USKOTRAČNA PRUGA ŠUMBER-PLOMIN PORAT

Uz ugljen Labinšćina je bila poznata i po velikim nalazištima boksita. Njegovo je vađenje bilo vrlo intenzivno u doba Italije između dva rata, a rad na posljednjim jamama, odnosno vanjskim otkopima završio je šezdesetih godina proteklog stoljeća.
Najviše boksita nalazilo se na području Vetve, odnosno od Svetog Martina do Šumbera, na kojim je otkopima bilo zaposleno dosta ljudi tog kraja, ukoliko su imali sreće.
Na ta vremena podsjeća popularna teleferika u Rapcu, odnosno žičara koja se protezala od sela Cere do novog modernog specijaliziranog utovarilišta na drugoj strani rabačke uvale.
Mnogim je, međutim, stanovnicima našeg kraja manje poznato da je u otprilike isto vrijeme kada i žičaru Labinšćina dobila i uskotračnu prugu za prijevoz te rude morskim putem. U otprilike u isto vrijeme kada i žičara 1925. godine izgrađena je spomenuta pruga Šumber-Plomin Porat u dužini od 15 kilometara. Njena polazna je točka bila u dijelu Šumbera zvanom Martinačić, a preko Stepčići dopirala je do svog odredišta u Plominskom zaljevu, na koje još podsjeća pristan
Nakon rata i mijenjanjem državnih granica te drugim pravcem plasmana boksita demontira se ne samo žičara,već i ta uskotračna pruga. Na nju podsjeća tek pokoja kartolina, a i sve je manje ljudi koji su na njoj radili ili je prolazila nedaleko od njihova doma. Ipak, nedaleko od Stepčići i danas se može u kamenom usjeku naći tragove nekadašnje trase pruge. Time su to vrijednije ove dvije male fotografije iz 1940. godine na kojima je zabilježen prijevoz vjerojatno neispravne lokomotive. Na poleđini jedne od njih je i datume te tekstualna poruka, ali ni uz najbolju volju ne mogu odgonetnuti u kojem dijelu Istre su nastali ti snimci. Uska vijugava cesta prolazi najvjerojatnije središnjom Istrom, a možda se u daljini nazire Draguć?

TOMASO LUCIANI - APOSTOL JADRANSKOG IRIDENTIZMA

Pod tim je naslovom dvadesetih godina proteklog stoljeća u jednom talijanskom časopisu objavljen članak o životu i djelu Tomasa Lucianija, poznatog labinskog političara, gradonačelnika, publicista, arheologa, i prije svega, borca za sjedinjenje Istre s Italijom. Rođen je 1818. godine u uglednoj i staroj labinskoj obitelji intelektualaca, a u dobi od 42. godine napušta rodni grad, onda u granicama Austrije, i u Italiji postaje jedan od najvećih i najpoznatijih iridentist. Dok je kao gradonačelnik djelovao u Labinu zaslužan je za spajanje Labina s Rapcom, čime nova luka oduzima značaj Prtlogu, a sve više ugrožava i lučki promet obližnjeg Plomina. Svom je gradu ostavio i kazalište, koje je uređeno u nekadašnjem fontiku, čime je trasirao uspješan i bogat kulturni život svog zavičaja.
Emigriranjem u Italiju posvećuje se i publicističkom radu, prije svega okrećući se povijesti Istre i Labina. Plod toga je, između ostalog, studija o Matiju Vlačiću Iliriku, ali i tekst Albona, studi storico-etnografici, kojega je prije tri godine u talijanskom izvorniku, ali i hrvatskom jeziku, objavio labinski nakladnik Mathias Flacius. Bio je to prvi, i dosad jedini tekst Tomasa Lucianija objavljen kod nas, u kojem se daje na uvid bit njegove političke ideje. Ujedno, ta je studija i temeljit i slojevit prikaz stanja i prilika u Labinu i na Labinšćini u njegovo vrijeme.

Ukupnim svojim djelovanjem Tomaso Luciani je ostao zabilježen kao jedan od najpoznatijih i najuspješnijih labinskih gradonačelnika. Dok je u doba Italije bio slavljen kao svetinja za Jugoslavije i kasnije Hrvatske bio je uglavnom prešućivan. U oba slučaja mjera za odnos prema Lucianiju bio je njegov iredentizam, čime se prešućuje njegov ukupan doprinos svome gradu - od ceste za Rabac i kazališta, do publicistike i istraživanja povijesti svoga zavičaja.

