IZLET U PULU

Pula je još od druge polovice 19. stoljeća često odredište Labinjana. Privremeno ili stalno. Rad u arsenalu, kasnijem brodogradilištu, luci, boravak u bolnici ili služenje vojnog roka. Od Franje Josipa, Mussolinija do Tita. Austrije, Italije, Jugoslavije. U početku se odlazilo pješke, potom brodom i autobusom, koji za Italije jednom tjedno spaja Albonu s najvećim i najvažnijim istarskim gradom.
Nakon zatvaranja rodilišta u Vinežu prije više od četiri desetljeća Pula je i rodni grad novog naraštaja Labinjana. Stoga je i red da se izborom starih kartolina malo vratimo u njegovu prošlost, u vrijeme kada su razni Viškovići, Miletići, Zahtile, Černjuli, Milevoji, Batelići, Rajkovići, Vlačići u njemu odabrali svoj novi dom. Na ta vremena podsjećaju i ove dvije knjižice za zaposlenike, koje nam je dao labinski odvjetnik Renato Martinčić. Uz dvojezičnu radnu knjižicu na njemačkom i talijanskom jeziku Arbeitsbuch i Libretto di lavoro, posebno je zanimljiva četvorojezična knjižica, na kojoj se, uz ova dva koriste još slovenski i hrvatski jezik. Tako su bili pisani svi državni dokumenti, dok su isprave gradova u Istri pisane na talijanskom i njemačkom, ili samo talijanskom jeziku.

  

Dugo su Arena i Uljanik bili zaštitni znakvi i simboli drevne Pule. Sve do ove godine kada se ugasilo pulsko brodogradilište postavši simbol vrlo loše gospodarske politike Hrvatske, ali i najvećeg grada u Istri. Tužan pogled  na propalo brogradilište uokviren u desetak fotografija nastalih s prostora ispred ulaza u vrlo dobar i dobro organiziran Povijesni i pomorski muzej Istre. Prije će rimska Arena dobiti krov nego što će ovo brodohradilište, u kojem je donedavno bilo zaposleno dosta Labinjana, opet krenuti starim stazama.

ZEMLJA I NAROD ISTRE - ZBORNIK O ISTRI ZA NDH

Ustaški pokret svoj opstanak i zaštitu duguje Mussoliniju, koji je Pavelića izravno iz Italije doveo u Zagreb na čelo satelitske tvorevine Nezavisne Države Hrvatske u prvim danima Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Od tada su odnosi na relaciji Rim-Zagreb bili vrlo bliski, a valjda u znak zahvalnosti na dotadašnju potporu Mussolini će od Ante Pavelića na dar dobiti Hrvatsko Primorje i najveći dio Dalmacije. Padom fašističke Italije u rujnu 1943. godine, a nedugo potom i vješanjem Mussolinija od strane njegovih ogorčenih zemljaka, kada Hitler zaposjeda najveći dio teritorija svog dojučerašnjeg saveznika, ustaški režim u Zagrebu okreće ploću. Da mu Italija nije postala protivnik zasigurno ne bi 1944. godine u Zagrebu objavljen naslov Zemlja i narod Istre, kao poseban izvadak iz ALMA MATER CROATICA, glasnika Hrvatskog sveučilišnog društva.
U njemu se u 11 poglavlja iznosi svestran prikaz istarskog poluotoka, kojima se niječe talijanstvo Istre i ukazuje na njeno hrvatsko biće. Takav stav se najviše osjeća u tekstovima u kojima se obrađuje povijest Istre i sastav stanovništva, piše o narodnim običajima, rasprostranjenosti glagoljice, razvoju hrvatske pismenosti, književnosti i narodnoj glazbi.
Gotovo svi autori tekstova su zagrebački sveučilišni profesori i doktori znanosti, među kojima su i poslijeratni uvaženi sveučilišni predavači Nikola Žic i Vladimir Bazala. U prikazivanju kulturne prošlosti Istre ne zazire se ni od talijanskih autora, pri čemu se spominje značaj skladatelja Smareglie te drugih ličnosti.
U knjizi je poseban prostor posvećen prirodnim znanostima, odnosno geologiji, biljnom pokrovu Istre, njenoj strukturi tla i glavnim značajkama istarske flore. Nezaobilazni su lovranski kesteni, maruni, ali i lovor u okruženju Opatije. Uz zanimljive tekstove slijede i karte, od kojih je većina prenijeta u ovom naslovu. Fotografski su prilozi dosta skromni, a tematski su vezani uz znamenite istarske narodnjake, Pulu, Pazin, odnosno freske u Bermu, koje su detaljno obrađene.
U toj knjizi Labinšćina je vrlo skromno zastupljena. Sa svega nekoliko se riječi spominju raški ugljenokopi te vađenje boksita, ni traga od njegovog ogromnog utjecaja na gospodarstvo u Istri te na ulozi u cjelokupnoj talijanskoj energetskoj politici. U povijesnom dijelu pored Balda Lupetine navode se i dva "odlična duha" crkvene reformacije - Matija Grbić(1503.-1559) i Matija Vlacić-Franković(1520.-1575.), za koje su tvrdi da su obojica iz Labina. Inače, za prvog znamenitog Istranina, čije se prezime osim u latinskoj verziji Gerbatius, često spominje i kao Grbac, ne zna se točno da li je zaista Labinjan, premda je poznato da je u Njemačkoj dočekao i i pomagao Vlačića.
U književnom prikazu mjesta je i za dr.Karla Lukeža iz Pićna, rođenog 1869. godine, koji je uz ostalo, napisao libreto za operu Petar Svačić, zbirku Cvijeće i trnje te prevodio s hrvatskog na njemački jezik.Od Pićanaca još se piše o skladatelju Matku Brajši Rašanu, a među prosvjetarima je i Gašo Licul, rodom iz Šumbera.
Na kraju knjige je i kronologija značajnih događaja u Istri u drugoj polovici 19. i početku 20. stoljeća, u kojoj nema ni riječi o Labinskoj republici, odnosno pobuni rudara.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

