KATURE SEDAMDESETIH

Ova je fotografija najvjerojatnije nastala potkraj sedamdesetih kada sam radio u Glasu Istre. Na njoj su temelji nove višekatnice koja se počela graditi nasuprot benzinske stanice. U to vrijeme na Katurama se intenzivno gradilo, rudnici suprotno očekivanjima nisu zatvoreni, a u sklopu programa supstitucije rudarenja putem tvrtke Labinprogres na Dubrovi i Potpićnu otvoreno je više novih tvornica, uz proširenje postojećih. U samo nekoliko godina otvoreno je blizu tri tisuće radnih mjesta, ukupna se zaposlenost na Labinšćini popela na više od 10 tisuća zaposlenih. Premda ni tada u nekim tvrtkama nije bilo bajno, problemi su eskalirali desetak godina kasnije, tada je bilo vrlo malo nezaposlenih. Gotovo se moglo birati radno mjesto. Stoga i ne začuđuje intenzivno širenje novog stambenog naselja Kature, a u modi su bile i obiteljske kuće i povoljno kreditiranje.
I druga je fotografija Katura nastala u otprilike isto vrijeme, ali s drugog mjesta. Na njoj se nalaze Kature bez kompleksa višekatnica koje se nalaze između glavne državne ceste i cesta koja prolazi Katurama. Bile su to posljednje zgrade izgrađene za Jugoslavije na tom prostoru, u sjedištu kojeg je trg, bar Astoria i niz, mahom zatvorenih poslovnih prostorija u njihovom prizemlju.
U to vrijeme rad u novinama nije bio posebno na cijeni, a ni uvjeti rada nisu bili odveć dobri. Kao labinski dopisnik Radio Pule, a kasnije Glasa Istre u početku sam se javljao od kuće ili sam koristio telefone raznih tvrtki, budući da u početku nisam imao službene prostorije. Dopisnici nisu imali fotoaparat, pa sam si ga morao kupiti sam da bih mogao fotografirati ljude i događaje. Službeni automobil bila je misaona imenica.
Tekstovi su se slali telefonom, diktirali duže nego što su se pisali, zbog čega su se znale dogoditi i velike greške kada je u Puli dolazilo do zamjene iskusne daktilografkinje početnicom, kojoj mnoga imena ili toponimi nisu bili poznati.
A tek slanje fotografija! Izrezao se film, ili slao cijeli putem vozača korijera, kojima se najčešće morala dati "manča". I javiti u Pulu da pričekaju autobus na kolodvoru.
Prilike su se oko devedesetih znatno popravile. Stigao je i faks, kojega smo u početku koristili kod Batelića Bateta, a kasnije i kompjuter.
Ni onda političari nisu voljeli kritike, pogotovo ne novinara, ali je ipak bilo manje pritiska nego danas. Uostalom, i tu važi ona da imaš onoliko slobode za koliko se izboriš!

