DUGOVJEČNE RAZGLEDNICE IZ LABINA

Jedna razglednica - tri grafičke obrade. Gadska palača Municipio promatrana (i slikana) iz lože - dvije, uz Torjon, dvije najmarkantnije točke ne glavnom labinskom trgu Crću. Ovoga puta neće biti zbora o trgu, već o dugom vijeku onovremenih kartolina.
Njihovo me trajanje podsjeća na automobile moje mladosti i zrelog dob - od Fiće do legendarnog Stojadina, službeno Zastava 101, koji je uz veće ili manje redizajne ili nova imena živio više od dva desetljeća!
Ova je razglednica nastala sredinom tridesetih u tiskari Cesaere Capello u Milanu, a njen izdavač bio je G. Valcini iz poznate labinske obitelji Valcini, koji su imali papirnicu u sada povijesnom dopisništvu Glasa Istre. Prva je poslana 1937, a treća sedam godina kasnije. Vjerojatno se mogla kupiti nekoliko godina ranije i barem godinu dana kasnije, sve do svibnja 1945. godine. Doduše, razglednice tiskane za Italije slale su se u prvim mjesecima i nakon rata, tada unutar nove države Jugoslavije, ali nerijetko s prešaranim ili odrezanim tekstom na talijanskom jeziku!
U ono vrijeme fotografa je bilo malo, a rijetke su bile obitelji s fotografom, pa su i fotografije iz tog doba rijetkost. U takvom okruženju razglednice su bile idealan prijenosnik poruka, koje su si međusobno slali rođaci, prijatelji ili sve brojniji turisti.
Kako izbor motiva i razglednica nije bio ogroman kao danas prolazila su grafička osvježenja postojećih motiva, koristeći nerijetko i različite boje. Da nije bilo tako u mojoj zbirci od točno 209 razglednica starog Labina do 1945. godine, ne bi se našla i ove tri, iste, a ipak različite razglednice.

PLOMINSKE (POSLIJERATNE) KARTOLINE

Još se nije našao način za buđenje drevnog Plomina, nekada povijesne općine. Živnulo je donekle u njegovoj luci, u više navrata je izgrađeno  novih zdanja, obnovljena je i luka, raj za ribare, ali u Plomin gradu vrijeme kao da je stalo.
Na ovim rijetkim poslijeratnim razglednicima, a zadnja je tiskana prije više od dva desetljeća, Plomin podsjeća na kulisu bez ljudi i života. Kako i priliči istarskim gradićima na panoramskim snimkama dominiraju crkveni zvonici - župne crkve i svetog Jurja mlađeg, s oltarom svetog Mikule, zaštitnika pomoraca.
Zanimljiv je i pogled na Plominski zaljev i vizuru njegove luke prije početka izgradnje prve termoelektrana, koja je svečano, u nazočnosti Tita i u povodu obilježavanja pola stoljeća Labinske republike, u redovan pogon puštena 1971. godine.

POZDRAV IZ KOROMAČNA - ISTRA

Naslov je to jedne od (rijetkih) razglednica Koromačna. Obje su razglednice nastale osamdesetih godina proteklog stoljeća, tiskane su u Murskoj Soboti, a njihov je izdavač bilo Turističko društvo iz Koromačna. Bilo je to vrijeme kada je turističke ambicije imao i ovaj dio labinske obale, koje su bile temeljene ne samo na već dobro uhodanom autokampu u Tunarici, već i lijepoj obali. U razvojnim planovima ondašnje Općine Labin bilo je ucrtana i gradnja čvrstih smještajnih jedinica, kako su se onda zvali hoteli, bungalovi i drugi turistički objekti.
Mijenjali su se vlasnici autokampa, od HP Rapca, Turističkog društva Labin, kasnije Marinaturista, koja je djelovala u sklopu Istratransa, do današnjih privatnih poduzetnika, ali - ništa od brzog razvoja turizma uz Raški zaljev. Ostat će zabilježeno da su sredinom osamdesetih ulaganja došla nadomak Tunarice, ali nije bilo riječ o turizmu, već pripremama za otvaranje novog rudnika - ispod razine mora.
Možda je glavna zapreka hvatanja dubljih korijena turizma bila tvornica cementa u Koromačnu, jer teško se na čisti zrak i ugodan odmor u prirodi  pozivati u njenom okruženju. Uostalom, ni na jednoj od tiskanih razglednica s razlogom se ne pojavljuje tvornički dimnjak.
Ipak, teško se oteti dojmu da to nije glavni razlog, već spoznaja da se na Labinšćini turizam dinamično razvijao tek u Rapcu. Unatoč postojanju ambicioznih planova (papir svašta trpi) slično su na labinskoj obali prošli Sveta Marina i Ravni. Mjesta su to u kojima ni danas (godine 2014.) još uvijek nema ni jednog hotela ili pansiona, a u cijelosti nisu (vjerovali ili ne!) zahvaćeni ni vodovodnom mrežom.