Propašću Habzburgove monarhije Istra se našla u granicama Kraljevine Italije ostvaruje se uskoro posljednja želja T. Lucianija - 5. studenoga 1922. godine na labinsko se groblje odlažu njegovi posmrtni ostaci, gdje su i danas. Na komemoraciju posebnim se letkom tiskanom nekoliko mjeseci ranije, pozivaju svi rodoljubni Labinjani. Tim je povodom objavljen i gore spomenuti tekst, autor kojeg je Vincenzo Marussi.

Njemu u čast 12. godine kasnije ispod gradske se lože otvara lapidarij posvećen njemu, koji se nakon rata demontira, a kamene ploče postavljaju u gradski muzej i na ulazu u rodnu kuću Matije Vlačića Ilirika.

Danas mi je u ruke došla jedna razglednica starom Labina, kojim sam (sebi) riješio još jednu enigmu o Lucianiju. Doznao sam, naime, da je njegova rodna kuća zapravo Gradska likovna galerija, koja se nalazi nasuprot palače Lazzarini-Battiala, odnosno današnjeg Narodnog muzeja. Grad ju je prije petnaestak godina otkupio od posljednjeg vlasnika - obitelji Persi iz Labina. Na starim razglednicama između dva rata ta se kuća spominje kao dom talijanskog patriota Onorata Zustovicha, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu u borbama s vojnicima Habsburga. Njemu u čast ulica njegova djetinjstva, današnja Ulica Prvog maja, nosila je njegovo ime.

MOJA PRVA KNJIGA - HVALA RUDARU

Moja prva knjiga "Četrdeset zelenih proljeća", posvećena NK Rudaru i nogometu Labinšćine objavljena je 1986. godine. Kada se vratim unatrag ne mogu vjerovati da je od tada proteklo čak 29 godina, ali vrijeme je za sve neumoljivo. Kada se predam sjećanjima izgleda mi kao da je taj vremenski odmah mnogo kraći, kao da se sve to zbilo gotovo jučer, a ne prije gotovo tri desetljeća. Tome u prilog ide i moderni dizajn pulskog grafičkog urednika Alfija Klarića, koji je u Istri bio predvodnik velikog profesionalnog iskoraka u oblikovanju knjiga.

Nerijetko su me moji Labinjani pitali zbog čega sam kao politolog napisao knjigu o nogometu, o čemu sam im svaki put dao dio mog razloga za takvu odluku. Možda i zbog jubileja koji se u to vrijeme trebao obilježiti. Možda je to bio i bijeg moje novinarske svakodnevice, odnosno politike, politike i politike. Ne isključujem da da sam dodatne poticaje dobio i od sina Zorana, koji je tada kao klinac obećavao na vratima juniora Rudara, ostvarujući možda moje neke prikrivene želje.

Najvećim dijelom ipak zbog činjenice da sam od malena odrastao uz zeleno-crne iz Raše, na čije me utakmice, često i izvan Raše, vodio moj otac Bepi. Po zadatku, ali i ljubavi veliki navijač "kovara". Zbog toga sam imao i čast upoznati i nogometaše Rudara s početka pedesetih, među kojima je bio i Giambastiani, ali i tada vrlo popularni Toni Privrat. Bili su to veseljaci, pravi prijatelji i izvan nogometnog terena, čija je "himna" za putovanja korijerama Autoprometa bila pjesma s refrenom Rudar Raša vodu pije cijeli svijet se njemu smije! Rudar Raša mora piti alkohol!" 

Njihov je duh nekako ušao u mene, postao je dio mene, utakmice se nisu propuštale, nogomet je u ono vrijeme bila najveća i najljepša nedjeljna zabava. Zato sam se odlučio za pisanje pjesme o Rudaru, kao dijelu kronike mog zavičaja, što je oboje bilo odrednica mog novinarskog rada. Bilježiti sve o svom kraju, prikupiti što više dokumenata i podataka o svom kraju, kojih na hrvatskom jeziku i nije odveć bilo.

