DON EUGENIO CORVA IZ SVETE NEDELJE

Možete li objaviti neke stare razglednice Nedešćine iz Vaše knjige Labinski album - piše mi naša posjetiteljica Maria iz dalekog New Yorka. Mogu i činim to s radošću! Objavit ću najveći dio razglednica nekadašnje Svete Nedelje - Santa Domenica uz tek kraće objašnjenje. Najnovija razglednica tog nekada važnog mjesta u mojoj zbirci jučer je kupljena u Goriziji, a na njoj je snimak tek otvorenog hotela  Unione s početka 20. stoljeća, u vlasništvu obitelji Schira. Razglednica nije putovala, ali na njoj je nekoliko kratkih pisanih poruka, koje otkrivaju zanimljive detalje iz povijesti tog mjesta. U samom lijevom kutu kartoline je don Eugenio Corva, najvjerojatnije ondašnji župnik Svete Nedelje. Druga tek vidljiva strelica zaustavlja se na likovima  Ernesta(oca) i Giuseppea Nacinovicha(sina). Kasnije su postali poznatiji po nadimku Frisolini, koje postaje njihovo novo talijansko prezime, a sin Beppi bit će i gradonačelnik Labina.
I riječ-dvije o razglednici broj 3. autor koje je Luigi Mioni iz Malog Lošinja, najpoznatiji istarski fotograf na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Na kraju niza je i poleđina te izuzetne razglednice, ne samo da bi se divili krasopisu nepoznata pošiljatelja, već da se malo pomnije pogledaju dvojezični poštanski žigovi Svete Nedelje i Žminja.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABIN - FARMACIE DOTT.RI PATELLI

Nema dvojbe da je Bartolomeo Giorgini s početka 18. stoljeća najpoznatilji ovdašnji aporekar, zahvaljujući prije svega svojoj prvoj studiji o povijesti Labina Memorie istoriche della terra i teritorio d'Albona, koju je labinski nakladnik Mathias Flacius prije nekoliko godina objavio pod naslovom Povijesni pregled Labina i okolice. Isto tako poznato je da je glavna labinska ljekarna u prvoj polovici 20. stoljeća, Farmacia alla Madonna, bila u vlasništvu politički moćne obitelji Millevoi. Nalazila se na današnjem Starom trgu nedaleko od Malog kazališta, sve dok na ondašnjem usponu koji je nosio ime Ducea Mussolinija u prizemlju nove zgrade, odnosno hotela  nije 1937. godine otvorena velika i moderna ljekarna. Kao Narodna apoteka u sklopu Doma zdravlja bila je otvorena do sredine osamdesetih prošlog stoljeća, a sada je devastirana, kao i cijelo zdanje, zajedno s nekad vrijednim inventarom. Na derutnoj fasadi ostalo je tek pola naziva, dok je ono "Narodna" nekome smetala nakon osamostaljivanja Hrvatske.
Vlasnik ljekarne bila je obitelj Patelli, koja je imala još dvije ljekarne u Opatiji te Vižinadi, odakle su i došli u Labin. Otišli po završetku rata, u kojem su, kako se navodi u literaturi o NOB-u lijekovima  pomagali partizane. Jedan njihov potomak. također farmaceut, radi danas u Trstu.
Guglanjem sam našao i ljekarne u Trevisu i nekim drugim mjestima Italije koje imaju isti naziv.
Pored  razglednice apoteke i hotela, koji je bio u vlasništvu obitelji Dobrić- Dobrini, na obitelj Patelli podsjećaju i ovi dokumenti.