POTPIĆAN - NAJMLAĐE MJESTO U ISTRI

Zahvaljujući ugljenu Labinšćina je dobila tri mjesta, od kojih Raša danas nosi atribut najmlađeg grada u Istri. Ta titula zapravo pripada pet godina mlađem Podlabinu, inaugiranom svečano 1942, godine, koji je taj zvučni naziv izgubio stapanjem s Labinom.  Međutim, u tom nizanju Potpićan je i danas najmlađe mjesto u Labinu, nastalo uz rudarsko okno Pićan početkom pedesetih proteklog stoljeća.
Mjesto se intenzivno gradilo šezdesetih proteklog stoljeća na lokalitetu zvanom Dumbrova, zapravo šumovitom zemljištu, koje se gradilo mimo zakona i upisa u zemljišne knjige, budući da su Istarski ugljenokopi Raša, tada jedan od najmoćnijih kolektiva u Jugoslaviji, nerijetko bili iznad zakona.Ili zakon za sebe. Bilo je i razmišljanja da se naselje za rudare novog okna grade u Kršanu, ali je na kraju ipak prevagnulo mišljenje da mjesto za rudare treba graditi što bliže rudniku.
Uz cestu koja vodi Pićnu i Pazinu, odnosno Kršanu i Vozilićima, vrlo su brzo nikle ne samo višekatnice i druge stambene zgrade, već i škola, dom za rudare-samce i moderni trgovački centar s motelom.
Bilo je prijedloga da se mjesto nazove Novi Kršan, ali je na kraju ipak mjesto dobile današnji naziv.
Jedno kratko vrijeme, od 1956. do 1961. godine Potpićan je bila samostalna općina, zahvaćajući otprilike granice sadašnje Općine Kršan. Njen prvi i posljednji predsjednik je bio Josip Petarčić, koji će nakon ukidanja općine i spajanje s labinskom komunom, nakratko postao direktor tek osnovanog hotelskog poduzeća Rabac.
Početkom sedamdesetih u sklopu supstitucije rudarenja Potpićan dobiva više tvornica, među kojima i tvornicu keramičkih pločica, zatim tankostijenih cijevi i igračaka. U otprilike isto vrijeme zatvara se rudnik, a novi otvara u Tupljaku.
Danas je sve to debela povijest, a ove dvije razglednice podsjećaju na neka bolja vremena najmlađeg istarskog mjesta, u središtu kojeg danas ostaci samoposluge i motela svjedoče o ne baš odgovornom odnosu prema društvenom dobru.
Mnogo kasnije nastala su i ova dva motiva tvornica u Potpićnu i samog mjesta snimljena s Male Učke.

JEDNOM BILI BRODOVI ALBONA I LABIN

Ime našeg grada u svoje su vrijeme nosili i brodovi, što je oduvijek bila posebna čast za gradove čiji su se nazivi pronosili svijetom.
Između dva svjetska rata, u doba Italije, istarskom je obalom plovio manji parobrod Albona. Njegovu sam fotografiju prvi put objavio sada već daleke 1987. godine u knjizi Kartoline z Labinšćine, u izdanju glasila Labinska komuna. Drugi snimak tog istog plovila, kartolina s palubom prepunoj otmjenih putnika, danas se našla u mojim rukama. Taj mali me događaj i potakao na pisanje ovih redaka. Nisu mi poznati detaljni podaci o tom brodu, kao ni njegova sudbina, ali sam načuo da je uplovljavala i u rabačku luku.Vjerojatno će više podataka o njemu otkriti neki "novi klinci", koje će zanimati naša prošlost.
Poznato mi je da je i za Jugoslavije plovio brod s imenom našeg grada koji se zvao Labin. Napravljen je 1948. godine u jednom engleskom brodogradilištu. Pod britanskom je zastavom ovaj teretni brod plovio do svibnja 1964. godine, kada ga u Londonu kupuje riječki brodar Jugolinija, kasnija Croatia line.
Samo predaha i sućuti radi, ovaj je poznati brodar odavno nestao kao još jedna žrtva loše vođene gospodarske politike Republike Hrvatske.
Brod Labin, ranije Ptamigan, nepoznati je fotograf snimio u riječkoj luci 1. kolovoza iste godine, točno u 9.25 sati.
Nije mi poznata njegova sudbina.