Teško da bi knjiga ikad nastala da se sve to nije zbivalo u krugu ondašnjeg općinskog glasila Labinska komuna i velike podrške urednika Valtera Černjula. Pisao sam prema vlastitoj savjesti, bez okakve obaveze prema bilo kome u Rudaru, gdje se za moj naum doznalo ked kada je pisanje knjige dobrano odmaklo. U to sam vrijeme radio u Puli kao urednik tamošnjeg radija, što mi je omogućilo da svaki dan nakon odlaska s posla uđem u pulski Nacionalnu knjižnicu, gdje sam uz pomoć osoblja listao, a često i fotokopirao sve stranice Glasa Istre i La vode del popolo na kojima se pisalo o Rudaru. Od prvih dana, pa sve do 1985. godine. Za mene su to bili vrlo zanimljivi podaci, o kojima sam znao malo ili gotovo ništa, što me samo dodatno poticalo da ih obrađujem. Nerijetko odmah po povratku iz Pule, a gušt me tjerao da po prikupljenim podacima kopam duboko u noć. 

Razgovarao sam i s poznatim labinskim nogometašima, bio sam i u Pordenonu, gdje sam razgovarao i s onovremenom legendom Brunom Persijem, koji će, uskoro nakon što je Rudar bio dva puta prvak Julijske krajine, emigrirao u Italiju. Možda to i ne bi bio nikad učinio da se prilikom nogometnog susreta s ekipom vojske, nije se zamjerio jednom članu Udbe, koji mu je najavio osvetu! U svakom slučaju naišao sam na brdo zanimljivih podataka, između ostalog, da je ondašnji golgeter, legenda i divan čovjek Toni Privrat, ujedno predratni skojevac na zagrebačkoj Trešnjevci, završio na Golom otoku, kao informbiraš. Eto, ni u nogometu nisam mogao bez politike! A uz malo šale mogu reći da sam napisao knjigu o prvom međunarodnom nogometnom prvaku iz ondašnje Jugoslavije, budući da se prvenstvo Julijske krajine igralo unutar dvije države!

Bilo kako bilo knjiga je izašla godinu dana nakon jubileja Rudara u nakladi Labinske komune i u čak tri tisuće primjeraka!

Uslijedile su kasnije druge knjige, tematski miljama daleko od nogometa, ali uvijek vezane uz zavičaj i ljude na ovim prostorima. Sudove o mojem publicističkom prvencu, ovakve ili onakve, uvijek daju čitatelji, ali meni ostaje posebnom zadovoljstvo tim naslovom, koji će mi dati poticaje i za druge knjige o Labinšćini i Labinjanima. 

Na te dane podsjeća me i nekoliko sačuvanih fotografija Slavice Ružić o promociji knjige na kojoj je moja ondašnja mlada suradnica Silvana Fable, za razliku od današnjih dana, imala pune ruke posla u prodaji knjige. Ujedno prvenca Labinske komune!

        

