PETNAEST GODINA ODLASKA KREŠE FARKAŠA

Prije nešto više od 15 godina, 5. srpnja 1999. godine, Labin je zaprepastila iznenadna smrt Krešimira Farkaša. Pomorac, akademski slikar venecijanske škole i multimedijalni umjetnik, kao sin rudarskog inženjera i profesorice hrvatskog jezika kao dijete dolazi u rudarski Labin, kojega je odmah zavolio. Kao što su Labinjani prigrlili njega. Osam godina prije svog odlaska s ovog svijeta Krešo zajedno s Deanom Zahtilom utemeljuje Labin Art Express, udrugu za promicanje i "proizvodnju" kulture. Nemirna duha i kritičkog duha prema društvu Farkaš je zasigurno duhovni otac ove udruge, u sklopu koje ubrzo utemeljuje i glazben-scensku grupu. Pored njega na startu su još Dean Zahtila i Massimo Savić, poznati hrvatski pjevač raških korijena.
Kreativni duh ovog intelektualca rodom iz okolice Karlovca, kojim se u svom leksikonu ponosi i grad na tri rijeke, dovodi LAE i na svjetsku izložbu EXPO 98. godine u portugalskom glavnom gradu, gsje se Labinjani predstavljaju s provokativnim natupom HERO in XXI.
I nakon brzo proteklih 15 ljeta, a bila je vrela ljetna noć kada mu je prestalo kucati srce, duh Kreše Farkaša i dalje se osjeća u njegovom i našem Labinu.

RAŠA - FOTOGRAFSKI BISERI O RUDARENJU POČETKOM 20. STOLJEĆA!

Imao sam sreću da mi je u ruke došla knjižica tiskana 1923. godine u Veneciji u kojoj se, pod naslovom Le nostre risorse carbonifere e le miniere dell'Arsa, u kojoj se piše o rudarstvu u Italiji. To je jedna od prvih knjiga u Italiji u kojoj se opisuje raški rudarski bazen, koji se našao unutar granica nove države. Posebna je njena vrijednost čak i 46 dragocjenih i izuzetnih fotografija o rudnicima u Krapnu, Vinežu i Štrmcu te separaciji Štalije i luci Bršica. Većina od njih dosad nije bila dostupna našoj javnosti, a veći dio njih po prvi put objavljujem u ovom postu. Ne sumnjam da će zagolicati vašu pažnju, ali i postaviti mnogobrojna pitanja.

SLIČICE IZ ŽIVOTA ISTRATRANSA

Prijevozničko poduzeće Istratrans bilo je jedno od najpoznatijih transportnih društava ne samo u Istri, već u cijeloj ondašnjoj zemlji. Nastalo je 1945. godine iz prometne sekcije Istarskih ugljenokopa Raša, najviše radi prijevoza ugljena do Vodnjana gdje se, do izgradnje pruge Lupoglav-Štalije, kamionima dopremao ugljen. I također radi prijevoz rudara iz većeg dijela Istre. Ubrzo će prijeći lokalne granice, postavši s vremenom poznat po prijevozu tereta u zemlji, ali i svijetu. Autobusne linije Istratransa spajale su Labin i Pulu sa Zagrebom i Beogradom, ali i Koprom, odnosno Trstom. Šoferi su bili poznati po visokoj profesionalnosti, prije svega ljubaznošću i korektinim ponašanjem prema putnicima. 

Ta je tvrtka bila poznata i po odličnim mehaničarima, odličnom servisu osobnih automobila, koji su svoje poslovnice imali širom Istre. Prvi fićo i drugi automobili "zastave" iz Kragujevca mogli su nse u Labinu kupiti upravo u trgovini Istratransa u prizemlju zgrade u Podlabinu, iznad koje se danas nalazi i kineski dućan.

U posljednjih dvadesetak godina sve je otišlo u prah. Ostala su samo sjećanja i fotografije u opbiteljskim albumima. Ove sam pronašao u albumu mog pokojnog oca Bepeta Kagarina, prvog direktora poduzeća koje je zapošljavalo nekoliko stotina ljudi, čija su primanja bila dosta iznad labinskog prosjeka.  Fotke su nastale uglavnom za njihova druženja, prilikom obilježavanja raznih godišnjica ili podjela priznanja, što su sve bili dobri povodi za druženje i dobru atmosferu. Čaša više, kada se nije bilo za volanom, ili radnom mjestu nije nikome smetala. A da su se i zaposlenici Istratransa voljeli fotografirati svjedoči i pretposljednja fotografija, kada se moj otac nepozvan našao u kadru prilikom poziranja većine ondašnje uprave. Bit će da je njihovo zurenje u fotoaparat komentirao riječima. "Ca ste tu, a ja vaš išćen po kancelarijah!"

Financijski stabilan kolektiv bio je i sponzor Nogometnog kluba Rudar, o čemu svjedoči i posljednja fotografija nastala za gostovanja "rudara" kod Virtusa iz Bolzana. Na fotografiji je ondašnji cijeli prvi tim, od kojih su danas živi Anđelo Milevoj i Lučano Miletić, koji se ubrzo iselio u Ameriku.

RABAC - "ULJEZ" LIDO PALACE

Narcis, Hedera i Mimosa, popularni rabački "cvjetni" hoteli izgrađeni su početkom sedamdesetih proteklog stoljeća na rubu autokampa na Veloj đirini. Tim je ulaganjem i dobivanjem nešto više od tisuću postelja zaokružen prvi ciklus gradnje i širenja hotela u popularnom Rapcu. Odmah u početku zbog svoje veličine i načina gradnje hoteli su izazivali podvojene reakcije, koje su dijelom bile i utemeljene zbog problema s njihovim prokišnjavanjem. Glavobolje su uklonjene desetak godina kasnije dogradnjom dva kata, čime se gubi njihova prvotna vizura.
Nova etapa u povijesti tih hotela dolazi početkom 21. stoljeća kada zapuštene hotele za 15 milijuna maraka kupuje Fillippo Horstman, uspješan talijanski hotelijer i kasniji počasni građanin Labina. Svoja iskustva brzo prenosi na svoje nove hotele, ulažući u početku mnogo pažnje u njihov okoliš. Ruže postaju njegov zaštitni znak, a ubrzo će njegovim gostima biti milije kupanje u novim vanjskim bazenima, nego u moru.
Prije dvije godine "bacio" se i na temeljito proširenje i obnovu Narciza, a ove godine ne samo da je isti tretman dobio i hotel Mimosa, već je u njegovom produžetku izgrađen hotel Lido Palace, oko kojeg se još uvijek vrte građevinski radnici.
Uz nove bazene, parkirališta, garaže, koji zahvaćaju i nekadašnji javne stepenice na putu do mora, ovaj kompleks doživljava velike promjene, koje će biti potpune obnovom Hedere, koja izgledom između dva nova hotela ne djeluje baš bajno. Dio njegova ograđenog carstva je nekadašnji uski put koji je Rabac spajao s Remcom i Gondolići. Nekada je započinjala kod kuće obitelji Škopac na samom u mjesto, a uz rub plaže prolazila je uz rub brda i nekadašnje teleferike prema spomenutim mjestima, odnosno samom Labinu. Taj je pravac bio i dio planova za gradnju prometnice uz obalu sve do Prtloga i Svete Marine. Danas je na tom mjestu rampa s pločom PRIVATNI POSJED, premda se u zemljišnim knjigama i dalje vodi kao javno dobro.
Ove razglednice podsjećaju na "cvjetne" hotele u prvim godinama svog rada, često u čvrstoj vezi  autokampom, na kojima se lijepi vidi nekadašnji javni bijeli put.