HRVATSKA ŠKOLA ZA ITALIJE - U BRSEČU

U domu poznatog labinskog hotelijera u mirovini Bruna Donadića, rodom iz Plominskog Zagorja, čuva se svjedodžba njegove majke Marije, rođene Bučić, koja je 1920. godine pohađala prvi razred mješovite dvogodišnje pučke hrvatske škole u Brseču. Vrijednost tog dokumenta je u spoznaji da je ta škola bila jedna od rijetkih u Istri, kojoj odmah po dolasku Italije na ove prostore nisu zatvorena vrata, a učenici sjeli u talijanske škole. Stoga je i potvrda o uspješnom završetku bila dvojezična, koja je osim na talijanskom pisana i na hrvatskom jeziku(italiano-croato). Ili bolje rečeno srpskom jeziku, odnosno ekavici, premda se koriste hrvatske riječi kao što su pokrajina, točka, zemljopis, znanost, staratelj, ravnatelj, pučka ili čudoređe, ali i slovenska - šola.
Uz uobičajene predmete i ocjene od pet do deset, uči se i hrvatski jezik, u dokumentu se navodi kao nastavni, ali i talijanski. Učiteljica je bila Marija Merhar, a "ravnatelj" Bodul Niko Pajalić, otac  Milana Pajalića, nekadašnjeg novinara i urednika Radio Zagreba.
Nije poznato kada je prekinuta takva praksa, ali do 1923. godine zatvorene su sve škole na hrvatskom jeziku, a nekoliko godina kasnije i novine, uglavnom tiskane u Trstu, kao i ova "Školska obavest".



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

    

RUDNICI LABINŠĆINE 1935. GODINE

Na sreću nije više točno da Italija nema ugljena. Zahvaljujući prvenstveno rudnicima u Istri, odnosno Raši, u kojoj se godišnje proizvede 300 tisuća tona ugljena, koji je najveći ugljenokop u kraljevini. To je veliku porast u odnosu na proteklih deset godina, za koje je vrijeme tamošnji rudarski bazen po organizaciji i tehnologiji rada stao u red najboljih rudnika u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj.
Tako otprilike počinje članak o novom ponosu talijanskog fašističkog režima u milanskom tjedniku La Domenica del Corriere, u broju od 20. listopada 1935. godine, u kojem je najveći dio, a ne samo prva i posljednja stranica posvećena ratu u Etiopiji.
Vrijeme je to kada je zahuktalom ratnom stroju Mussolinija sve potrebniji ugljen iz Istre, čiji ubrzani rast proizvodnje se najavljuje vrlo detaljno. Uprava rudnika je u Krapnu, okna u Štrmcu, Krapnu i Karloti, a spominje se i Vinež, premda je on zatvoren već potkraj dvadesetih. Te je godine bilo u njima oko 1000 zaposlenih, kopalo se u dubini do 250 metara ispod razine mora, a dužina rudarskih hodnika tada iznosi oko 150 kilometara. Samo sedam godina ranije okno u Karloti, gdje će se 1936. godine početi graditi novi rudarski grad Arsia-Raša, dopirala je tek 47 metara ispod razine mora, a 1932. godine produbljena je na 148 metara. Autor teksta, koji se potpisuje pseudinom Glauco, koji tada najvjerojatnije nije bio u Istri, već je samo koristio dokumentaciju, navodi da samo u Karloti, uz godišnju proizvodnju od 300 tisuća tona, ima života za narednih trideset godina. Nakon točno toliko vremena raški se rudnik i zatvara.
Autor najavljuje i stalan porast proizvodnje, broja zaposlenih i nojsuvremeniju opremu, kao da je slutio da će se 1942. godine ona popeti na rekordnih 1,2 milijuna tona ugljena! Te je godine svečano inauguriran i novi rudarski grad u blizini Raše - ondašnji Pozzo Littorio d'Arsa. Godinu dana kasnije pada Mussolini, a mladi talijanski vojnici odlažu oružje i zabrinuta lica hitaju svojim domovima i svojim najdražima.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)