OPĆINSKA NOGOMETNA LIGA LABINA OD 1958. GODINE

Nakon spajanja Rudara iz Raše i Labina u jedan labinski nogometni klub 1955. godine, taj se sport masovno počinje razvijati i na Labinšćini. Te iste godine u našem kraju postoje svega dva nogometna igrališta, što nije bio problem da se održi prvo neslužbeno nogometno prvenstvo Općine Labin. Prema podacima objavljenima u knjizi Sto godina nogometa navode se da su na tom prvenstvu nastupali klubovi Budućnost iz Kapelice, Iskra iz Vineža, Radnik iz Labina, NK Labin, Vihor iz Katura, Mladost iz Ripende, Jadran iz Brgoda i Proleter iz Potpićna. Bilo je to prvo općinsko nogometno prvenstvo u Istri.
Ti će klubovi biti iskra prvog službenog Općinskog nogometnog prvenstva Labina, koje je startalo 1958. godine uz sudjelovanje 11 klubova. Uz postojeće klubove te godine nastaje i NK Cement iz Koromačna, kojega podupire tamošnja cementara.
Na Labinšćini i dalje postoje samo dva nogometna terena, u Raši i Labinu, gdje se preko vikenda od jutra do mraka igraju sve utakmice prvenstva. Omasovljenje i popularnost nogometa uskoro će potaknuti izgradnju nogometnih igrališta u svakom malo većem selu Labinšćine, koja će živnuti tokom odigravanja utakmica općinskog prvenstva. Rivalitet između klubova potiče njihovu posjećenost, pa u derbi utakmicama nerijetko zna biti i do tisuću bučnih navijača. Kako selima mladosti nije nedostajalo, kao ni ljubavi za nogometom, zbog brojnosti klubova liga se jedno vrijeme dijeli i u dvije grupe, a "partide" za ulazak u viši rang bile su prave fešte za sve bolje uređena igrališta.
O zbivanjima u nogometu na toj razini opširnije sam pisao u knjizi Četrdeset zelenih proljeća objavljenoj 1986. godine u povodu 40. obljetnice tada vrlo uspješnog i popularnog Rudara. Ovom prilikom s ovim kratkim tekstom i nekoliko stranica s fotografijama klubova Vihor, Omladinac iz Labina i Svetog Martina, Rapca i Proletera samo se ovlaš prisjećam vremena kada smo materijalno te osobnim i društvenim standardom bili siromašniji nego danas, ali društvenim životom mnogo bogatiji i kreativniji.

  

LABIN - STENICE POČETKOM DVADESETIH 20. STOLJEĆA

Obje razglednice nastale su na istom mjestu, ali s rasponom od nešto više od trideset godina. Prva početkom dvadesetih 20. st. u doba Italije, a druga potkraj pedesetih, u vrijeme Jugoslavije. Mjesto - Stenice, odnosno put od Labina do Presike.

Za to razdoblje uočljive su velike razlike. Na prvoj razglednici nema zgrade nove klaonice izgrađene između dva rata, u kojoj je nakon rata dugo bilo sjedište Mesoprometa, a kasnije Labinkomerca.

Nema ni škole na Rialtu, izgrađene potkraj tridesetih, koja se još vidi na novijoj kartolini. Danas je od nekadašnje škole ostao tek nekadašnji stan učitelja.

Posebna vrijednost stare razglednice jedan njen detalj - kuća odmah na početku puta, od koje danas nema ni - korova! Nije mi zasad poznato tko je bio njen vlasnik, ni kada je kuća nestala.

Štoviše, da nije ove razglednice, do koje sam došao slučajno, ne bih nikada ni znao za tu "sitnicu"! Još ne tako davno na tom se mjestu bacao građevinski šut i drugi otpad, a stari su Labinjani govorili da su upravo na tom mjestu bačeni "nepodobni" topovi s Torjona, koji su na gradsku kulu postavljeni nakon što je na ovom prostoru Italija zamijenila Austriju. Uklonjeni su odmah nakon Drugog svjetskog rata kada se Istra našla unutar granica Jugoslavije.

Pažljivo će oko zamijetiti još razlike na ovom razglednicama u njihovoj međusobnoj usporedbi, ali i u odnosu na današnje vrijeme. Pa tko ima strpljenja neka ih sam potraži!

UZ 2. MARTA - RUDAR BEZ OSMIJEHA!

Podršku rudara tražili su svi totalitarni režimi. Uz njih i njihova djela kao da su se osjećali ne samo moćniji, nego i bližu muci i znoju naroda. Kao da su im riječi i poruke bile uvjerljivije. Zato su Rašu pohodili i Mussolini i Tito. Zato su i rudari bili u "milosti" medija, osobito kada su se naglašavale te međusobne simpatije. I zato je teško naći lik nenasmijana, vedra rudara, s optimističkim pogledom u neko - sutra, u neku bolju budućnost poduprijetu i tonama raškog ugljena.

Stoga, sam zastao kada sam poodavno u redakciji raškog rudara naišao na ovu fotografiju rudara na otkopu, koju mi je na kraju odstupio pokojni kolega Mirko Kramarić, i sam nekada rudar. Nastala je u vrijeme kada rudari još nisu nosili zaštitne šljemove, kada se glava rudara nije odveć štitila. Kada je važnija bila svaka tona iskopanog ugljena.

Rudar, ozbiljna i zamišljena lica, obraz kojega dodatno uozbiljava svjetlo s njegove lampe.