MILJENKO SMOJE U LABINU

Prolazija san ovuda, ali nikad se nisam zaustavija. Mislija san da su ove kuće raštkane uz cestu, igralište, spomenik rudaru, kafana, pošta, da je to cili Labin. A zapravo to je donji Labin, a oni pravi, gornji Labin je gori na brigu.
Iz daljine i ne izgleda grad, nego tvrđava.
A ono, čudo od gradića, lipota nad lipotama!
Usred mista pjaceta ka pozornica. Na njoj stara gradska loža, do nje kafana i to VELO KAFE.
Palače, palacini, skalinade, strme kalete, bifore, trifore, stupi, piloni, , svodovi, mišanje kultura i stilova - Venecije, Auštrije, Ervatske, Italije, feudalizma, kapitalizma, , fašizma, socijalizma - sve se to izmišalo i rodilo ne degenerirani baštard nego slikoviti gradić, koji je slavno slaga vikove svoje prošlosti."
Tako počinje u Slobodnoj Dalmaciji o našem Labinu pisati legendarni splitski novinar, kroničar i pisac Miljenko Smoje u svom putopisu u dva nastavka Labin - čudesna lipota nad lipotama i Rudarski grad bez rudara. U Labin nije došao slučajno već kao dio delegacije Mjesne zajednice Labin Dalmatinski koja je 28. travnja 1989. godine, na Dan oslobođenja Labina, bila gost Mjesne zajednice Labin. Gosti-pobratimi iz Labina nedaleko od Splita u Labinu su sudjelovali na svečanom otvaranju novog sportsko-rekreacijskog centra, koji je obnovljen na mjestu onog podignutog za Italije, kada je nosio naziv GIL, odnosno fašističke omladine.
Što reći nego da je majstor od riči, o kojemu se nedavno vrtio serijal na HRT, bio oduševljen Labinom, njegovim izgledom, prošlošću i ljudima, našom mekom cakavicom, što je nadiralo iz svake njegove rečenice u putopisu. Nije mogao a da ne naiđe na Vinka Šainu, koji će ga dovući u svoju galeriju, naliti ga dobrim vinom i govoriti mu o njegovim srednjoškolskim danima u Splitu. Na fešti u Labinu naišao je i na fetivog Splićanina, rudarskog inžinjera Dragu Radalja, zvanog Grdan, s kojim je zajedno derao gimnazijske klupe. "I ti moj školski drug je rudar kojega ću trevit u Labinu" - čudom se čudi otac Našeg malog mista, niza knjiga i reportaža pisanih na njegovom specifičnom splitskom govoru.
Čitajući njegov putopis ostao sam ugodno iznenađen da je uvečer u rabačkom hotelu "do kasno u noć čitam fini i ugodno opremljen libar Kartulini z Labinšćini Marijana Milevoja. " I danas me vesele njegove riječi da je "cili libar interesantna šetnja starim Labinon i susreti sa šarenon galerijon njegovi građana."
I upoznaje Smoje svoje splitske štioce sa crvenim baronom-štrajkašom, Giuseppinom Martinuzzi, otvaranjem rudnika, Rotschildom, Agniellijem, Labinskom republikom i drugim draguljima labinske prošlosti.
Raduje ga da i istarski Labinjani sviraju na meh, kao i njegovi Vlaji iz Labina na diple, s kojima se ponosio u starom gradu njihov svirač Nediljko. Nema čemu se nije radovao ili veselio  novinar kojega su dugo godina bili otpisali njegovi sugrađani zbog  političke nepodobnosti, ali se nije mogao načuditi kako u Labinu gotovo da nije susreo rudare.
A da je deset godina kasnije bio u Labinu doznao bi da više u ovom dijelu Istre nema ni jednog rudnika. A još deset godina kasnije vjerojatno bi se čudio kako više nema nikakvog kontakta između istarskog i damlatinskog Labina! A vjerojatno i o njegovom boravku u Labinu ne bi nitko znao da njegove putopise o Labinu nije potkraj svibnja iste godine prenijela Labinska komuna. Uostalom, s nama ili bez nas život ide svojim tokom!



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

  

