odlaska s posla uđem u pulski Nacionalnu knjižnicu, gdje sam uz pomoć osoblja listao, a često i fotokopirao sve stranice Glasa Istre i La vode del popolo na kojima se pisalo o Rudaru. Od prvih dana, pa sve do 1985. godine. Za mene su to bili vrlo zanimljivi podaci, o kojima sam znao malo ili gotovo ništa, što me samo dodatno poticalo da ih obrađujem. Nerijetko odmah po povratku iz Pule, a gušt me tjerao da po prikupljenim podacima kopam duboko u noć. 

Razgovarao sam i s poznatim labinskim nogometašima, bio sam i u Pordenonu, gdje sam razgovarao i s onovremenom legendom Brunom Persijem, koji će, uskoro nakon što je Rudar bio dva puta prvak Julijske krajine, emigrirao u Italiju. Možda to i ne bi bio nikad učinio da se prilikom nogometnog susreta s ekipom vojske, nije se zamjerio jednom članu Udbe, koji mu je najavio osvetu! U svakom slučaju naišao sam na brdo zanimljivih podataka, između ostalog, da je ondašnji golgeter, legenda i divan čovjek Toni Privrat, ujedno predratni skojevac na zagrebačkoj Trešnjevci, završio na Golom otoku, kao informbiraš. Eto, ni u nogometu nisam mogao bez politike! A uz malo šale mogu reći da sam napisao knjigu o prvom međunarodnom nogometnom prvaku iz ondašnje Jugoslavije, budući da se prvenstvo Julijske krajine igralo unutar dvije države!

Bilo kako bilo knjiga je izašla godinu dana nakon jubileja Rudara u nakladi Labinske komune i u čak tri tisuće primjeraka!

Uslijedile su kasnije druge knjige, tematski miljama daleko od nogometa, ali uvijek vezane uz zavičaj i ljude na ovim prostorima. Sudove o mojem publicističkom prvencu, ovakve ili onakve, uvijek daju čitatelji, ali meni ostaje posebnom zadovoljstvo tim naslovom, koji će mi dati poticaje i za druge knjige o Labinšćini i Labinjanima. 

Na te dane podsjeća me i nekoliko sačuvanih fotografija Slavice Ružić o promociji knjige na kojoj je moja ondašnja mlada suradnica Silvana Fable, za razliku od današnjih dana, imala pune ruke posla u prodaji knjige. Ujedno prvenca Labinske komune!

        

OPĆINSKA NOGOMETNA LIGA LABINA OD 1958. GODINE

Nakon spajanja Rudara iz Raše i Labina u jedan labinski nogometni klub 1955. godine, taj se sport masovno počinje razvijati i na Labinšćini. Te iste godine u našem kraju postoje svega dva nogometna igrališta, što nije bio problem da se održi prvo neslužbeno nogometno prvenstvo Općine Labin. Prema podacima objavljenima u knjizi Sto godina nogometa navode se da su na tom prvenstvu nastupali klubovi Budućnost iz Kapelice, Iskra iz Vineža, Radnik iz Labina, NK Labin, Vihor iz Katura, Mladost iz Ripende, Jadran iz Brgoda i Proleter iz Potpićna. Bilo je to prvo općinsko nogometno prvenstvo u Istri.
Ti će klubovi biti iskra prvog službenog Općinskog nogometnog prvenstva Labina, koje je startalo 1958. godine uz sudjelovanje 11 klubova. Uz postojeće klubove te godine nastaje i NK Cement iz Koromačna, kojega podupire tamošnja cementara.
Na Labinšćini i dalje postoje samo dva nogometna terena, u Raši i Labinu, gdje se preko vikenda od jutra do mraka igraju sve utakmice prvenstva. Omasovljenje i popularnost nogometa uskoro će potaknuti izgradnju nogometnih igrališta u svakom malo većem selu Labinšćine, koja će živnuti tokom odigravanja utakmica općinskog prvenstva. Rivalitet između klubova potiče njihovu posjećenost, pa u derbi utakmicama nerijetko zna biti i do tisuću bučnih navijača. Kako selima mladosti nije nedostajalo, kao ni ljubavi za nogometom, zbog brojnosti klubova liga se jedno vrijeme dijeli i u dvije grupe, a "partide" za ulazak u viši rang bile su prave fešte za sve bolje uređena igrališta.
O zbivanjima u nogometu na toj razini opširnije sam pisao u knjizi Četrdeset zelenih proljeća objavljenoj 1986. godine u povodu 40. obljetnice tada vrlo uspješnog i popularnog Rudara. Ovom prilikom s ovim kratkim tekstom i nekoliko stranica s fotografijama klubova Vihor, Omladinac iz Labina i Svetog Martina, Rapca i Proletera samo se ovlaš prisjećam vremena kada smo materijalno te osobnim i društvenim standardom bili siromašniji nego danas, ali društvenim životom mnogo bogatiji i kreativniji.