LABIN -"KOKTEL" FOTOGRAFIJA NASTALIH U PORAĆU

Većina ovih fotografija nastala je u razdoblju od 1946. do 1953. godine, i uglavnom dosad nisu nigdje objavljivane. Posuđene su iz obiteljskih albuma, a svjedoci su različitih trenutaka za tih teških, ali u mnogočemu zanimljivih godina. Uglavnom prikazuju politički i društveni život Labina i Labinšćine u to doba. Svaka od njih zanimljiva je na svoj način - bilo da prikazuje sastanak upravnog tima Istarskih ugljenokopa Raša, kojega je vodio direktor Milan Rukavina-Šain, ili pak odmor lijepe glumice Branke u Rapcu, nedaleko od lanterne. Na prvoj fotografiji prepoznajem još inžinjera Ivu Marinovića, nekoliko godina kasnije generalnog direktora Raše te još Ratka Gverina Lazarića. O natjecanju učenika na trgu u Podlabinu doznaje se od jedne druge fotke, a nedaleko od središta rudarskog grada pozirala je grupa labinskih rukovodilaca.
Možda će netko svog oca ili rođaka prepoznati na grupi opuštenih mladih Labinjana s demožinkom u ruci jednog od njih, na poleđini koje fotografije piše "Brijoni 1946".
Snimak učenika područne osnovne škole u Trgetarima pokazuje da Labinšćina nije u to vrijeme patila od demografskih deficita unatoč snažnog iseljavanja u to vrijeme.
Dvije grupne fotografije prikazuju labinske čelnike sa ovdašnjim ugostiteljskim radnicama za neke od praznika, a na njima kao i na maloj fotki snimljenoj u sadašnjim prostorijama Gradske knjižnice prepoznao sam Zaneta Golju i Ivana Frankovića, aktualnog i budućeg predsjednika Skupštine općine Labin.

 

EDUARD STRENJA - VRIJEME LETI, SJEĆANJA (I DJELA) OSTAJU!

Kopajući po svojoj dokumentaciji u ruke mi je došla ova neobično lijepa fotografija Crća nastala prve večeri 2001. godine i ovog 21. stoljeća. Nakratko sam ostao bez daha, jer u trenu sam se sjetio njenog autora - majstora fotografije, fotoreportera Glasa Istre i divnog, krasnog čovjeke, prave ljudine - Eduarda Strenje.
S ovog je svijeta otišao prije tri godine - 26. rujna 2011. godine. Otišao, ostavio i svoje najdraže, suprugu Vanju i male blizance Gabriela i Luciju. I sve one koji su ga neobično cijenili, prisjećali se njega i druženja s njim.
Imao sam sreću da sam godinama radio s Edijem u Glasu Istre, a dodatno zadovoljstvo da smo zajedno radili na više knjiga o Labinšćini - od vodiča Labina, knjižice o župnoj crkvi do monografija Od crkve do crkve i Labin tragom vjekova.
Vjerojatno su i te šetnje mojim zavičajem s fotoaparatom u ruci doprinijela da je Edi dodatno zavolio ovaj dio Istre i njegove ljude. Zbog toga se ne samo vjenčao u labinskoj župnoj crkvi, već je i svoje male anđele Gabriela i Luciju krstio u župnoj crkvi svete Lucije na krovu Labinšćine u Skitači.
Edi Strenja nije bio opčinut samo Istrom, već ga je stvaralački nerv odvukao u Indiju i Dominikansku Republiku i druge zemlje naše kugle.
U kadru svog fotoaparata hvatao je i životinje, cvijeće, ali i život podmorja. Sve ono što nas okružuje. Meni će do kraja života ostati u sjećanju njegov profesionalizam, osjećaj za prostor, vrijeme i profinjena umjetnička duša. I prije svega ogromno srce.
Vrijeme bez Edija vrtoglavo leti, ali njegova mnogobrojna djela najbolji su svjedoci njegova lika.
Sređujući svoju foto-arhivu, koja sadrži više od tisuću fotografija, negativa i slajdova o Labinu i Labinšćini, najvećim dijelom rad Edija, našao sam i negative nastale prvog dana ovog stoljeća na Crće. Uz već objavljeno fotografiju prije četiri godine ovom tekstu prilažem još sedam motiva naše prelijepe place, nekada središtu mnogih događanja, od maškara, fešti do dočeka novih godina, a danas glavnom tranzitnom prometnom pravcu prema gradskom groblju te turističkim odredištima Sveta Marina i Ravni.