RKUD RUDAR RAŠA - PROBUĐENI IDENTITET

Sopele, meh i kanat na "tonko i debelo" oduvijek su bili ključni znak identiteta slavenskog življa
Labinšćione, zbog čega je za fašističke Italije bila zabranjena istarska tradicionalna glazba. Oslobođenje ođenje i završetak rata bio je ujedno i signal za izlazak narodne glazbe iz ilegale, dao se odušak dugo godina zatomljivanom i zabranjivanom plesu i svirci. Labinski folkloraši već u rujnu 1946. godine sudjeluju na Smotri narodne glazbe u Zagrebu, gdje je nastup balunaša popraćen velikim pljeskom. Radničko kulturno umjetničko društvo Marko Radović osnovano je, prema svemu sudeći, 1947. godine u Labinu, a dvije godine kasnije u Raši je utemeljen RKUD Rudar. Ostalo je zabilježeno da su prvi javni nastup pred ozarenom publikom, kojoj je "balun" bio mnogo miliji i od ponuđenog baleta, imali u Raši 12. travnja 1949. godine gdje su nastupali s KUD Pavao Markovac iz Zagreba.
U proteklih gotovo šest i pol desetljeća djelovanja raški folkloraši, pjevači i svirači dali su ogroman doprinos očuvanju naše narodne baštine i poticanju zanimanja novog naraštaja za tradicionalnu narodnu glazbu. Novi način života i vrlo intenzivna depopulacija sela umnogome je promijenila etno i glazbenu sliku našeg zavičaja, ali bez djelovanja raškog kulturno umjetničkog društva rastakanje i nestajanje tog dijela našeg identiteta bilo bi mnogo brže, temeljitije i poraznije.
U proteklih šest desetljeća sa životne je scene otišlo mnogo narodnih pjevača Labinšćine na koje podsjećaju njihove snimke u bogatoj arhivi Radio Pule, koja je vjerno pratila sve njihove priredbe. Osobito Labinske konti, smotre narodne pjesme i svirke iza kojih već gotovo četiri desetljeća stoji upravo RKUD Rudar. Ostala su sjećanja na sopca Berta Bolanca, Martina Kutića, Meneta Markulina i Bepeta Markoča, neumornog  voditelja folkloraša Silvana Verbanca (na posljednjoj fotki u društvu s legendarnim Renatom Pernićem i autorom ovih redaka), na šaljivđiju, pjesnika, voditelja i pitora Valtera Brubnjaka iz Vineža, još uvijek aktivnog Milija Milevoja ili svirača, učitelja i graditelja narodnih instrumenata Franketa Kosa i još mnogo, mnogo drugih kojima je najveća radost bilo druženje, tjedne vježbe,  nastupi od Milana na skupu Unita, Ohrida, Manzana i drugih gradova u zemlji i svijetu. Ostale su i ove fotografije, samo djeličak iz njihove bogate riznice koje vraćaju film nekoliko desetljeća unazad, izazivaju istodobno sjetu i radost, dah zauvijek minulog vremena. Uz obvezan uzdah i upit dokle će izdržati Pino i njegova družina?



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

ISTRA - VRIJEME NOVO, GRANICE STARE

Venezia Giulia e Friuli - naslov je 21. broja revije  Touring Cluba Italiano, objavljenog u Milanu 1955. godine, četvrt stoljeća nakon prve izašle revije. U njoj su, uz gradove Julijska Krajine i Trsta, ilustriranih vrlo brojnim i zanimljivim starim fotografijama, dani prikazi gradova s one strane nove granice, kao podsjetnik na vremena prije rata. Da bi taj povratak u nedavnu prošlost bio što zorniji objavljena je i  geografska karta Istre i Julijske Krajine, s novom državnom granicom između Italije i Jugoslavije, koja je dopirala do rijeke Mirne, a tanjom, zelenom bojom ucrtane su i granice između dva rata.
U tom prikazu Labinšćina je najprije predstavljena s dvije fotografije Raše, kao uspješnim primjerom dobre talijanske arhitekture novog doba, a uz panoramu drevnog Labina prikazana su i dva graditeljska bisera srednjovjekovnog grada venecijanske arhitekture, kojima se posjetitelji i danas dive. Nije izbjegnut ni Plomin s gradskom lođom, na kojem se naziru i obrisi reljefa s venecijanskim lavom, koji je skinut nakon ucrtavanja novih granica.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius. com)