PRVI LABINSKI PARK ILI ĐARDIN BARBA IVETA HRVATINA

U dosluhu sa sjećanjima stare kartoline otkrivaju mnogo toga. Na ova tri motiva mene u ovom slučaju najviše zanima park uređen u podnožju drevnog grada, koji se proteže iz velike zgrade kina i nekadašnje vile obitelji Franco, zvane Batocio, nekadašnjeg vlasnika kina. Prema mojem sjećanju uređivanje parka, koji danas nosi ime hrvatskih branitelja, počelo je sredinom pedesetih, kada sam ja, stanujući u prvom redu Vileta, kao desetogodišnjak promatrao radove kroz prozor ili se došetao do njega. Park je uređivao davno pokojni barba Ive Hrvatin iz Gondolići, čija kćerka Albina u dobi od 93 godina živi na Marcilnici kod svoje kćerke. Sve se to događalo na puškomet od popularne Pinete, prvi hortikulturni sadržaj Labina, kojega je potkraj 19. stoljeća uredio inženjer Alojz Čufar, poznatiji po uređenju Briona, gdje će otići nakon Labina.
Uređenju parka prethodilo je izgradnja staze i stepeništa, koja se od glavne ceste nedaleko od sadašnjeg spomenika Matije Vlačića Ilirika uspinjala da prolaza između crkve Majke Bojže od Zdravlja i spomenute vile.
Na prvoj razglednici, autor koje je poznati fotograf Đuro Griesbach iz Zagreba, vrlo se jasno vidi kako je taj prostor izgledao s tek posađenim stablima i drugim sadnicama te novom stazom.
Druga je razglednica nastala iz istog kuta, ali najmanje pet godina kasnije, što se zapaža iz već dobrano izraslih stabala, ali još jednog detalja. Neposredno nakon gradnje stepeništa njihovi su temelji popustili, da bi kamenje završilo blizu prvih kuća. Urušeni dio stepenica i betonske ograde je potom obnovljen. Uz učvršćene temelje, što se na razglednici i vidi.
U to vrijeme odlazi Labinjana na kupanje u Rabac bili su vrlo često, a kako su onda privatni automobili bili velika rijetkost, dobro je bio uhodan lokalni prijevoz autobusa na relacija Raša-Labin-Rabac.
Autobusno stajalište bilo je odmah nakon zavoja nasuprot današnje osnovne škole i nedaleko od kružnog toka.
Treća fotografija nastala je početkom šezdesetih, dakle u otprilike isto vrijeme, na što ukazuje i sve bujniji park. U to vrijeme već je otvoren Mlječnjak, izgrađena je stambeno-poslovna zgrada u koju se iz starog grada preselila banka i pošta. Iz Raše se pak u Labin preselila glavna direkcija Istarskih ugljenokopa. životni tokovi u našem gradu počeli su ići u drugom pravcu zaobilazeći sve više dotadašnje glavne žile kucavice. Nazirale su se konture novog grada i njegova središta.

 

RABAC - HOTELSKO NASELJE GIRANDELLA

Najbrži i najveći turistički preobražaj Rabac doživljava u razdoblju od 1961. do 1971. godine, kada je na čelu tamošnje hotelske kuće bio dvojac Đenio Kršulja-Mario Ilijašić. Autokamp i svi hoteli izgrađeni su u tih deset velikih godina, da bi se oni kasnije uglavnom obnavljali, proširivali, dobivali nove zvjezdice. Viši komfor i više cijene.
U tom razdoblju Rabac se počinje širiti na prostoru sjevernije od svjetionika, izvan od vjetra zaštićene uvale, drage, vale. Na područje kasnije poznato kao Girandella.
Svečano otvaranje cijelog naselja, što je onda bila novina, zbilo se 1967. godine, kada se gotovo udvostručuje broj kreveta u hotelima. Bila je to novina i za Labinjane, koji su se dotad uglavnom kupali na prostoru do lanterne.
Od tada je taj dio Rapca doživio velike promjene, od obnove i proširenja hotela, odnosno nekadašnjih paviljona, do sve atraktivnije šetnice, popularnog Lungomara. Šetnja Girandellom u zimskim mjesecima najbolja je prilika da se u miru i bez žurbe uvjerite u novi šarm starog naselje. Razglednice koje slijede prate mijene tog dijela Rapca od kraja šezdesetih, do početka 21. stoljeća
Unatoč svih obećanja, planova i najava cijelo naselje nije infrastrukturom, prije svega prometnicima bolje povezano s ostalim dijelom Rapca i Labina, gdje uvijek ima prostora za nove hotele.
Zanimljivo je i porijeklo tog naziva, kada se zvučnim naslovima nove hotele što više želi "internacionalizirati" i tako dodatno približiti stranim turistima. Naziv je zapravo iskrivljeni naziv prezimena učitelja Girardellija, čija se kuća nalazili na mjestu kasnijeg spomenika žrtvama terora njemačkih vojnika. Od kuće nema nikakvih tragova osim jednog zida nedaleko od hotela. Taj se učitelj potkraj tridesetih godina preselio u Lanišće na Ćićariji, gdje je tijekom rata, kao poznat fašista, ubijen od partizana.