O čemu razmišlja?

Gdje su mu misli zalutale?

Što ga muči?

Strahuje li da će jednog dana u drvenom lijesu biti iznijet na svjetlo dana, kao što se dogodilo njegovim kameratima?

Tko ga čeka kada se kući vrati!

Tko je zapravo on?

Kako se zove?  

Ta me pitanja muče i danas, iako znam da mi više nema tko odgovoriti. Zbog svog izraza lica bezimeni je rudar završio je na prigodnoj razglednici, zapeo potom za oko jedne pulske udruge i završio na naslovnici prigodne knjige.

Tužan rudar se, možda greškom, našao i na prigodnom plakatu rudarske Raše, gdje su inače na cijeni uvijek bili rudari s osmijehom. 

S optimističkom porukom! 

Porukom pobjede!

Sutra se obilježava sjećanje na rudare i rudarenje na Labinšćini! Negdje među nama osjećam i duh rudara s ove rijetke fotografije.

SPOMENIK RUDARU BORCU U LABINU - TRI DESETLJEĆA ZABORAVA!

Prvog svibnja 1981. godine, prije 34. godine, u Labinu je svečano obilježena 60. obljetnica Labinske republike, koja je ujedno bila središnja prvosvibanjska proslava u Hrvatskoj. Tom prilikom su, s nemalo ponosa, objavljeni rezultati anonimnog jugoslavenskog natječaja za izradu spomenika rudaru i rudaru-borcu, kako se službeno zvao spomenik.

Prva nagrada za izradu najboljeg idejnog rješenja spomen prostora nedaleko od novog autobusnog kolodvora primala je dvojcu - akademski slikar Quintino Bassani iz Zagreba-Labina i diplomirani arhitekt Berislav Iskra iz Rovinja. Bili su bolji i od ponuđenih rješenja znamenitog hrvatskog kipara Dušana Đamonje, koji je dobio drugu nagradu i trećenagrađenog Šime Vulasa. Ukupno je komisiji stiglo 200 prijedloga.

Predsjednica Komisije bila je Ema Derossi-Bjelajac, a pored nekoliko stručnih ljudi njeni članovi bili su još Serđo Baskijera, zatim direktor Raše, te Đino Hrvatin i Ecio Zulijani, u ime Općine Labin i njezinih društveno-političkih organizacija.

Spomenik rudarima, dotad najveće priznanje rudarima Labinšćine, prema zamisli autora čine četiri masivna čekića od crnog čelika postavljena ma betonsko postolje, koje svojim podzemnim prolazom i prilazom asocira na rudarske rovove.

Uoči prvoga blagdana u prostorima obližnjeg Doma 2. ožujka postavljena je izložba svih pristiglih radova iz gotovo cijele zemlje. Izložbu je otvorio politički najmoćniji Labinjan Josip Hrvatin, izvršni tajnik Predsjedništva CKSKH. Podsjetio je da je to bio veliki izazov za umjetnike iz cijele zemlje kako na pravi način obilježiti Labinsku republiku i ulogu labinskih rudara.

Ubrzo se počelo s realizacijom projekta na Zelenicama, najvećim građevinarima grade svoj dio i onda je na svoje mjesto stigla skulptura od željeza - Čekići, rad labinskog slikara i nekadašnjeg partizanskog borca Quintina Bassanija, kao tradicionalni simbol rudara.

Sve ostalo je poznato - izmijenile su se generacije ovdašnjih političara, nestalo je Jugoslavije i socijalizma. U Labinu sjećanje na Labinsku republiku nije glavni općinski blagdan, koji je bio i neradni dan, a već oko sedam godina na ovom svijetu nema više glagoljivog i naočito slikara.
Nema više ni obećanja, ni novih rokova dovršenja spomenika, pa čak ni nekih novih rješenja, uključujući i prijedlog o nasipavanju hodnika, kao simbola rudnika.

Da se ovih dana nisu posjekli stari borovi koji od prvog dana zaklanjaju vidik na taj neobičan spomenik, vjerojatno nitko ne bi zamijetio ono što je već gotovo 35 godina dio labinske zbilje.
Da je samo znati tko je u ono vrijeme došao na zamisao da se rudarima, uz to i rudarima-borcima, posveti spomen prostor. Možda bi i bio problem mnogo načina da se ponudi skulptura od drva, a ne čelika?!