KATUN LABINSKI-KAZALIŠNA DRUŽINA OTOKAR KERŠOVANI

Tijekom Narodnooslobodilačke borbe od rujna 1943. do svibnja 1945. godine Labinšćina je bila snažno uporište djelovanja NOP-a. Gotovo pred nosom njemačkih vojnika na Čepićkom se polju želo žito, iz rudnika se odvlačio eksploziv za partizanske jedinice, u Čamporovici je 1944. godine osnovala Talijanska Unija za Istru i Rijeku te potkraj godine tiskale novine. Sredinom travnja te godine u Katunu Labinskog nadomak Kožljaka osnovana je Kazališna družina Otokar Keršovani Oblasnog NOO za Istru, čije je sjedište bilo u dijelu staje Zore Boneta-Vozila. Svoje vatreno kršenje, ono stvarno i u prenesenom značenju, imala je već 1.svibnja u Ripendi. Uslijedila je kraća "turneja" Labinšćinom, koja je prekinuta zbog opasnosti od neprijateljskih jedinica.
U istom je selu, a i u Kožljaku, od 15. do 18. kolovoza 1944. godine, održana Prva konferencija kulturnih radnika Istre na kojoj je u više navrata nastupala Kazališna družina, koja je u međuvremenu obilazila i oslobođena te poluoslobođena istarska sela. Zbog sve većeg djelovanja neprijateljske vojske članovi Otokara Keršovanija potkraj se godine prebacuju u Gorski Kotar, nastupajući pred partizanima i ranjenim borcima, ali i stanovnicima oslobođenih sela sve do Žumberka i Slovenije.
U Istru se preko Cresa i Lošinja vraćaju tek 3. svibnja 1945. godine, da bi između ostalog nastupali i na velikoj manifestaciji u pulskoj Areni, ali i većem dijelu oslobođenog poluotoka. Njihov je put završio potkraj 1945. godine kada se preko Opatije prebacuju u Rijeku, gdje postaju okosnica Narodnog kazališta Ivan Zajc.
Prvi upravitelj upravitelj Kazališne družine Otokar Keršovani, koja je imala i Talijansku sekciju, bio je Miljenko Paravić, dok su prve članice Družine, koje u početku broji 11 članova, bile i Zora Blečić-Buneta, Anita Klapčić i Antonija Klapčić Nina. Uskoro su im se pridružili narodni svirači Dinko Mene Miletić i Josip Bepi Miletić te Emilio Cvajner, poznati harmonikaš i nogometaš prvog  raškog nogometnog kluba Rudar.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

LABIN I TOŠO DABAC

Jedna od najljepših i najkvalitetnijih poslijeratnih monografija Istre pod naslovom Istra - prošlost, sadašnjost objavljena je 1969. godine u Zagrebu u nakladi BINOZA-EPOHA. Korektan, odmjeren tekst više autora, među kojima su i Zvane Črnja, koji je i urednik knjige, te Vjekoslav Bratulić, Josip Roglić, Jelka Ribarić-Radauš, Slavko Zlatić i Etore Poropat. I još bolje fotografije koje potpisuje hrvatska fotografska legenda Tošo Dabac(autor čuvene fotografije istarske seljanke u liku dviju nonica iz Presike Tonke Višković i Luce Brezac), njegov pulski pandan majstor fotografije Alojz Orel, zatim Nenad gattin, Krešimir Tadić i drugi. Za odličan izgled monografije pobrinulo se ime u liku i djelu Alfreda Pala.
Potkraj šezdesetih, dakle prije nešto više od četiri desetljeća, i Istra se sve dinamičnije razvija u zemlji koja je otvorila svijetu svoje dotad čvrsto zabarikadirane granice. Uz brodogradnju i industriju sve se brže razvija i turizam, koji svoje korjene pušta i na Labinšćini, odnosno u Rapcu. U to vrijeme novo ljetovalište ima u svim smještajnim kapacitetima oko 8400 mjesta, s udjelom od 11,5 posto u ukupnom turističkom prometu Istre. Uz još uvijek prisutno rudarstvo razvija se i industrija tokarilica Prvomajska, podignuta je TE Plomin 1, a i Raška dolina dobro se obrađuje za razliku od sadašnjeg korova i otužne slike. Sve to uz prirodne ljepote Labinšćine i njenu bogatu  povijest našlo se u fokusu fotografa spomenute monografije. Uz podatak da je Općina Labin prema popisu od 1961. godine imala oko 35600 stanovnika, ili gotovo deset tisuća više nego danas.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)