IZ ALBUMA GIOVANNIA I LUCIE GOBBO IZ LABINA

Giovanni Gobbo Musciarol. Iz starog Labina. Da je živ danas bi imao 84. godine. Bio je uvijek susretljiv, dobro raspoložen i spreman na razgovor. Bio je umirovljen tokar, radio je u Istratransu, a živio u maloj kući sučelise usponu za Rialto. Uvijek je rado pričao o svom djetinjstvu i mladosti u rodnom gradu, od kojih se većina njegovih vršnjaka nakon Drugog svjetskog rata rasula svijetom. Pričao je sa sjetom, a sjećanja su se valjala u valovima, izazivajući različite asocijacije i kod onih koji su se rodili dosta kasnije od njega. U sasvim drugom okruženju. Sjećam se njegovog prepričavanja trenutak kada je doznao da je Italija kapitulirala. Gledao je film u starom kazalištu, popularnom teatrinu, kada je netko tijekom projekcije uzviknuo da je pao Mussolini. Uslijedio je prasak oduševljenja uz uzvik da je rat konačno gotovo. Euforiju publike je tek malo primirio ondašnji gradonačelnik Melciore Corelli izražavanjem bojazni da bi tek sada u Labin mogao doći rat. I za nešto više od mjesec dana na prilazu Labinu u sukobu s nadirajućim njemačkim vojnicima 43 mladih Labinjana položilo je, kako se zna reći, svoj život na oltar slobode.
Pričao mi Giovanni i o svojoj naklonosti prema fotografiji, koju je očito stekao pomagajući starogradskom fotografu Romanu u njegovom studiju, u kojem se naučio razvijati fotografije kao dječarac. Kada je buknuo rat imao je svega 12 godina, nekoliko je godina bio mlađi kada se dovršavala škola i dječji vrtić na obližnjem Rialtu na kojem je danas gradsko parkiralište. Čuo sam i vidio još dosta od simpatičnog Labinjana, što je ostalo zabilježeno na stranicama Glasa Istre, a potom ukoričeno i u dvije knjige.
Večeras sam se prošetao starim gradom mojim uobičajenim pravcem do Fortice i pored krasnog pročelja župne crkve. Kada sam se spuštao stepenicama niz Rialta, odnosno Kalića, put me nanese uz njegov dom, što me u tren "navuklo" da od njegove udovice zatražim da mi privremeno ustupi neke fotografije. Znam da je moj potez bio malo otkačen, ali uvijek susretljiva Lucia, koju svaki spomen na njenog Giovannija izaziva lijepa, ali bolna sjećanja, nije mi mogla uskratiti želju. Obećala je da će prekopati po obiteljskom albumu, ali je odmah posegla za svojim takujinom i u njemu, za prvu ruku našla tri male, ali zanimljive fotografije.
Na prvoj je mali Giovanni na krovu buduće škole na Rialtu, u kojoj sam i ja nakon rata bio prvoškolac. Školarci su se kasnije preselili u Podlabin, a od nekadašnje škole ostao je samo jedan stan, dok se većina zgrade urušila sredinom šezdesetih kao posljedica rudarenja ispod zidina drevnog Labina.    
Na drugoj fotografiji je 10. godišnji učenik u društvu sa svojim prijateljima. Snimljeni su 1941. godine i danas nitko od njih nije živ - reče mi Lucia, koju sam prekinuo u rješavanju križaljke u njenom toplom domu.
Zanimljiva je i treća fotografija, na kojoj je Giovanni(lijevo) na trgu ispred Molega u društvu s njegovim prijateljima iz Autoprometa, kondukterom i šoferom, kojih se dobro sjećam, ali sam im zaboravio imena. Bilo je to potkraj šezdesetih, u vrijeme kada su autobusi stajali na Crću ispred spomenutog bara. U drugom planu je već urušena zgrada, u kojoj je još desetak godina ranije bio foto studio Žike Tasića.
Danas sam odabrao pet novih fotografijama, od kojih su prve tri tematski vezane uz nekadašnji Istratrans, uključujući i posjetu Djeda Mraza djeci zaposlenika tog poduzeća. Na četvrtoj po redu snimak je s druženja članova Zajednice Talijana Labina prije otprilike četrdesetak godina. Posljednja je fotka nastala je na jednoj od ruševina kuća u starom Labinu u otprilike isto vrijeme.