Od pisanja ovog teksta proteklo je sedam godina, odnosno preciznije - od obilježavanja 60. obljetnice Labinske republike i skorog početka radova 41 godinu, uz tek povremeno osvjetljavanje te skulpture u sklopu obilježavanja nekadašnjeg blagdana Dana rudara, odnosno Labinske republike. 

I onda je aktualni gradonačelnik Labina Valter Glavičić početkom ove godine najavio ono što se čekalo više od četiri desetljeća - nastavak radova odnosno dovršetak spomenika labinskih rudara! Potkraj rujna ove godine (2202.) na novom gradilištu pojavili su se radnici labinske građevinske tvrtke DECONTE. Od tada su prošla blizu dva mjeseca i sredinom studenoga već su zamjetne toliko očekivane promjene. Zbog prethodnog čekanja znatno je nastradala betonska podloga i zidovi pa su bili nezaobilazni sanacijski radovi, zbog čega ne bi bilo, uz ostalo, da su obavljeni na vrijeme. 

Radove nadgledava dipl. arh.Berislav Iskra, jedan od koautora jedinog spomen obilježja rudarima, kojima su se inače svi političari zaklinjali, pa ne sumnjam da će sve završiti kako je bilo i zamišljeno.

Također, vjerujem da će oni biti završeni do kraja ovog mandata aktualnog labinskog gradonačelnika, čime će ostati zabilježen kao prvi posljednji čelnik, koji je ovim potezom dovršio ovu dugu i tužnu, pa čak i sramotnu priču u našem gradu izraslog na temeljima teškog, napornog i pogibeljnog rada rudara.i     

Radovi se nastavljaju, pa se može očekivati ​​da će se ovaj spomenik rudarima završiti nakon četrdeset godina čekanja! I da će time nestati razlog konstatiranja da labinski političari slave rudare i rudarenje samo na riječima i prigodnim proslavama, ali ne i na djelu. Bude li tako i dalje će ostati pitanje kada će se započeti s gradnjom rudarskog muzeja i hoće li Labin opet vratiti Labinsku republiku kao svoj glavni praznik. Jer bez rudara i njihove bogate i svekolike baštine i povijesti(a i sadašnjost) našeg grada bila bi sasvim drugačija. I siromašnija!

  Radovi se primiču završetku, a bilo bi divno kada bi se dovršili do 2. ožujka iduće godine, na dan kada je za Jugoslaviju to bio praznik ondašnje Općine Labin, ai Dan rudara Hrvatske. Očekuje se i kvalitetno osvjetljavanje i normalna "vela fešta", na koju se čeka više od četiri desetljeća!

Radovi su se primakli samom završetku, uz očekivanje da će se da će njihovo okončanje biti prigodno obilježeno 2. ožujka, na nekadašnji dan rudara Hrvatske i općinski praznik Labina. Onda je to bio Spomenik rudaru borcu, a danas će to službeno biti SPOMEN PROSTOR RUDARU. 

Strpimo se kada smo na to čekalo gotovo pola stoljeća!

Ova je tema nakon više desetljeća konačno gotova, pa je spomen prostor rudarima i rudarenju prepušten svom životu. I nama Labinjanima i svima onima koji svraćaju u naš grad. Uz različite dojmove i komentare, ali i uzvik: Konačno!

Zahvaljujući Sanelu Memiću iz Vineža, velikom i svestranom zaljubljeniku u prošlost i njegova zavičaja, u koji s roditeljima dolazi  živjeti kao kao mališan. Osobu koju mnogo toga zanima, a i zna, samo da spomenem teleferiku, koja je prolazila i kroz njegov Vinež, ili uskotračnu prugu za prijevoz boksita od Šumbera do Plomin Porta, ta je znatiželja dovela i do osnovnih postavki jednog od 200 anonimnih nacrta uređenja ovog prostora. Sada su te skice dijelom dostupne i svim posjetiteljima ovog bloga, uz želju Sanela da, možda i ovim pute dozna, tko je autor ovog projekta!