JAZZ SD RUDAR

Odmah nakon rata ispaćenom narodu najviše je trebalo kruha i - igara. Odnosno zabave! Isto i politici, novom narodnom režimu, koji se našao pred more problema, od kojih je bilo malo pravih rješenja. A jedno od rješenja zvao se nogomet, a drugi, ples i muzika. U oba slučaja nešto što su bili nadareni naši Labinjani. Uz ugljen nogometaši Rudara, dvostruki prvaci Julijske krajine, uskoro će postati zaštitni znak ovog dijela Istre. A na ples ih nije trebalo tjerati. Jedan od ondašnjih Labinjana imao je talent i za nogomet i za muziku, a zvao se Emilio Cvajner. S harmonikom je otišao u partizane, nastupao je u Kazališnoj družini Otokar Keršovani. Nakon rata obje njegove ljubavi bile su na cijeni, kao što je on bio cijenjen među djevojkama, koje su uvijek "padale" na nogometaše i glazbenike. Naočit je Milan, dijete slovenskih doseljenika, odmah obukao zeleni dres Rudara, a po zadatku Partije, bio je glavni i u tek osnovanom sastavu NK Rudara nazvan JAZZ Rudar.

Uz njega u tom su sastavu svirali i drugi kasnije poznati glazbenici Labina i Raše - Bepi Knapić, Pino Gergorić, Anton Tonček Hrubec, kasnije voditelj raških tamburaša. Pridružio im se Paul Spivak, doseljenik iz Francuske, izvjesni Hirvat i drugarica Cilk, poznata labinska glazbena pedagoginja rodom iz Slovenije.

Tako je počelo, davne 1946. godine. Uskoro će nastati Kvarner. I tako sve do današnjih dana generacijama će se nizati razne glazbene grupe. Uz spoznaju da se sve manje pleše i međusobno druži. 

Ne kaže se uzalud da svako vrijeme nosi svoje breme! 

TRAGOM OGLASA U STARIM KALENDARIMA FRANINA I JURINA

U listanju starih tiskovina nerijetko su mi oglasi prava poslastica. Pogotovo kada o temi moga zanimanja govore više i bolje od glavnih tekstova. To mi se zbilo i sa starim brojevima kalendara-knjige Franina i Jurina, koji je počeo izlaziti još za Italije u Trstu. Njegovo izlaženje obnovljeno je 1962. godine, najprije u Rijeci, a tek sredinom sedamdesetih u Puli.

U Kalendaru Jurina i Franina 1965. godine, tiskanom u Rijeci, nisam našao ni jedan članak o Labinu, a nije ih bilo odveć ni iz Rijeke. Prema očekivanju bolje sam prošao s posljednjim stranicama, na kojima su oglasi, kojima se tradicionalno pomagalo izlaženje popularnog štiva.

U prvi mah, kao da se i nije puno toga promijenilo - tu su čestitke Općine Labin i Komunalnog poduzeća Prvi maj, koji i danas vole financirati lokalne medije. U oko mi pada i oglasni kvadratić Ugostiteljskog poduzeća Central iz Labina i drugog poslovnog pokojnika Metalca, zanatske radnje za vodoinstalaterske,bravarske radove i održavanje sustava centralnog grijanja.

Od velikih labinskih tvrtki svojih čestitkama oglašavaju se rabački hotelijeri te Autotransportno poduzeće Istratrans. Ovo potonje već sredinom šezdesetih poslije diljem cijele Jugoslavije, o čemu govore njegova predstavništva u Zagrebu, Rijeci i Puli, ali i u Beogradu te Novom Sadu! U znak potpore rabačkom turizmu povezuje se Rabac sa Zagrebom, na kojoj liniji najčešće voze moderni autobus FAP, od milja nazvan "Raketa".+
Pet godina kasnije kalendar se i dalje tiska u Rijeci u nakladi Dometa. Labinskih tema i autora opet nema. I sponzori su mahom iz Rijeke i okolice. Iz Labina općina Labin, Vodovod i Prvi maj, zatim Hotelsko Rabac, Metalac, ali i novi subjekti - Stan, Stolarsko poduzeće Raša i istoimeno Veletrgovačko poduzeće Raša.

Kalendar Jurina i Franina za 1974. godinu konačno se izdaje u Puli u nakladi Glasa Istre. Stoga je i većina članaka iz Istre. O Labinšćini tek mali tekst o nadimcima. Pojavljuje se i ime mladog labinskog pjesnika Daniela Načinovića.
Oglasne žute stranice su po običaju sadržajnije -. nižu se čestitke, Rapca, Jedinstva, trgovačkog poduzeća Labin, građevinske tvrtke Učka, zatim Vodovoda, Stana, Metalca, Centrala i Stolarskog poduzeća Raša. Po pola stranice oglasa imaju Istratrans, Kvarnerplastika i Trikotaža 25 maj, koji nude cijeli spektar svojih proizvoda i usluga. Istratrans servisira automobile Zastave i Škode širom Istre, a Kvarnerplastiksa prvu jahtu krstaša Sirius- 660,

CRKVICA SVETOG KUZME I DAMJANA - JEDAN OD LABINSKIH SAKRALNIH DRAGULJA

Potkraj minule godine uređena je crkvica svetih Kuzme i Damjana, još u srednjem vijeku podignuta u podnožju drevnog Labina nedaleko od skretanja za Rabac. Ovim zahvatom još je više naglašena ljupkost te crkvice, koja je bila u vlasništvu poznate labinske obitelj Depangher, koja je posjedovala najveći dio zemljišta na kojem je sredinom proteklog stoljeća u prvim godinama Jugoslavije podignuto naselje poznato kao Nove zgrade.
Malo kameno sakralno zdanje privuklo je odmah nakon rata pažnju i profesora Branka Fučića, najboljeg poznavatelja istarske vjerske baštine te reljefa i glagoljice u njima. I u njegovom izvještu ostane zapisano da su otkriveni tragovi freske i glagoljice, uz divljenje za rustikalni kameni luk svoda.
Te se crkvice sjećam i po jednom nemilom događaju na toj crkvi otprilike sredinom šezdesetih proteklog stoljeća. Sječam se da se jedan stanovnik Labina u trenutku rastresenosti popeo na njen krov i pijukom počeo uništavati kanalice!
Crkvica svetih Kuzme i Damjana, pučkih ljekara, jedna je od čak osam sakralnih objekata u Labinu, što je jedan od kurioziteta ovog grada. Ona na ulazu u drevni grad kao da najavljuje taj neobičan svijet, i u "društvu" sa skulpturom Matije Vlačića Ilirika svojevrstan je izazov za njeno kulturološko vrednovanje odgovarajućim sadržajem.
Ova razglednica nastala je sredinom tridesetih 20. stoljeća, a njen izdavač bio je G. Valcini, vlasnik poznate labinske papirnice, koja se nalazila u donedavnom dopisništvu Glasa Istre.